Film o ratnim udovicama – naprosto trash

Sramotni Marinkovićev film u kojemu “udovice hrvatskih branitelja treba naguziti” i koje su “izjebale državu” samo je mjerilo teških antitalenata kojima se već dvadeset godina isplaćuju enormne svote za krimalno loše, u ovom slučaju i patološke filmove. Nakon “komedije” o ratnim udovicama vjerojatno treba očekivati parodije na vojne invalide, a zašto ne, HRT bi nas mogao iznenaditi i komedijom o Ovčari

Je li trebalo zabraniti emitiranje sad već “slavnog” Marinkovićevog filma o kojem mediji pišu već tri dana s rečenicama: “Udovice su svugdje iste i treba ih naguziti jer misle živjeti na tuđoj grbači” te “one su lijepo izjebale državu i još povrh svega varaju pokojne muževe kojima su obećale vjernost”?.

Ne, nije jer je Marinković samo mjerilo talenata filmskih i kazališnih redatelja i kvazipisaca koji već godinama u medijima pišu o Domovinskom ratu. Naravno, u civiliziranoj državi povela bi se rasprava treba li na državnoj televiziji koju smo svi prisiljeni plaćati emitirati ovakav film?

S moralne strane ministar Tomo Medved je u pravu. Vrijeđanje mrtvih, udovica ili njihove sad već odrasle djece koja su mogli čuti ovakve fantastične rečenice na ekranu da im majke treba “naguziti” jer su “izjebale” državu pripada u posebnu patološku kategoriju koja, na žalost, vlada dijelom hrvatske umjetničke scene.

Granice “umjetničke” slobode su, dakako, neupitne, samo u Francuskoj, ili Njemačkoj ovako loš film naprosto ne bi dobio državna, a pitanje je bi li dobio privatna sredstva. Ali ne treba se ni uzrujavati – živimo u u Hrvatskoj – bolesnoj zemlji u kojoj vlada nekrofilska atmsofera, gdje se već godinama ratni vojni invalidi nazivaju “kriplima” i“retardima”, gdje se izjednačuje hrvatska i srpska krivnja za rat, u kojoj su svi koji nisu u SDP-u proglašeni “ustašama”, a takozvanu umjetničku scenu predstavljaju “režiseri” poput Frljića kojem u predstavi glumica izvlači hrvatsku zastavu iz spolnog organa, a Isus Krist postaje silovatelj što su dosita nevjerojatne dramatske dubine. Tu je i jadni Ante Tomić čije duhovitosti mogu nasmijati polupismene pastire ili Dežulović čiji su degutanti tekstovi još od Ferala postali mjerilo neukusa. To su naprosto loši tekstovi, filmovi i kazališne predstave koji su javno prisutni jer ih na životu održavaju dvoje preostalih većih dnevnih, ideološki ekstremno lijevih novina.

Koliko su duhoviti naši veliki pisci, kazališni i filmski redatelji uskoro valjda možemo očekivati i parodije o Vukovaru, Ovčari i pokolju bolesnika iz vukovarske bolnice. Zašto ne, smiješan je bio i genocid u Vukovaru, Škabrnji, Petrinji, Lipiku, bombardiranje Osijeka i Dubrovnika. U svim se tim događajima kriju izvanredno humoristički elementi za naše vrhunske umjetničke eksperte. HRT im tako drži širom otvorena vrata. Tomo Medved naprosto treba shvatiti da veliku umjetnost valja poštovati.



Facebook Comments

Loading...
DIJELI