Gordana Drinković – ili magična poezija materije koja ljudski dah prenosi u oblik…

U Galeriji Magazzino delle Idee u Trstu, otvorena je izložba 'Gordana Drinković: Staklo, moja druga koža', na kojoj svoje neponovljive poetske radove predstavlja najveća hrvatska dizajnerica stakla

Staklo, koje tvori uzbudljive i najneočekivanije oblike, koje fascinira ljepotom svoje krhke biti koja prosijava svjetlost – već više od dvadeset i pet godina je materijal iz kojeg dizajnerica, Gordana Drinković, stvara svoje jedinstvene umjetničke kreacije – od apstraktnih staklenih gradova do elegantnih čaša i svijećnjaka.

Najuspješnija hrvatska dizajnerica stakla svoje duboko poetične, često i radikalne radove u kojima je eksperimentirala i s postupcima izrade stakla i s materijalima, stvarajući i razarajući staklene oblike, upravo pokazuje na velikoj izložbi, “Staklo – moja druga koža”, otvorenoj u Trstu, u Galeriji Magazzino delle Idee.

Ova iznimna prezentacija više od 170 djela, rezultat je višegodišnje suradnje zagrebačkog Muzeja za umjetnosti i obrt s Hrvatskom zajednicom u Trstu i tršćanskim kulturnim institucijama, a u njezinu su realizaciju bili uključeni i Regionalni zavod za kulturnu baštinu Autonomne regije Furlanija i Julijska Krajina (ERPaC). Kustosi izložbe su Miroslav Gašparović, ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt i Raffaella Sgubin, direktorica Službe za muzeje i povijesne arhive ERPaC-a.

Koliko su radovi ove zagrebačke umjetnice poznati, svjedoči podatak da iz njezinih čaša Tango, pije glasoviti umjetnički dovjac Gilbert George, švedska kraljica i kralj posjeduju kolekciju svijećnjaka “Atlantida”, dok je za vjenčanje nekadašnjeg bračnog para Jolie — Pitt, Drinković oblikovala istoimenu čašu. Ona je i autorica staklene Nagrade „Medicina”, Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a u povodu ulaska Hrvatske u EU dizajnirala je čašu i vazu-svijećnjak “Pomak”. O uspjehu Gordane Drinković svjedoči niz izložbi, samostalnih i skupnih, koje su se održale u [glavnim europskim muzejima i galerijama, te u New Yorku.

Tijekom 25 godina rada, surađivala je s nizom tvornica i staklarskih obrtnika, a najintenzivniju suradnju ostvarila je sa Steklarnom Rogaška d.d., te je u okviru njihovog brenda surađivala s multinacionalnim kompanijama, kao što su Waterford, Orrefors i Fiskars.



Fascinancija staklom

Gordani Drinković je staklo doista “druga koža”, kako je i nazvana talijanska, a svojedobno i zagrebačka izložba, način komuniciranja sa svijetom, mogućnost izražavanja vlastitih emocija, sudjelovanje u čudesnim probrazbama u kojima je od drevnih vremena i prije Egipatske civilizacije nastajalo staklo.

Staklo je doista odabralo i opčinilo ovu profinjenu dizajnericu koja je ljubav i fascinaciju prema ovoj drevnoj materiji, osjetila još kao djevojčica, kada je, kako je sama rekla, igrajući se, gledala svijet kroz kristalne čaše svoje majke i kada joj se činilo da je nazočila magičnoj predstavi.

Opčinjena ljepotom stakla upustila se u avanturu ove teške umjetničke discipline, ostvarivši velike uspjehe. Njezini skulpturalni stakleni radovi nose ono tisućuljetno poštovanje prema toj materiji, od koje su rađene posvećene posude za bogove – od Egipta do velebnih rimskih palača – u kojima su staklene posude čuvale posvećene mirise i balzame.

U svim njenim umjetničinim, katkada i vrlo apstraktnim oblicima, osjeća se ta sakralna dimenzija povezivanja s beskrajem i s neizrecivim, svečana slutnja da postoji nešto mnogo više od pukog života. Ili da preokrenemo misao – njezine maštovite kreacije, njihova apsolutna elegancija nose u sebi onu dimenziju svetog, kakvu imaju vitraji na katedralama.

Njezine čaše i svijećnjaci nisu nastajali zbog njihove funkcionalne upotrebe, iako je ona u većini djela prisutna, već kao posveta beskraju i ljepoti koja se može stvoriti u dizajniranju stakla. Čak i kada stvara nadahnuta samo negativnim emocijama, kao što su tuga i tjeskoba, često uništavajući i režući staklene oblike koje će ugraditi u nove umjetničke predmete – Gordana Drinković dokazuje besmrtnost stakla koje i nakon uništenja može ponovno oživjeti.

Koliko je staklo dio nje, potvrdila je riječima: “Radovima u staklu komuniciram sa svijetom jednako kao što komuniciram svojim tijelom, riječima, ponašanjem i životom”.

Kako ističe, umjetnica u svim svojim radovima traži ljepotu, “gral” koji će probuditi osjećaje i duhovnost, potaknuti komunikaciju i ljubav. Staklo je, napominje, materijal pun suprotnosti, ograničenja, nepredvidivi tehnološki starac, kruta tekućina, iluzija lakoće i težina, krhkost i čvrstoća, materija koja ljudski dah prenosi u oblik…

Sve njezine staklene umjetnine, stoga su dio nje same, kojima iskazuje osjećaje, misli i potrebe, odnosno znakovi njezine osobnosti. Svaki rad je materijalizacija emotivnog i racionalnog, kojima iskazuje stav i odnos prema svijetu, ljudima i sebi samoj.

Sam proces oblikovanja je kreativni kaos. Proces nastajanja radova, napominje umjetnica, započinje kod kuće, u ateljeu. Početak su misao i osjećaj koji se spajaju s razvijenim osobnim načelima oblikovanja. “Slijedi bezbroj crteža, muka s milimetrima, proces ponavljanja, pretjerivanja i sažimanja…, iscrpljivanje, opsjednutost, sumnja, sumnja u sumnju, uzbuđenje, užitak, veselje…,nemogućnost neposrednog stvaranja u materijalu i prihvaćanje posrednika u proizvodnji…, prilagođavanje uvjetima proizvodnje…”

A znanje i razumijevanje materijala razvijala je godinama, svakodnevnim oblikovanjem i radom u tvornicama u suradnji s majstorima – staklopuhačima i brigadama, kojima je pojašnjavala što želi napraviti i postići, da bi u predmet usadila svoj duh i energiju.

Sveti gral za svetost obitelji

Talijanska publika među probranim radovima može vidjeti čašu “Sveti gral” iz 2008. godine, a kako tumači umjetnica, njegovo značenje je posve osobno, povezano s osobnom percepcijom, vrijednostima, snovima i željama. Svaki čovjek ima svoj — “gral”.

“Želim mu dati jednostavan oblik i slutnju sadržaja. Na posudu prenosim profil, obris ljudskog lica. Istraživanjem najposjećenijih stranica na internetu, biram ljude koji su karizmom i životom postali suvremeni objekti obožavanja, sadržaji vrijednosti, nedostižnog ili onog što bi oni, koji o njima maštaju, željeli biti. Oblikujem četiri grala: za vjernike gral je posuda Isusove krvi, nekome je gral slava, ljepota, novac, bogatstvo, seksualnost, nekome moć, kontrola, vladanje, politička ideja”. Iako je ova ideja mogla dovesti autoricu do samog ruba banalnog, gornji oblik čaše oblikovan kao niz silhueta, postao je elegantna staklena skulptura, zadržavši punu funkcionalnost upotrebe.

“Sagrada Familia” je, s druge strane, umjetničina posveta Antoniju Gaudiju – arhitektu najslavnije barcelonske katedrale. Rad je nastao 1991./92., u vrijeme rata u Hrvatskoj i ponovljen je 2016. godine, “a dio je razmišljanja o Svetoj obitelji, o svetosti svake obitelji, ali i o obiteljima koje su društvenim statusom ili materijalnim bogatstvom stavljene u poziciju svetosti”. Ovo djelo, nastalo u suradnji s njenim suprugom, kiparom Slavomirom Drinkovićem, govori da su svi ljudi, bez obzira na različita promišljanja i razlike – “sveta obitelj”, tumači umjetnica.

Umjetnine iz ove cjeline nastaju povezivanjem dvaju načina izrade. Donji dio rada nastaje puhanjem u drveni kalup, a gornji, slobodnim oblikovanjem stakla. U kontekstu naziva, donji dio rada pripada obiteljskom (genetskom, određenom, temeljnom), a gornji osobnom (djelomično obiteljski određenom, slobodnom), a povezavši dva načina izrade, kako ističe Gordana Drinković – “govorim o zajedništvu, pripadnosti i neraskidivosti”.

Nedavno predstavljena skulptura u zagrebačkom Muzeju Mimara, “Suze okrenute prema nebu” – posvećena pokojnom suprugu Slavomiru Drinkoviću – rad je koji emanira najdublju tugu i najveću bol, a nalik je antičkim i ranokršćanskim lakrimarijima – keramičkim ili alabastrenim posudicama kratka tijela tijela s izduženim vratom, koje su služile za pohranu mirisa i balzama, a dugo se smatralo da su u njima pohranjivane – suze.

Oblikom, bjelinom i krhkošću, ova skulptura prožeta svjetlom, sadrži već spomenutu duboku sakralnu dimenziju i slutnju vječnosti, koja se odražava u lomu staklenih suza koje ne mogu dosegnuti Nebo, ali prosijavaju svjetlost u svim smjerovima.

Eksperimenti u oblikovanju šampanjskih čaša

Šampanjske čaše “Dodir”, čine sedamnaest kolekcija nastalih od 1991.-1996. godine. Njihovim je oblikovanjem, kako ističe umjetnica – nastojala prkositi staklarskom zanatu i tehnološkim ograničenjima proizvodnje. Čaše je oblikovala kao dvije forme koje dodirom stvaraju odnos zajedničkog postojanja, pri čemu je davala nožici i posudi jednaku važnost. Pri njihovu stvaranju, istraživala je odnose između punog i praznog, debelog i tankog, prozirnog i neprozirnog, oštrog i nježnog, teškog i laganog. U radovima je izazivala promjenu unutarnje strukture i teksture, miješajući staklo s drugim materijalima, puneći ga tvorničkim smećem, krhotinama fluo lampe, ostacima stakla u boji, nastojeći “dati staklu maksimalnu slobodu”.

I u zbirci čaša jednostavnih naziva, “Do-Do”, “Mi-Mi”, eksperimentirala je u spojevima debelog i tankog, uz dodavanje nježnih vitica. Kolekciju čaša, pak, nazvanu “Ona, on”, tvore tri para istog oblika i različitih ispuna nogice. Krhotine fluo lampe i ostaci stakla, kao i u prethodnom ciklusu, daju površini stakla grubu ili glatku teksturu dok soda-bikarbona stvara male svjetove zračnih mjehurića u unutarnjoj strukturi.

Kolekcija “Ti-ti”, sastoji se od dvanaest osnovnih oblika. Ovisno o količini ubranog stakla, kako tumači umjetnica, dobivaju se različite visine posude što se u staklarskoj industriji rješava rezanjem viška. “Ti-ti” čaše se ne režu, ostaju onakve kakve su ispuhane, a višak materijala se okreće i to tamo gdje staklo u tom trenutku dopušta zaokretanje, čime, tumači umjetnica, prilagođava oblikovanje prirodi materijala – oblik i visinu posude određuje količina stakla.

“Kap” i “Purple rain”, s druge strane, sastoje se od osam osnovnih oblika, pri čemu je staklo pušteno da se u slobodnom padu razlije koliko može i zadrži oblik kapi. U djelima “La-La”, pak, slobodno je namatala staklo, pri čemu bi nastajala jedinstvena spirala koja je držala posude i davala im težinu.

Stakleni radovi “Greške”, nastali su nakon dugog eksperimetniranja. Usprkos dobroj tehničkoj pripremi, najboljem majstoru i njegovoj brigadi, zajedničkom traženju rješenja izvedbe, različitim pokušajima usklađivanja temperatura hlađenja stakla, sjeća se Drinković, činilo se da tada, spoj debelog i tankog nije moguć. Posljednjim pokušajem, međutim, ostavljene u hladnjaku koji sporo, danima gubi temperaturu, nastale su “Greške”. Čaše su se u procesu hlađenja izvijale, rastezale, sagibale, naginjale, mijenjale i ostale cijele. Sile su se u ovom slučaju pomirile bez puknuća i sačuvale oblik nevidljivih tajni alkemije staklarske peći.

Zbirke “Salsa” i “Tango” imaju osam različitih čaša, odnosno četiri para koji oblikom ulaze jedna u drugu. U njihovu je oblikovanju, autorica kretala od prvog crteža, od cjeline iz koje je ekstrahirala pojedinačne oblike. Prvi je crtež bio doživljaj plesa, i to plesa u paru, tijela koja pokretima postaju jedno. Izmicanjem nogice iz centra, pa njezinim vraćanjem, čašama je, kako objašnjava – davala pokret. Kolekciju “Salsa” od crvenog stakla opisuje kao “ljubav u pokretu, ritam nježnosti, prožimanje i erotiku”, a kolekciju “Tango” kao “suzdržanost i žestinu, razotkrivenost i tajnu”.

Stakleni gradovi

Među izloženim radovima naročito su zanimljive čaše “Pomak”. U oblikovanju četiriju šampanjskih čaša i vaze-svijećnjaka, umjetnica je krenula od riječi „pomak”, koji u kontekstu ulaska Hrvatske u EU, označava novi početak, mogućnost promjene, duhovnog i materijalnog razvoja, proces u kojem se zadržava identitet na kojem se gradi nova vrijednost. Ispjeskarena glagoljica i paška čipka na površini stakla, dio su identiteta, znak trajanja. Oblici čaša su jednostavni, minimalni. Odmak od tradicionalnog sadržan je u činu rezanja čaše na 2 dijela i ponovnog spajanja s odmakom od 5 do 7 milimetara.

Cjelina radova “Stakleni gradovi”, pak, dio je promišljanja o transformaciji i metamorfozi utilitarnog u neutilitarni umjetnički izraz. Staklene gradove čine kolekcije svijećnjaka koji svojim oblikom i načinom povezivanja stvaraju arhitekturu zamišljenih gradova.

Svaka kolekcija sastoji se od nekoliko svijećnjaka od kojih svaki ima svoj oblik, funkciju, nosač je za različite veličine svijeća i element je gradnje. Kolekcije se razlikuju po obliku, ugođaju, bojama, načinu tretiranja površine stakla i unutarnjem prostoru. Oblikovanjem i postupcima umnožavanja, ostvarena je komunikacija s korisnikom, dana mu je mogućnost gradnje, igre, uloga kreativnog sudionika. Dizajn dvadeset kolekcija nastajao je od 1998. do 2003. godine.

Kako ističe sama umjetnica: “Svijećnjak je skulptura, cigla, molitva koju umnožavam, predmet na kućnim oltarima, ljepota svakodnevice. Element gradnje nosi svjetlost, pripada duhovnosti, nematerijalnom, nematerijalističkom i emotivnom doživljaju svijeta. Svjetlost svijeće je prostor usporavanja, put povratka unutarnjem, osobnom, skromnom i prvom”.

Afrika i Opa-Art

Radovi iz zbirke “Afrika” dio su dojmova s putovanja u Afriku, doživljaja afričke kulture, glazbe i plesa, ali i novih istraživanja prirode stakla, njegove izdržljivosti i ljepote. Nastali su puhanjem u drveni kalup i naknadnim zagrijavanjem, okretanjem, pritiskanjem i istezanjem, a proces izrade je bio vrlo zahtjevan.

Umjetničke kreacije Opa-Arta (Opasan Proizvod Apstinencije od stvaranja u staklu – Made in Croatia), kako ih opisuje autorica – njezin su alat za pisanje, dnevnik, djelovanje nasuprot nedjelovanju i nemoći, oblik postojanja. “Radovima ove cjeline bilježim dugotrajna neizvjesna čekanja na realizaciju, maštanja o radu, proizvodnji i tvornicama, osamljenost, izolaciju, tugu, bijes, nove misli, ideje, predmete koji se talože na gomile nerealiziranih, ali ne i zaboravljenih radova. Tijekom vremena postala je oblik stvaralačke slobode, princip razmišljanja i rada, istraživanje, modifikacija upotrebne funkcije, metamorfoza, materijalizacija ideja i razmišljanja, način društvene angažiranosti. Izvan strogih tehnoloških uvjeta proizvodnje stakla, kao moguće stvaralačke postupke, odabrala sam postupke ‘uništavanja’ svojih gotovih proizvoda. U mom atelieru, gotovo svakodnevno, staklene predmete lomim, udaram, režem pilom, brusim, oštećujem na različite načine. Stvaram na krhotinama.”

Skulptura “Suze okrenute prema nebu” intimna je posveta umjetničinom pokojnom suprugu, slavnom kiparu i profesoru ALU-a, Slavomiru Drinkoviću, a nastala je puštanjem stakla koje se u slobodnom padu isteže do granice pucanja ili do trenutka njegove transformacije u kruto stanje. Drhtaj stakla (nakošenost, vijugavost…) posljedica je prirode stakla „koje pamti i bilježi” drhtaj ruke koja ga drži ili dodir alata što ga zaustavlja ili okreće u smjeru suprotnom od smjera slobodnog pada, tumači autorica. Ove fascinatne bolne suze što nastoje doseći nebo, ujedno su oblik molive i pokušaj dodira s – nedodirljivim.

Talijanska izložba samo je jedna u nizu izlagačkih uspjeha Gordane Drinković, koja je, kako je naglasio ravnatelj zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, Miroslav Gašparović – učinila svijet boljim mjestom.

Izlaganja u svijetu

Tijekom više od 25 godina oblikovanja i rada u tvornicama stakla, ova je iznimna umjetnica realizirala niz radova (više od 500), od kojih je velik dio proizveden u obliku unikata ili ekskluzivnih serija i dijelovi su privatnih kolekcija u Hrvatskoj i svijetu.

Od samostalnih izložaba, izlagala je “Šampanjske čaše” u Muzeju Mimara, Zagreb, 1997., “Nebo” u Galeriji Arsenal na Hvaru, 2005., “Unutarnje nebo” u Salonu Galić u Splitu, 2006., Kolekciju OPA – Made in Croatia u Galeriji ULUPUH u Zagrebu 2007., potom “Staklo, moje drugo tijelo” u Muzeju za umjetnost i obrt 2013., “Bombonjera” u Maison&amp u Parizu, 2013., “Snaga krhkosti” u Muzeju antičkog stakla u Zadru 2016., “Suze okrenute prema nebu” u Muzeju Mimara, Zagreb, 2018. i Galeriji umjetnina, Split, 2018.

Izlagala je i na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i svijetu, od kojih su osobito značajne: “Skrivnostno življenje stekla”, Mestni muzej Ljubljana, Ljubljana, 2008.; DESIGN EXPO 2012., Ljubljana, “Transparentna ljepota — staklo u suvremenom hrvatskom kiparstvu” u Muzeju Mimara, 2013., zatim na izložbama Messe, Frankfurt od 2010. do 2015., pa na Market Weeku i Tabletop Marketu u New Yorku od 2010. do 2015. godine.

Kolekcije Atlantida, Babilon i Manhattan realizirane su u suradnji sa Steklarnom Rogaška d.d. i 2010. predstavljene u New Yorku, gdje su osvojile nagradu HFN 2010 Award of Excellence, dok je za dio zbirke OPA – Made in Croatia nagrađena zlatnom plaketom na Međunarodnoj izložbi Erex 2011. u Zagrebu.

Međunarodni žiri uvrstio je Gordanu Drinković na izložbu suvremenog svjetskog dizajna Ambiente Trends 2012. u Frankfurtu. Pozivom za sudjelovanje na izložbi Europian Glass Context 2016. Curated, Bornholm Art Museum, Danska, 2016., pak, gospođa M. L. Martinez, direktorica muzeja MAVA, Španjolska, kao jedan od kuratora, svrstala je Gordanu Drinković među značajne suvremene europske umjetnike koji stvaraju u staklu.

Spomenimo na kraju da su radovi “Babalawo” i “Iyalawo” dio fundusa prestižnog muzeja Glasmuseum Lette, Ernsting – Stiftung A. H. Herding, Coesfeld u Njemačkoj.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI