Frida Kahlo ili priča o hrabrosti

Frida Kahlo pripadala je umjetnicima koji su oponašanje umjetnosti europskih naroda smatrali ponižavajućim, zalažući se za neovisnu meksičku umjetnost lišenu akademskih ograničenja, povratak nacionalnim korijenima i ponovnom vrednovanju narodne umjetnosti.

Ne slikam snove ili noćne more, slikam svoju realnost” – ustvrdila je jednom najveća meksička slikarica Frida Kahlo.

Čitav život je ova ranjiva i ekscentrična umjetnica (1907.-1954.), tragala za nacionalnim korijenima, meksikanizmom i identitetom.

Iako teško bolesna od djetinjstva, života obilježena tragedijama, uspjela je stvoriti jedan od najznačajnijih umjetničkih  opusa u Meksiku i postati simbol jake i nezavisne žene.

Priča o Fridi Kahlo koja je umrla 13. srpnja, u stvari, je priča o tome što sve čovjek može izdržati. Još je kao djevojčica oboljela od dječje paralize koja će joj trajno deformirati nogu i stopalo zabog čega će čitav život nositi hlače i duge suknje. Njegovao ju je otac devet mjeseci kojega je jako voljela, što je kasnije i opisala u svom dnevniku.

 Zanimljivo je da se umjesto slikanjem željela baviti prirodnim znanostima, pa se upisala u prestižnu školu gdje se proučavala biologija, zoologija i anatomija, a željela je postati liječnicom. Slikati je počela spontano, a jedini koji ju je podržavao bio je očev prijatelj Fernando Fernandez, cijenjeni dizajner.



Fatalna nesreća

Nakon užasne nesreće koju je doživjela u rujnu 1925. kada se autobus u kojemu se vozila sudario s tramvajem, a nekoliko je ljudi poginulo, teško joj je ozljeđena kralježnica što će je mučiti čitav život. Upravo će u periodu kada će ležati s ozljeđenom kralježnicom početi ozbiljnije slikati “ne bi li tako odagnala dosadu i bol”.

Otac joj je posudio kutiju s bojama i tako je, kako je zapisala: “počela slikati”. Iznad kreveta su joj stavili kanape s zrcalom pa je Frida mogla sama sebe vidjeti dok je radila.

Načinila je niz autoportreta koji dominiraju njezinim cijelim slikarskim opusom, ili, kako je sama rekla: “Slikam samu sebe jer sam često sama i zato jer je to ono što najbolje poznajem”.

Na većini njezinih autoportreta uvijek je sebe slikalak u izravnoj vezi s pozadinom slike – pustim, golim pejzažima ili praznim, golim sobama. Na portretima koji prikazuju  samo glavu ili figuru, često su prisutni atributi simboličkih značenja. Portreti, pak,koji prikazuju cijelu figuru obično imaju scenski ugođaj. Već je tim krajnje osobnim slikama ukidala tabue koji su se odnosili na žensko tijelo ili kako je rekao njen slavni suprug, slikar Diego Rivera: “ona je prva žena u povijesti slikarstva koja je opće, sasvim određene teme tretirala iskreno i bez ikakvih kompromisa”.

Zavjetne slike

Osim što je pronašla vlastiti slikarski jezik, oslanjala se na jezik retablosa, zavjetnih slika kršćanskih svetaca i mučenika koji imaju stalno mjesto u meksičkoj popularnoj religijskoj kulturi. Kada je Alvaro Obergons izabran za predsjednika, Meksiko je počeo borbu protiv nepismenosti i veliku kulturnu reformu čiji je cilj bio postići izjednačenje statusa i kulturna integracija indijanske populacije, čime bi se redefinirala vlastita, meksička kultura. Frida Kahlo našla se među umjetnicima koji su oponašanje europskih naroda smatrali ponižavajućim, zalažući se za neovisnu meksičku umjetnost lišenu akademskih ograničenja, povratak nacionalnim korijenima i ponovnom vrednovanju narodne umjetnosti.

Tada je započela i burna veza s glasovitim Riverom, koja, iako puna bolnih epizoda, nikad nije bila lišena umjetnikova divljenja prema talentu svoje žene. Nadahnuta knjigom Adolfa Besta Maugarda koji je pisao o obnovi meksičke umjetnosti naslikala je impresivan autoportret “Vrijeme leti” gdje je sebe prikazala s kolonijalnim naušnicama i pretkolonijanom ogrlicom od žada ukazujući na pretkolumbovske utjecaje. Ne samo da je u svoje djelo utkala drevnu kulturu tla na kojemu se rodila nego je sebe nazivala mestizom – “pravom” Meksikankom kroz čije vene teče mješavina indijanske i španjolske krvi. Slika je postala izraz njezine nacionalne svijesti, a njome dominiraju zelena, bijela i crvena, boje meksičke zastave. Komentirajući kasnije meksikanizam u njezinim djelima, Rivera je primjetio: “Razni kritičari iz raznih zemalja pisali su da je slikarstvo Fride Kahlo najsnažniji i najutentičniji izraz današnjeg Meksika. Potpuno se slažem s njima…”.

Od popularnog meksičkog slikarstva,  posudila i paletu boja i neke motive. Preuzimala je elemente sa slika anonimnih  slikara amatera, a istodobno crpila nadahnuće iz pretkolumbovske kulture i od portretista Meksika 19. stoljeća. Kasnije će i kućanstvo Kahlo-Rivera biti ukrašeno predmetima jarkih boja, maskama, kosturima i zavjetnim sličicama.

Pripadnost običnom puku pokazivala je i na autoportretima odjevajući se u jednostavnu odjeću, uglavnom indijansku. “Jedno vrijeme odijevala sam se kao dječak, kratila kosu, nosila hlače, čizme i kožnu jaknu, ali kada sam išla posjetiti Diega, odjenula sam tehuansku haljinu”. Doista je neko vrijeme nosila mušku odjeću, pridonoseći time slici sebe kao neobične i neovisne žene. Vlastitu je ekscentričnost i ljubav prema korijenima pokazala kada je počela nositi bogato urešene haljine kakve su nosile žene na prevlaci Tehuantepec. Zanimljivo je da je u toj oblasti na jugozapadu Meksika još i danas živa snažna matrijarhalna kultura s dominacijom žena. Ne samo da su zbog toga takvu odjeću prihvaćale mnoge samosvjesne žene, već se sve savršeno poklapalo s rastućim nacionalno osvještenim duhom i obnovom zanimanja za indijansku kulturu. U voljenoj Fridi, Diego je vidio “personifikaciju cjelokupne nacionalne uzvišenosti”, a vjerojatno je slične motive imala i sama umjetnica kada je osmišljavala pozadinu svojih autoportreta. Slike je obogaćivala i lokalnom florom i faunom, kaktusima, biljem djevičanskih šuma, vulkanskim stijenjem, jelenom, majmunom i meksičkim bezdlakim psima koje je držala kao kućne ljubimce.

Razočaranje u SAD-u

Krajem 1930. nedavno vjenčani par Kahlo-Rivera se preselio u Sjedinjene Američke Države na četiri godine jer je Burza San Francisca i Kalifornijska visoka škola lijepih umjetnosti naručila od Rivere zidnu sliku. On se odlučio za dulji boravak iz umjetničkih i iz političkih pobuda. Amerikance je počela zanimati meksička renesansa.

Rivera je napustio komunističku partiju još  1929. kada se počela približavati staljinizmu. Frida je naslikala prvu sliku iz serije dvostrukih portreta svog muža i sebe. Riječ je o tradicionalnim djelima, formom i stilom oslonjenima na meksičko portretno slikarstvo osamnaestog i devetnaestog stoljeća. Na slici se čini da sitna slikarica jedva dotiče nogama pod. Korpulentni Rivera se čini pun samopouzdanja, a paleta i kistovi u desnoj ruci otkrivaju ga kao slikara. Glave, blago i gotovo sramežljivo pomaknute u stranu, Kahlo sebe samu prikazuje kao suprugu briljantnog slikara.

Jedan od najtragičnijih događaja njezina života zbio se tijekom 1930. kada je izgubila djete što će biti razlogom nastanka potresne slike “Bolnica Henryja Forda” gdje je samu sebe prikazala kako leži razodjevena na plahti natopljenoj krvlju, dok je preko vlastita trbuha stavila tri arterolike vrpce na čije je krajeve privezano šest predmeta – simbola propale trudnoće i seksualnosti. Tragično je prikazan mali muški fetus ali i drugi simboli poput puža koji lebdi iznad njezine glave. Mučan dojam još više pojačavaju slike industrijskog pejzaža u Detroitu, središtu Fordove motorne kamapnje. Slika je naslikana kao zavjetna uljem na aluminijskoj podlozi. Inače je Kahlo skupljala zavjetne slike. Nalazila ih je u crkvama koje su vlasti zatvarale nakon revolucije, gdje su ih ljudi postavljali u čast Blaženoj Djevici Mariji i drugim svecima. Slikarica je počela raditi slike malog formata na metalnoj podlozi na način sličan zavjetnim slikama, uglavnom autoportrete na kojima nema granice između stvarnog svijeta i svijeta mašte.

Kako je bila nevjerojatno pronicljiva, napisala je prijateljici “ne volim osobito te gringose…nimalo mi se na sviđa svo to visoko društvo i osjećam neki bijes prema svim tim bogatašima jer sam vidjela tisuće ljudi u najstrašnijoj bijedi koji nemaju što jesti niti gdje spavati. Užasno je gledati sve ove bogate ljude koje dane i noći provode na zabavama, dok tisuće i tisuće ljudi umire od gladi. Industrijski i tehnički napredak SAD-a je zanimljiv, ali mi se čini da Amerikanici uopće nemaju osjećajani ikakavog ukusa, kao da žive u nekom kokošinjcu koji je prljav i neudoban…sav taj komfor o kojem govore čista je izmišljotina.

Da njezino divljenje američkoj tehnologiji nije bilo nektiričko i da je bila svjesna loših strana takvog “razvoja” vidi se u njezinu prikazu mrtvog, hladnog, industrijskog svijeta koje je slikala svim i plavim tonovima na slici “Autoportret na granici Meksika i SAD”. Svijet Meksika, s druge strane, oslikan je toplim bojama zemlje i svjeta prirode. Oblaci na meksičkom nebu u kontrapunktu su s dimom koji se diže iz tvorničkih dimnjaka Fordovih postojenja. Nasuprot industrijalaca, bankara i tvorničara koji žive u neboderima, s lijeva su drevni bogovi Meksika Quettzalcoatl i Tezcatlipoca koji predstavljaju sunce i mjesec nad ruševinama. Samo je jedna veza između tih svjetova: električni generator s američkog tla crpi svoju energiju iz meksičke biljke i prenosi je na postolje  na kojem stoji Kahlo.

Tako ta slika više nije bila samo pokazatelj njezina raspoloženja, nostalgije za zavičajem, na drugoj razini sama je slikarica postala personifikacija Meksika. Godine 1933. Vratili su se u Meksiko.

Uspjeh u Americi

Početkom 1938. predložena joj je samostalna izložba u New Yorku na što je rekla: “Ne znam što ljudi vide u mojim slikama. Zašto žele da priredim izložbu”? No, njezine su slike oduševljavale kupce, pa je nekoliko kupio slavni glumac Edward G. Robinson. Unatoč ekonomskoj krizi, imala je odličan uspjeh sa svojom izložbom u Americi. Među naručiteljima njezinih slika bio je i Gonger Goodyear koji je u to vrijeme bio predsjednik Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku. Iste je godine brodom otputovala i u Pariz. Breton koji je za nju posredovao, odlučio je sam organizirati izložbu, međutim kada je Kahlo stigla otkrila je da još nije napravio nijedan korak u vezi s izložbom. Tek je uz pomoć Marcela Duchampa za kojega je rekla da “je jedini s nogama na zemlji iz cijele te horde poludjelih kretena nadrealista”, uspjela pozavršavati pripreme za izložbu.

Nakon tog iskustva, Kahlo se Pariz nikada više nije svidio. Bila je teško razočarana nadrealistima “Nemate pojma kakvi su ti ljudi kreteni. Toliko su prokleto intelektualni i truli da to više ne mogu izdržati. Bilo je korisno ovamo doći samo zato da vidim zašto trune ta Europa, zašto su svi ovi ljudi – uzrok svih tih hitlera i mussolinija. Kladim se u vlastiti život da ću mrziti i ovo mjesto i ove ljude dok sam god živa”. Izložba, međutim, nije bila osobito uspješna i iz tog je razloga otkazala slijedeću koja se trebala održati u Londonu.

Izložba je, unatoč svemu, dobila pozitivnu kritiku, a jednu sliku je kupio Louvre, kao prvu sliku nekog meksičkog autora 20. stoljeća. Kada se vratila u Meksiko, razvela se od Rivere. Tijekom razdoblja samoće, mnogo je radila, a promijenila je i izgled, skratila je kosu i obukla muško odijelo. S Riverom se ponovno susrela 1940. u San Franciscu i opet udala za njega, jer, kako su zaključili “razvod je lose djelovao na oboje”. Vratili su se u Meksiko gdje je stekla neovisnost od muža. Godine 1942. počela je pisati svoj dnevnik raspravaljajući o seksualnosti, plodnosti, magiji i ezoteriji, kao i svojim mentalnim i fizičkim patnjama. Postala je tih godina jako cijenjena umjetnica u Meksiku. Njezina su se djela pojavljivala na izložbama, surađivala je s časopisima. Tijekom četrdesetih godina naslikala je veći broj portreta na kojima je vlastiti lik prikazivala dopola s karakterističnom pozadinom i pratećim atributima. Počela je držati predavanja na nekadašnjem Kiparskom fakultetu, držeći predavanja dvanaest sati sati na tjedan. Nije govorila studentima što da rade, nego ih je ohrabrivala, niti se upletala u proces stvaranja.

Nakon nekoliko mjeseci, slabo zdravlje (počela je nositi čelični korzet), natjeralo ju je da počne podučavati od kuće. Mnogo je radila sa studentima koji su studirali zidno slikarstvo, omogućujući im narudžbe za radove. Krajem desetljeća teško se razboljela, imala čak sedam operacija kralježnice nakon čega je nastavila slikati s posebnim štafelajem pričvršćenim krevet. Naslikala je svog liječnika, no, bila je neopisivo potištena. Hodala je uz pomoć štapa ili štaka. Napravila je nekoliko autoportreta, no sve drugo je bila mrtva priroda. No, poslije 1951. mučili su je takvi bolovi, da više nije mogla raditi bez sredstava protiv bolova.

Na slici posvećenoj svomu doktoru u mesnatu krišku dinje zatakla je crveno-bijelozelenu meksičku zastavu, a ispred voća postavila bijelu golubicu.

Iako se odala vrijednostima koje su proizlazile iz revolucije, bila je u stalnom traganju za nacionalnim identitetom pa se identifikacija s meksičkim narodom i korijenima njegove kulture ne može promatrati samo u prikazu njezine okoline i problema. U proljeće 1953. fotografkinja Lola Alvarez Bravo organizirala je njezinu prvu izložbu u Meksiku, shvaćajući koliko joj je prijateljica teško bolesna. Na izložbu su je donijeli u krevetu iz kojega je pjevala i pila s gostima. Ipak, uspjeh je zasjenila njezina bolest, liječnici su joj amputirali desnu nogu ispod koljena. Pala je u tešku depresiju želeći se ubiti. Nakon teške upale pluća umrla je 13. srpnja 1954. godine.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI