Francusko podvrgavanje ritmovima volje

Poussin

Upravo za vrijeme Antonina niču gotovo posvuda najcjelovitije i najimpozantnije rimske građevine: veličanstvene mase, neprekinute krivulje, divovske zidine - zbijena materija, prijenos težine na vertikalne blokove, što omogućava lakoću i smjelost kakvu su kasnije dostigle jedino željezne konstrukcije

Razvoj svjetske umjetnosti majstorski je opisao francuski pisac Ėlie Faure, upisavši se u antologije svojim analizama najvećih majstora slikarstva čija je djela istraživao u kontekstu vremena u kojima su nastala, ispitujući one nepoznate sile koje stvaraju genije. Još je značajnija njegova knjiga „Duh oblika” iz koje donosimo probrane dijelove kako su nastajali oblici prošlosti.

U ritmičkom smjenjivanju, koje obilježuje razvoj umjetnosti, a prema tomu i razvoj duha i povijesti uopće, napominje Faure, poznati su izuzeci — u helensko latinskom svijetu, pa i u samoj Francuskoj: i utilitarno graditeljstvo Rimljana i francusko civilno graditeljstvo 17. i 18 .stoljeća nastalo je na kaotičnom društvenom terenu, baš u času kad je mit nestao iz ljudskih srdaca, pa je pojedinac tražio sama sebe u pustoši svoje moći.

Kad se javlja velika rimska arhitektura, prvotna je religija bila povukla za sobom u propast aristokraciju, a budući da je trebalo držati na uzdi plebs – svakog dana sve brojniji, pun previranja i neprestano obnavljan prilivom različitih rasa, vjera, sistema i oprečnih interesa — grčevito nasilna tiranija zamijenila je granitni kalup, u koji je republikanski ustav zatvarao pojedinca. A, ipak, u cijeloj povijesti građenja ništa nije čistije, ništa nije snažnije i ništa nije kategoričnije od tih golih zidova koji uzdižu u prostor stepenasta sjedišta, svodove i lukove i pronose do krajnjih međa tada poznatog svijeta zakonodavni i organizatorski duh Latina. Ali upravo u tome leži ključ tajne…

Bio je to sistem iščekivanja…

Rimski je mit bio mrtav, a trebalo je sve svjetove antike u isti mah uključiti u latinsku državu, u času kada su njihovi vlastiti mitovi bili također na izdisaju ili su se tek neodređeno nagoviještavali usred bezmjerne duhovne anarhije: i tada se na brzinu počeo stvarati moćni politički organizam, jedini u tom sveopćem kaosu svjestan svog cilja i jedini kadar da svojim organizatorskim smislom nadomijesti društvenu povezanost. Posvuda je administracija zamijenila religiju.

Moralni se zakon ruši i prepušta teren građanskom zakonu. Započinje razdoblje iščekivanja, kada će umjetni kostur, što ga je nametnuo pobjednik, duhovnim jedinstvom spojiti dijelove velikog amorfnog tijela i, otkrivajući mu zajedničke potrebe, pripremiti pojavu zajedničke vjere. Za vladavine Antonina statut rimskih provincija dobiva svoj najčvršći organizacioni oblik, a pravo poprima obilježje najsolidnijeg civilnog spomenika Starog vijeka.



A upravo za vrijeme Antonina niču gotovo posvuda najcjelovitije i najimpozantnije rimske građevine: veličanstvene mase, neprekinute krivulje, divovske zidine – zbijena materija, prijenos težine na vertikalne blokove, što omogućava lakoću i smjelost, kakvu su kasnije dostigle jedino željezne konstrukcije, poredak nametnut nepobitnom formulom zakonodavca i inženjera. To su utilitarne građevine, koje odgovaraju svakodnevnim potrebama, kao što im odgovara i pisani zakon, nametnut silom, jer je nestalo vjere.

Ali, budući da im odgovaraju u potpunosti, bez i jedne greške, bez i jednog propusta, bez i jedne nemarnosti, one istim mahom zadovoljavaju i duhovne potrebe, koje posredstvom matematike, ostvaraju najuzbuljivije harmonije, što ih je mit znao nadahnuti.

Bio je to sistem iščekivanja, luk mosta napet između dva svijeta, siguran i smion kakav može biti samo luk mosta koji treba spojiti dvije riječne obale, pa stoga za nj nema izbora između više rješenja. A možda smo mi danas svjedoci analogne pojave, jer je naše doba u mnogom pogledu nalik na ono doba – i tu i tamo razjedinjenost, uzajamno prožimanje različitih mitova, miješanje rasa i naroda, sveopće previranje u siromašnim klasama, nejasni začeci nove mistike.

Francuski genij

Danas opet vlada sveopća anarhija, religiozne arhitekture više nema, a civilna arhitektura još ne nalazi svoj put — i možda danas industrijska arhitektura predstavlja most između dva svijeta, možda ona danas na mjesto srušenog društvenog mita stavlja naučnu sigurnost kao što je nekada administrativna i pravna sigurnost iz ruševina društvenog mita gradila svoju neumoljivo čvrstu okosnicu. Možda tu novu sigurnost ljudi nisu izmislili samo zato, da bi nadomjestila društveni mit u njegovoj funkciji zaštite čovjekovih materijalnih potreba, već i zato da bi, kao nekoć, rimska sigurnost zadovoljila i one zajedničke potrebe i interese, koji mogu potači čovječanstvo da potraži nova zajednička vjerovanja.

Mi tek naslućujemo, koliko je rimski duh, sklon poretku i pravilnosti, utjecao na organizacijju katoličke građevine. A znamo li, koliko će na duhovni organizam, što ga predosjećamo, utjecati dugotrajno iskustvo gradnje tvornica i strojeva, aviona i automobila, jedinih modernih tvorevina, koje podsjećaju na konstrukcije rimskih inženjera: po svom savršenom prilagođavanju jasno određenoj namjeni, po svojoj oštroj preciznosti, po ljepoti svojih razmjera, po svojoj lakoći punoj snage i po svom izgledu živih nemani? I one su također utilitarne, pa zar nam prema tomu i one ne pružaju geometrijsko utočište gdje možemo uživati opojnost stvarnosti – a možda i vjere koja se rađa?

Francuski je genij prije svega graditeljski genij. Francuska nastoji prenijeti ga u svoje slikarstvo, svoju filozofiju, svoju književnost kao što ga unosi u svoje građevine i parkove. Ona ga uvodi u svoju politiku težeći neprestano da ostvari – Državu. Nastojala je, da ga zadrži u religiji i stoga se opirala protestantizmu. U vrijeme Descartesovo, u času, kad je mletačka likovna polifonija zadobivala u Europi građansko pravo posredstvom Rubensa, Rembrandta i Valazqueza, Poussin je donekle zapostavljao svoje mogućnosti, da bi u slikarstvo prenio monumentalne ritmove.

Francuska, zbunjena naglim prodorom talijanskog utjecaja, već je stotnu i pedeset godina pokušavala ponovno pronaći svoju nekdašnju snagu, onu sposobnost s kojim je gotovo četiri stoljeća ispisivala najtrajniju kamenu poemu Zapada. Pokušala je stvoriti hibridnu arhitekturu, gdje je obilje beskrvnog gotičkog dekora preplavljivalo talijanski profil, koji je ionako već bio dovoljno iskvaren, jer je u to isto vrijeme na talijanskom poluotoku porast individualizma potiskivao britku graditeljsku jednostavnost i donosio procvat velikog simfonijskog slikarstva. Francuska još nije upila u se, pa čak još pravo ni pogledala to veliko slikarstvo, jer su joj korporacije i vjerski ratvi omogućili da sačuva dovoljno zanosa i društvene strasti, pa je ostala u njoj živa i puna želja za arhitekturom.

Stroga i plemenita jedinstvenost

Djelovanje monarhije i Descartesove filozofije na vrijeme je zaustavilo razvoj individualizacije pobjedom centralizma na političkom području i uvođenjem metode na području filozofske spekulacije. Ono je odgodilo konačno razjedinjavanje, zamijenivši preživjelu kolektivnu mistiku razumskom konstrukcijom, koja je bila ingeniozna, ali kratkovjeka, jer je razum veoma brzo doveo do racionalizma, kao što je nekoć vjera bila dovela do dogmatizma. Pa, ipak, konačnica je djelovala snažno, kao nikad prije u povijesti duha. Poslije romanike i gotike pojavio se nov, savršen stil…

U pravilnim su razmacima bili porazmješteni, naizmjence, pilastri bez ukrasa i pravokutni prozori, ritmički odmjerena igra okomitih i vodoravnih linija svodila je civilnu građevinu na mjerilo, što ga je predstavljala inteligencija, i tako su gotovo dva stoljeća, na radost praktičnog razuma, stvarane pravocrtne dedukcije najviše kulture, koje su stupile na mjesto sintetičnih aksioma najviše teologije i na mjesto blistavih intuicija rođenih iz najpotpunije ravnoteže između strastvenog zanosa puka i društvenog sistema.

Parkovi, ceste, mostovi, tragedija, komedija, muzika, moral, kiparstvo i slikarstvo, sve se u isti mah pokorava toj potrebi, da se senzibilnosti i strasti podrede ritmovima volje. Tu vlada neka poluanonimnost, koja u izvjesnoj mjeri daje tom vremenu obilježje onih razdoblja, kada je pojedinac potpuno potisnut u pozadinu. Kipovi u drvoredima i u bazenima u Versaillesu, kolonade, drveće, oblici vodenih površina, sve se to na prvi pogled čini kao djelo iste ruke.

Kad čovjek promatra tu hladnu, ali strogu i plemenitu jedinstvenost, tada ne može izdvajati iz cjeline njezine elemente, jer nemaju izrazitih i naglašenih obilježja, pa i ne pomišlja na to, da bi oni mogli izražavati težnje, nemire i patnje umjetnika pojedinca.

Crkvena arhitektura, istina, odbacuje kalvinizam, no zato jansenizam predstavlja u krilu Crkve konstruktivnu duhovnu reakciju protiv psihološkog razjedinjavanja prema kojemu teži jezuit. U to vrijeme nitko ne shvaća ozbiljno La Fontainea. Pascal sablažnjava. Braća Le Nain su nepoznati. Taj stil, posrćući pomalo, stanjujući iz dana u dan zidove, potpornje i materiju, profinjujući ideju i riječ, vodi Franucusku — a za njom i čitav svijet — po prirodnoj kosini neumoljive logike, ususret Revoluciji.

Ali kad Rousseauov sentimentalizam bude skršio descartovsku filozofiju, a individualizam Voltaireov korporacije, tada nikakva društvena ni duhovna sila neće moći obuzdati ni suzdržati pojedinca. On će se baciti na svestrano istraživanje svoje ličnosti, a nimalo neće pritom skrivati svoju pomamnu strast, jer će, unatoč Watteauu, napola Flamancu, već biti u zakašnjenju blizu tri stotine godina za slikarima Venecije, blizu dvije stotine godina za nizozemskim ili španjolskim slikarima, a gotovo stotinu godina za njemačkim muzičarima.

Kolektivna simfonija

Slikarstvo će romantizma u Francuskoj, u divnom zanosu i s novim dramatskim, slikovitim i emotivnim elementima, ostvariti jednim mahom individualnu simfoniju. Ali to će uništiti arhitekturu, koja je tijekom osam stoljeća bila ponos i oslonac te zemlje, a sada će se srušiti također jednim mahom.

To je bila dvostruka, ali veličanstvena katastrofa, koja je svojim djelovanjem u dva suprotna pravca dovela društveno tijelo do dna ponora, a odabranog pojedinca do najviših dometa duha. Ovdje nam se najočitije pokazuje, kako čovjek pojedinac, kad se oslobađa, razbijajući organizam izražen u arhitekturi, rastače društvo, a isto tako nam se pokazuje, kakav pritisak taj organizam vrši na pojedinca, zabranjujući mu pristup do čudesnog jedinstva, do kojega ga može uzdići jedino polifonija.

A razvijaju li se stvari na isti način i izvan europskog svijeta i izvan kršćanske civilizacije? Izlazi li posvuda, kao u Grčkoj, Francuskoj, u Italiji, uopće u cijeloj Zapadnoj Europi, čovjek-kip iz društva arhitekture, da bi se potpuno izrazio u slikarstvu i da bi u muzičkom zanosu pokušao ponovno stvoriti društveni duh i građevinu koja će pružiti utočište tom duhu? Istočnjačke su civilizacije za nas gotovo nepristupačne. Na prvi je pogled blok zatvoren sa svih strana. Kad prodremo u njih, golema mreža pučkog politeizma i filozofskog panteizma priječi nam da idemo dalje.

Europske su civlizacije nastajale, sazrijevale i propadale u roku najviše četiri ili pet stoljeća, ponekad čak i u roku od jednog ili dva stoljeća, kao u Španjolskoj i Nizozemskoj; mi smo navikli na takav brz razvoj i stoga teško možemo shvatiti te nepomične metafizičke građevine, kojima legenda katkad pripisuje deset tisuća godina postojanja. Na prvi pogled, ako promatramo iz veće udaljenosti, čini se da se religija, filozofija i društvena organizacija Egipta, Kine i Indije nisu bitno promijenile od pradavnih vremena. U Egiptu vlada pet tisuća godina jedna jedina ezoterična religija. Indija se vratila brahmanstvu, pošto je najprije bila stvorila budizam, a zatim ga apsorbirala u plimi mistike, koja se bez prestanka uzdiže iz čulnih dubina njezine mašte.

Kina najprije usvaja budizam, a zatim ga sa svojom dugotrajnom, dremljivom i neveselom strpljivošću, malo po malo zatrpava tisućama sitnih obreda svog utilitarnog fetišizma. Islam gotovo nasilno odbacuje vanjske manifestacije svoje duhovne djelatnosti samo da ne bi morao promijeniti ni jedan jedini element svog društvenog sistema. Te divovske konstrukcije mogu se samo ili prihvatiti ili odbaciti…

A kad ih prihvatimo u svoj njihovoj masivnosti, tada možemo odjedanput ući u unutrašnju stvarnost njihovog stvaralačkoga genija. U njemu prevladava smisao za graditeljstvo. Ili bolje rečeno, on prihvaća oblik uvijek samo kao element građevine. Čak i onda kad je građevina bez kiparskog ukrasa kao u Kini, skulptura, iako izdvojena, pokazuje svoju povezanost s građevinom jer zadržava arhitekturalne odnose.

(Nastavlja se…)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI