Sramotni Marinkovićev film u kojemu “udovice hrvatskih branitelja treba naguziti” i koje su “izjebale državu” samo je mjerilo teških antitalenata kojima se već dvadeset godina isplaćuju enormne svote za krimalno loše, u ovom slučaju i patološke filmove. Nakon “komedije” o ratnim udovicama vjerojatno treba očekivati parodije na vojne invalide, a zašto ne, HRT bi nas mogao iznenaditi i komedijom o Ovčari
Je li trebalo zabraniti emitiranje sad već “slavnog” Marinkovićevog filma o kojem mediji pišu već tri dana s rečenicama: “Udovice su svugdje iste i treba ih naguziti jer misle živjeti na tuđoj grbači” te “one su lijepo izjebale državu i još povrh svega varaju pokojne muževe kojima su obećale vjernost”?.
Ne, nije jer je Marinković samo mjerilo talenata filmskih i kazališnih redatelja i kvazipisaca koji već godinama u medijima pišu o Domovinskom ratu. Naravno, u civiliziranoj državi povela bi se rasprava treba li na državnoj televiziji koju smo svi prisiljeni plaćati emitirati ovakav film?
S moralne strane ministar Tomo Medved je u pravu. Vrijeđanje mrtvih, udovica ili njihove sad već odrasle djece koja su mogli čuti ovakve fantastične rečenice na ekranu da im majke treba “naguziti” jer su “izjebale” državu pripada u posebnu patološku kategoriju koja, na žalost, vlada dijelom hrvatske umjetničke scene.
Granice “umjetničke” slobode su, dakako, neupitne, samo u Francuskoj, ili Njemačkoj ovako loš film naprosto ne bi dobio državna, a pitanje je bi li dobio privatna sredstva. Ali ne treba se ni uzrujavati – živimo u u Hrvatskoj – bolesnoj zemlji u kojoj vlada nekrofilska atmsofera, gdje se već godinama ratni vojni invalidi nazivaju “kriplima” i“retardima”, gdje se izjednačuje hrvatska i srpska krivnja za rat, u kojoj su svi koji nisu u SDP-u proglašeni “ustašama”, a takozvanu umjetničku scenu predstavljaju “režiseri” poput Frljića kojem u predstavi glumica izvlači hrvatsku zastavu iz spolnog organa, a Isus Krist postaje silovatelj što su dosita nevjerojatne dramatske dubine. Tu je i jadni Ante Tomić čije duhovitosti mogu nasmijati polupismene pastire ili Dežulović čiji su degutanti tekstovi još od Ferala postali mjerilo neukusa. To su naprosto loši tekstovi, filmovi i kazališne predstave koji su javno prisutni jer ih na životu održavaju dvoje preostalih većih dnevnih, ideološki ekstremno lijevih novina.
Koliko su duhoviti naši veliki pisci, kazališni i filmski redatelji uskoro valjda možemo očekivati i parodije o Vukovaru, Ovčari i pokolju bolesnika iz vukovarske bolnice. Zašto ne, smiješan je bio i genocid u Vukovaru, Škabrnji, Petrinji, Lipiku, bombardiranje Osijeka i Dubrovnika. U svim se tim događajima kriju izvanredno humoristički elementi za naše vrhunske umjetničke eksperte. HRT im tako drži širom otvorena vrata. Tomo Medved naprosto treba shvatiti da veliku umjetnost valja poštovati.