Gospodarstvo po mjeri čovjeka

0
433

Alternative ekonomskom modelu su moguće, tvrde autori. Bit je u tome što je dominantni model rezultat toga, što se većina zemalja sustavno odriče svoga prava na kontrolu ekonomskih procesa

Koliko svjetski moćnici, ekonomisti i političari manipuliraju javnim mnijenjem svjedoči i činjenica, kako navode Philip Smith i Manfred Max-Neef u svojoj knjizi „Raskrinkana ekonomija – od moći i pohlepe do suosjećanja i zajedničkog dobra“, da se uobičajeno uvijek čuju iste fraze o neminovnosti globalizacije.

Renato Ruggiero, bivši glavni direktor WTO-a, tako je običavao reći kako je „pokušavati zaustaviti globalizaciju isto kao i pokušavati zaustaviti Zemlju da se vrti.“ Bill Clinton je tvrdio kako, „globalizacija nije političko opredjeljenje, nego činjenica“. I Tony Blair je govorio za globalizaciju da je „nepovratna i neumoljiva“. Margaret Thatcher proglasila je da „nema alternative kapitalizmu“ slobodnog tržišta. Sve takve izjave ujedno svjedoče o određenoj razini fundamentalizma.

Loading...

Alternative su, međutim, moguće, tvrde autori. Bit je u tome što je dominantni model rezultat toga što se većina zemalja sustavno odriče svog prava na kontrolu ekonomskih procesa u vlastitu korist. Jedna od temeljnih promjena mogla bi se odnositi na premještanje tržišta u gospodarstvu na lokalne razine, stvaranje novih pravila prema kojima bi se međusobno približile proizvodnja i potrošnja, te omogućilo ono što zovemo – gospodarstvo po mjeri čovjeka.

Nova ekonomija – načela

Parametri ekonomije po mjeri čovjeka, koje nude pisci, uključuju upotrebu lokalne valute kako bi novac kolao i upotrebljavao se koliko god je moguće u području iz kojega je potekao. Ekonomskim modelima, kako tvrde, može se pokazati kako novac može stvoriti značajan gospodarski zamah ako cirkulira barem pet puta na svom području. Proizvodnju robe i usluga treba što je više moguće organizirati na lokalnoj i regionalnoj razini, kako bi potrošnja bila bliže tržištu. Lokalno gospodarstvo treba zaštititi kvotama i carinama, a lokalnu suradnju razvijati kako bi se izbjegli monopoli. Trebalo bi uvesti i ekološke poreze na energiju, zagađivanje i druge negativne aspekte, te pokazati veću demokratsku odlučnost u postizanju učinkovitosti i ravnopravnosti u prijelazu na lokalne razine gospodarstva.

Prije svega, ističu autori, u temeljnim postavkama nove ekonomije gospodarstvo mora služiti, ljudima a ne obrnuto. To upravo pokazuju posljedice eksternalizacije i teškog iskorištavanja ljudi. Svaka korporacija koja seli svoju proizvodnju u skladu s načelima što ih je odredila Svjetska trgovinska organizacija, stvara nezaposlenost u svom izvornom sjedištu i nedovoljnu zaposlenost u mjestu u koje je prebacila proizvodnju.

Stravična je globalna slika dječjeg i ropskog rada, te je teško povjerovati kako danas u 21. stoljeću ima više robova nego što ih je bilo prije ukidanja ropstva u 19. stoljeću, od kojih su najmanje dvije trećine djeca. To što takvo stanje uopće ne prodire u vijesti, pokazuje koliku je razinu izopačenosti stvorio vladajući ekonomski model. Ili, prema poznatoj izjavi glavnog direktora tvrtke General Elecrtic, Jacka Welcha, „korporacije žele zakone koji će im omogućiti da imaju sve tvornice na teglenici koja se može seliti iz zemlje u zemlju u potrazi za najgorim uvjetima koje će iskorištavati…“

Uostalom, kakva je situacija svjedoči i podatak da su se svjetski poslovni krugovi do sada protivili svakom pokušaju da se norme o radnim, ekološkim i ljudskim pravima uključe u takozvane „sporazume o slobodnoj trgovini“, te čine sve što je u njihovoj moći da oslabe zakone koji zabranjuju proizvode stvorene robovskim radom djece. Svako siromaštvo stvara patološko stanje, upozoravaju pisci, i neprestano nastaju nova kolektivna patološka stanja koja će se događati i dalje ako se ne promijene tradicionalni i uvriježeni pristupi.

Kako je ekonomska struka sve više redukcionistička i tehnokratska, otvara vrata sve većoj dehumanizaciji, stoga se ljudi moraju suočiti s izazovom vlastite ekonomske struke, kako bi se na taj način stvorili temelji istinskog doprinosa rješavanju nedaća.

Nedostaci BNP-a koji se ne uzimaju u obzir

Rast nije isto što i razvoj, a za razvoj nije nužno potreban rast, također ističu pisci. Općenito se pretpostavlja da je gospodarstvo uspješnije što više raste, za što je glavni pokazatelj bruto nacionalni proizvod. Međutim, BNP ima više nedostataka koji se obično ne uzimaju u obzir. Prvo, sve se zbraja bez obzira jesu li posljedice pozitivne ili negativne. Uključeni su troškovi prometnih nesreća i bolesti, isto kao i ulaganja u infrastrukturu i obrazovanje. Nema razlika između dobroga i lošega. BNP uzima u obzir samo ono što se može izraziti u obliku novca. S obzirom na takva ograničenja, jasno je da se ne može procijeniti kvaliteta života ili blagostanja na temelju BNP-a.

Prihvati li se prijedlog da se razvoj tiče ljudi, a ne predmeta, te da je razvoj najbolji tamo gdje se poboljšava kvaliteta života, mora se potražiti neki drugi pokazatelj koji će razdvojiti BNP u dva iznosa: onaj koji obračunava prednosti i onaj koji obračunava troškove za određeno društvo. Kako podsjeća Max-Neef, još je prije 20 godina proveo s kolegama niz istraživanja alternativnih metoda kojima se točno procjenjuje kvaliteta života u određenim zemljama. Počele su izlaziti na vidjelo neke neočekivane činjenice koje su skupinu stručnjaka navele na stvaranje „hipoteze o graničnom pragu“ koja ističe: „U svakom društvu postoji razdoblje u kojemu gospodarski rast pridonosi poboljšanju kvalitete života, ali samo do određene mjere, do graničnog praga, nakon čega, ako se nastavlja gospodarski rast, kvaliteta počinje opadati“.

Nekoliko mjeseci nakon iznošenja te hipoteze, Daly i Cobb objavili su studiju (1989.) u kojoj je bio predložen novi pokazatelj – Indeks održivog ekonomskog blagostanja, u kojem su bile razdvojene pozitivne i negativne posljedice. Primijenjen na SAD za razdoblje od 1950.-1990., taj je Indeks pokazao porast usporedo s BNP-om do 1970., te pad nakon te godine, usprkos neprestanom rastu BNP-a.

Kao rezultat hipoteze Max-Neefa i kolega, te studija Dalyja i Cobba, u različitim zemljama osnovano je više skupina koje su ponovile ta istraživanja služeći se istom metodologijom. U gotovo svim slučajevima pojavio se granični prag, što je izazvalo veliku raspravu među ekonomistima. Nakon 20 godina, nakon što je poboljšana metodologija, pokazatelj je dobio novo ime – pokazatelj istinskog napretka i nakon mnogih istraživanja u većini je slučajeva potvrđeno postojanje graničnog praga.

Iako ima ekonomista koji odbacuju rezultate tih istraživanja, čini se da ih je većina spremna prihvatiti. Temeljno je pitanje, navodi Max-Neef, kako gospodarstvo funkcionira prije točke na kojoj dosiže granični prag, a kako poslije te točke. Neke pretpostavke se mogu iznijeti. Na primjer, ako u zemlji koja nije dostigla granični prag postoji siromaštvo, opravdano je istaknuti da je potreban dodatni rast, kako bi se iskorijenilo siromaštvo. Međutim, ako je dostignut granični prag, takav argument više nije valjan, jer je gospodarstvo stiglo do točke na kojoj troškovi rasta pretežu nad koristima od rasta.

Izraženo jezikom ekološke ekonomije, počinju pretezati defenzivni troškovi, a gospodarski rast postaje neekonomičan. Stoga, zaključuje Max-Neef, iskorjenjivanje siromaštva mora biti rezultat određenih mjera uvedenih u tu svrhu, jer se to više ne može postići samim rastom.

Ekonomija kao zatvoren sustav

Posebno zabrinjava, što se ekonomija još uvijek na većini sveučilišta studira kao zatvoren sustav, koji nema veze ni s kojim drugim sustavom. To se jednostavno svodi na kolanje robe i usluga kroz tržište, te među tvrtkama i obiteljima, izraženo novčanim vrijednostima, bez ikakve veze s okolišem. U stvari, kada se pogleda kazalo na kraju bilo kojeg od najvažnijih udžbenika ekonomije, u njemu nema riječi poput „ekosustava“, „biosfere“ ili „prirode“, iako gospodarstvo ovisi o uslugama koje pruža biosfera kao što su opskrba energijom i sirovinama, sposobnost apsorbiranja otpada i održavanje biološke raznolikosti.

Istodobno, gospodarstvo utječe na biosferu preko rasipanja energije, trošenja materijala, zagađivanja i odlaganja otpada, globalnog zagrijavanja i kao posljedica toga, klimatskih promjena. Postoji deset planetnih granica – crta koje se ne smiju prekoračiti – a gospodarska djelatnost utječe na sve njih. To su klimatske promjene, brzina gubitka biološke raznolikosti, dušikov ciklus, fosforni ciklus, slabljenje ozonskog sloja u stratosferi, rast kiselosti oceana, svjetska potrošnja slatke vode, promjene u iskorištavanju tla, opterećenost atmosfere aerosolima i kemijsko zagađivanje. Od tih deset granica, tri su opasno prijeđene – od kritične zasićenosti ugljičnim dioksidom, gubitka biološke raznolikosti do prijeđene kritične linije za količinu dušika izlučenog iz atmosfere za ljudsku potrebu.

Budući da je tako, zaključuju autori, teško je shvatiti da su takvi bitni uvjeti za opstanak života, na koje duboko utječu ekonomski procesi, potpuno isključeni iz ekonomskih studija, jer nikakvo gospodarstvo nije moguće ako ne postoje usluge ekosustava. 

(Nastavlja se)