Sve što je zdravo u Francuskoj - iako je i to zdravlje zapravo krhko, nestalno, ugrožavano na svakom koraku - vezano je uz nesigurnu sudbinu dinastije Valois. Ta je umjetnost siromašna, mršava i pohabana kao i dinastija, no živa je, a to je bitno. Nada puka, unatoč svemu, podržava i prati vladare, koji sele s jednog mjesta na drugo. Jean Fouquet je iste dobi kao Jeanne d'Arc i francuska se ideja održava na stranicama misala, što ih on iluminira za Charlesa VII., kao što se afirmirala pod Orleansom, u Patayu, u Reimsu i u Rouenu. Taj je glas slab, jer je osamljen, ali je čist
Burnu renesansu u Flandriji opširno tumači u svom kapitalnom djelu „Povijest umjetnosti”, francuski povjesničar umjetnosti, Ėlie Faure, čije se knjige ubrajaju među najbolje antologije povijesti umjetnosti. Faure je neumorni tragalac za tajnama likovnosti, čovjek koji je istraživao duh genija, međusobne utjecaje umjetnika i ozračje pojedinih epoha, ne bi li dočarao uvijek zagonetna umjetnička djela.
Izvan područja obuhvaćenog engleskom najezdom, navodi Faure, u Burgundiji i u Flandriji, održava se bujna, materijalna, preobilna umjetnost radinih gradova, punih žitnica i dobro snabdjevenih podruma. A u okupiranim pokrajinama, umiru crkve kasne gotike, bijedni majstori slikari i kipari traže mistične rajeve, a Jean Malouel, umjetnik koji je ostao vjeran Parizu, razorenog velikim ratovima, plače zajedno s majkama nad njihovim mališanima, vidi još samo bolesna bića, obožava mučenike i mrzi krvnike.
Sve što je zdravo u Francuskoj – iako je i to zdravlje zapravo krhko, nestalno, ugrožavano na svakom koraku – vezano je uz nesigurnu sudbinu dinastije Valois. Ta je umjetnost siromašna, mršava i pohabana kao i dinastija, no živa je, a to je bitno. Nada puka, unatoč svemu, podržava i prati vladare, koji sele s jednog mjesta na drugo. Jean Fouquet je iste dobi kao Jeanne d’Arc, i francuska se ideja održava na stranicama misala, što ih on iluminira za Charlesa VII., kao što se afirmirala pod Orleansom, u Patayu, u Reimsu i u Rouenu. Taj je glas slab, jer je osamljen, ali je čist.
Prije Charlesa VII., Ivan Dobri čuo je glas Girarda iz Orleansa. Poslije njega Louis XI. čut će Villonov glas, Franjo I. Rableisov, Henrik II. Jeana Goujona, a Charles IX. Glas Ronsardov. Ta razdjedinjena masa, nemoćna duhom, ipak je znala – kraljevski ljiljan pomodrio od otrova i lovor natopljen krvlju – ispreplesti s hrastvoim lišćem, što ga je vjetar nacionalnih ili građanskih ratova otkinuo iz gotičke šume. Iako su ti umjetnici bili napola Talijani, oni nikada nisu posve iznevjerili francusku misao.
Naše staro slikarstvo u toj spokojnoj Tureni, kamo su se bili sklonili kraljevi, protjerani iz porječja Seine, izlazilo je, kao i drugdje, iz časoslova, suviše tijesnih, da bi ga mogli zadržati u sebi. Ali, pakleni oganj i užareni rajevi nisu ga suviše privlačili. Ono je imalo zdrav razum ljudi iz srednje Francuske, čistoću njihova izraza i njihovu pomalo podrugljivu mudrost. To je slikarstvo potjecalo iz zavičaja dobre Agnes Sorel, zdravog i širokogrudnog Rableisa, metodičnog Descartesa i Balzaca, koji jednostavnim jezikom izriče tako jedre stvari.
Bilo je sretno što živi, i neumorno je razmišljalo. Nitko nije mogao nadamšiti Fouqueta u kombiniranju velikih linija na zlatnoj pozadini, u mirnom izrađivanju portreta, kratkovratih i bolesnih kraljeva, portreta kancelara čvrste građe ili mladih dražesnih žena nagih grudi, poniknuta pogleda ispod koprene, dok posvuda oko njih lebdi neizmjerno fin duh nježnosti i inteligencije, u nenametljivoj i promašenoj harmoniji slikarstva prozračnog poput proljetnog jutra.
Učitelj francuskog slikarstva
Kao otac i učitelj francuskog slikastva, on je imao u najvećoj mjeri izražene strukturalne osobine tog slikarstva, pomalo suhe, kažu, jer im nedostaje lirizam boje, ili se otkriva tek malo po malo, stidljivo, poput izvora skrivenog među travom, a ne poput gorske bujice. To su moćne osobine, zajedničke svim našim umjetnostima, književnosti, kazalištu, kiparstvu, slikarstvu, crtežu i glazbi i one nadahnjuju naše neprekinuto osmostoljetno graditeljsko stvaralaštvo u njegovu jasnu rasporedu građe, u njegovim odmjerenim ritmovima, u njegovoj senzibilnosti, kojoj granice određuju grede kostura zgrade, u njegovoj dubini bez sjene i u uzbuđenju bez krikova.
Iako otac i majstor velikog jednostavnog portreta, poštenog i punog kao da je od jednog komada, on se ipak nikada nije tako dobro osjećao kao onda, kad bi posve zaboravio sjajni flamanski realizam što ga je poznavao iz iluminiranih rukopisa, i nervozni talijanski realizam, što ga je proučio u mladosti za vrijeme svog putovanja po Poluotoku i kad bi s prikrivenom nježnošću opisivao prisnu i smirenu poeziju polja, intimnost pojedinosti iz domaćeg života, čist i ustrajan posao turenskih domaćica: prostiranje ponjava, namještanje postelja, uređivanje ormara ili nadgledanje juhe i vatre na ognjištu.
Imao je osjećanje za prirodu, kakvo može biti svojstveno samo narodu poljodjelaca i koje je izrazito francusko. Bile su to seoske idile; on je kao poznavatelj govorio o stadima domaćih životinja i o ratarima. Sve su stvari dragovoljno prihvaćale svoj život i bio je potreban brz proces aristokratizacije slikarstva, da bi tvrdi, uznositi i proročki stil talijanskih slikara dao francuskoj umjetnosti onaj kratkotrajni polet prema lirskoj interpretaciji oblika, koja će se na trenutak ostvariti u djelu Jeana Goujona.
Fouquet nije želio dramu niti je imao smisla za nju, pa kad je prolazio pored nje, više ga je zanimala njezina psihološka potka nego kretanje strasti u njoj. On je gotovo uvijek bio više pažljiv, no zanesen i više zainteresiran no uzbuđen, ili bolje rečeno, on nikada nije dopuštao da njegovo uzbuđenje prijeđe granicu besprijekorne umjerenosti. Bio je to čovjek pun duha i nježnosti, pomalo podrugljiv, pronicav iako prostodušan i veoma zadovoljan svojom prostodušnošću.
Kad slika modre i plamene krugove, koji brane ulaz u raj, zna vrlo dobro, da oni ne mogu imati drukčije crvene ni drukčije modre boje, no što ih ima drveće u Judeji i različak u njegovoj Tureni. Jetke zelene boje livada i vinske ružičaste boje kestenova cvijeta pojavljuju se uvijek pod lazurnim zlatnim slojem, koji svakodnevnom događanju daju posvećeno značenje.
Najviši domet francuskog portreta
Tu opreznu dobroćudnost, tu točno odmjerenu snagu, tu podrugljivu bezazlenost prvi put ćemo ponovno naći u našoj povijesti tek dva ili tri stoljeća poslije Fouqueta, kod la Fontainea, Molierea i Chardina. Te osobine pripadaju upravo toj zemlji i tom vremenu, one su mjestimično nastavak žagora gomila, koji postaje sve tiši. Često su još bezimene, kao da se Francuska trudi, da se što je moguće duže opire zavodljivom individualizmu kojem je uči Italija.
Lijepe, mirno položene ruke, razdragana lica, nježne oči, podrugljiva usta: strari majstori slikari i kipari i stari pripovjedači psiholozi nastavljaju se u njima, kao što ćemo ih ponovno sastajati u djelima moralista, sve do Voltaireovih novela. To je bez sumnje po mješavini prostodušnosti, podrugljivosti i pronicavosti najviši domet francuskog portreta, koji po psihološkoj vrijednosti nadmašuje sve ostale i koji u ta dva stoljeća patnje, budne pažnje i osvajanja, od Malouela do Lagneaua, u djelu Focqueta, Colina iz Amiensa, Avinjonaca, Perreala, obaju Cloueta, Cornellea iz Lyona i desetorice neznanih umjetnika, predstavlja kontinuitet bez ijednog prekida. Ali, u plimi talijanskog utjecaja ti su glasovi izgubljeni za suvremenika.
Majstor iz Moulinsa, koji se možda zvao Jean Perreal, na svojim crkvenim slikama, u svojim profinjenim francuskim likovima i u čistim dječjim licima, skriva prekrasnu blagost, koja se nenametljivo razljeva naokolo, kao da se boji da ne povrijedi ukus dvora i nove običaje. Što se tiče porodice Clouet, oni uzalud zadržavaju gotovo isključivu povlasticu portretiranja kraljeva, kraljica, prinčeva i velikih vazala, njihovo je značenje na dvoru posljednjih kraljeva dinastije Valois, u stvari, vrlo neznatno.
Pred njima se pozira samo na brzinu, kao pred objektivom, čiji će nemilosrdni sud vidjeti samo najbliži prijatelji. No, istina je, da je njihova čestitost, njihova pažnja i njihova pronicavost tako velika, da oni s nekoliko poteza, nekoliko osvjetljenja i nekoliko jedva naznačenih sjena umiju u tim krokijima ovjekovječiti, bez ukrašavanja, pa čak i bez ironije, duboki smisao što ga prolazni trenutak otkriva onomu, tko ga zna shvatiti.
Njihovi portreti kao da su točna kopija crta lica, razreza kapaka, površinske mreže žila, svake pojedine vlasi. To su nagrđena i nezdrava lica, s ožiljicima od prsnulih čireva, beskrvna lica, s ušima iz kojih curi gnoj, to je zatrovana rasa Talijana bogomoljaca. D’Aubigne, koji je bio strastveniji, ali manje okrutan, vjerojatno je znao osjetiti te likove, kao što je Brantome zacijelo poznavao prepredene i izvještačeno ljupke pojave, što ih je Corneille iz Lyona – koji je od svih umjetnika toga doba imao najviše sposobnosti da u bljesku oka ili osmijehu usana zapazi i shvati nemirni i skroviti život duha – prikazivao na modrim i zelenim pozadinama, na isti način kako su ih prikazivali slikari iz porodice Clouet.
Ti su umjetnici u prvom redu historici. Njihovo doba nije znalo iskoristiti njihovu pedantnu slikarsku nadarenost, te neprekinute krivulje, čiste ovale, te emajle i nakit, tu pomno obrađenu i zbijenu materiju, te tvrde i guste harmonije. Njihovi prinčevi, veoma tanki u struku, stoje uspravno na lazurnim pozadinama, njihovi konji u grimiznoj ormi nose kraljeve na sjajne vojničke svečanosti: kad gledamo njihove slike, zaboravljamo na ružnoću njihovih gospodara, jer su ih ti slikari s najvećom pažnjom položili u šrinjice od plamenih kristala…
Slabost i snaga Francuske…
Kako to da je toj zemlji, koja je othranila kipare katedrala, koja je othranila Fouqueta, koja je othranila La Fontainea, koja je othranila braću Le Nain, a slikare iz porodice Clouet, iako su bili flamanskog podrijetla, naučila točnosti i treznoći svojih oblika, zemlji, koja je već jednom, u provali ljubavi, sva bila izrazila tisućama ujedinjenih glasova mnoštva, tako jednorodnog i tako vezanog uz vlastito tlo, kako možda ni jedno drugo mnoštvo nije bilo, kako to da je toj zemlji bilo suđeno, da se tijekom slijedećih stoljeća njezina jednostavna jedrost rijetko ponovo javi, i to samo u djelima nekolicine osamljenih pojedinaca?
Upravo nedostatak vlastitog obilježja, naročito u tom predjelu oko Loire, daje njoj poseban čar koji bi morao obavijati i zadržavati sve one, koji se u njoj rađaju i žive. Nigdje se brežuljici ne njišu tako pitomo kao u Francuskoj, nigdje se predmeti ne kupaju u tako smirenom svjetlu, jednako dalekom i od sirovosti Juga i od dubokog sjaja Sjevera, nigdje vode nisu tako bistre, nigdje zrak i tlo nisu tako lagani. Tu se rađa mnoštvo umjetnika, no malo ih nalikuje svojoj okolini.
Suviše mnogo ljudi prolazi Francuskom, jer je smještena na raskrižju novovjekovnog svijeta, između Španjolske, Italije, Njemačke, Nizozemske i Engleske, a oplakuju ju dva mora, koja joj donose i utjecaj Istoka i utjecaj Zapada. Ona nikada nije potpuno svoja i bez prestanka se obnavlja. U tome je njezina slabost – i njezina snaga. Nema heroja koji bi je cijelu obuhvatio svojom dušom: mjesto toga je posvuda raspršena inteligencija, koja se stalno ponovno rađa iz svog pepela, da bi poučila narode, da su svi oni sudjelovali kod njezina oblikovanja i da ona ne prestaje utjecati na njihov razvitak.
Taj je narod rođen da bude sretan i da se u miru hrani svojim žetvama i berbama, no osuđen je na vječno mučeništvo, jer ne daje ostalim narodima vremena da ga shvate, a oni njemu ne daju vremena da ostvari sam sebe. Upravo je zbog toga on s tolikom žurbom izgrađivao katedralu. Predosjećao je da, možda, kasnije više neće moći ostaviti budućnosti u nasljeđe svoju pravu sliku.
Italija mu je bar udahnjivala nov plamen, a kako mu je snaga slabila, on se gotovo više i nije opirao njezinu djelovanju. Ali duh Burgundije i Flandrije, što ga je on nekoć bio probudio, utjecao je sada na njega. Vidimo kako Michel Colombe napušta veliku crkvenu lađu, da bi se u obojenoj sjeni kapele nadvio nad veliku teatralnu grobnicu burgundskih knezova. On bi želio, da njegovo djelo bude bujno i raskošno kao njihov život, no i to je čak nemoguće. Neka šturost, malaksalost, nekakva žarka težnja za ostvaranjem formalne ljepote, naviješćuje invaziju talijanskog idealizma, a na nesreću i njegovih gotovih formula.
Pročelja stotina palača, stotina crkava, lektoriji, propovijedaonice, sjedala u crkvi, vitraji, izrezbareno drvo, kovano željezo i keramika iz tog vremena nose svi – isti pečat. Očarana tolikom ljupkošću, Francuska će joj se potpuno prepustiti. Avignon je već davno prije bio zaustavio u prolazu transalpinski duh, koji se uostalom radije širio dolinom Rhone na sjever i miješao s duhom Burgundije i Flandrije, izbjegavajući krajeve opustošene ratom.
Zvuk violončela nad grobovima…
Od prve polovice 14. stoljeća, Italija je posredstvom Papa bila moralno osvojila Provansu, koja je po svojim drevnim grčko-latinskim uspomenama i po ljubavnim običajima, što ondje nisu prestali vladati, već bila posve pripravna da prihvati njezin utjecaj. Malo je trebalo pa bi se Giotto bio uputio u Avignon. Petrarca je ondje tražio Laurin portret od velikog Simona Martinija koji je bio došao onamo, da prekrije plemenitim freskama dvorane papinske palače. Nepoznati su Francuzi ondje radili uz Martinija i poslije njega.
U unutrašnjosti veličanstvene tvrđave, zidovi su nestajali pod naslikanim šumama kojima su krstarili lovci i koje su bile pune ptica i sagova svježe mahovine, gdje su podrhtavala vrela. Čak i poslije odlaska Papinskog dvora iz Avignona, on je ostao stjecište cvilizacije Juga i civilizacije Sjevera. Blizina dvora u Aixu, gdje je dobri kralj Rene, i sam minijaturist, skupljao oko sebe majstore kipare, slikare, trubadure, mogla je samo podržavati vatru na tom ognjištvu poletne kulture, što ga je stvorilo jedno stoljeće djelovanja u miru.
Nicolas Froment, taj avinjonski Van Eyck po svojim produbljenim i ozbiljnim portretima, iz kojih izbija žestina Juga i po svojim krajolicima, suhim ali obasjanim žarkom svjetlošću i zasađenim narančinim stablima, radio je ondje u blizini tog ognjišta, u svježoj hladovini samostana i debelih zidova dvoraca, a mnogi su burgundski umjetnici, bespomoćni poslije dolaska Flamanaca napustili Dijon i otišli u dolinu Rhone.
Enguerrand Charonston donio je onamo iz Laona šampanjsku čistoću i zdravlje zajedno s poznavanjem boja, preuzetim od flamanskih slikara. Avignon je bio talionički kotao, koji je podrhtavao od talijanske snage i u kojem se materijalnost i gustoća sjevernjačkog slikarstva slijevala s francuskim oštrim opažanjem i trijeznoćom.
Po zagasitoj dubini svojih smeđih, svojih crvenih i svojih gotovo crnih zelenih boja, što se talasaju na nestvarnoj, zlatom preplavljenoj pozadini, s dalekim zvonicima i kupolama, po tragičnom njihanju velikih tijela nadvitih nad golim mrtvacem, po samom tom mrtvacu, čistom i izvajanom poput ideje, velika avinjonska Pieta predstavlja jedan od najvećih dometa harmonije izvan granice Italije i Flandrije, gdje je u tom času sve brujilo poput orkestra, u velikoj tišini Francuske; to je kao zvuk violončela, koji se posve sam uzdiže nad grobovima…
(Nastavlja se…)