Ekonomski zločin bez presedana

0
1910

Kada je Organizacija za prehranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda upozoravala da glad ugrožava milijardu ljudi te da bi bilo dovoljno 30 milijardi dolara za spas tih života, zajedničkom akcijom šest središnjih banaka (SAD, Europske unije, Japana, Kanade, Velike Britanije i Švicarske) ubrizgano je 180 milijardi dolara u financijska tržišta kako bi se spasile privatne banke

Jedan od najgorih ekonomskih zločina u povijesti, medijski vrlo lukavo prezentiran s prešućenim bitnim činjenicama, izdvajaju fizičar Max Neef i ekonomist Manfred Max-Neef u svom optužujućem djelu „Raskrinkana ekonomija – od moći i pohlepe do suosjećanja i zajedničkog dobra“ („Izvori“).

U listopadu 2008., podsjećaju, kada je Organizacija za prehranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda upozoravala da glad ugrožava milijardu ljudi te da bi bilo dovoljno 30 milijardi dolara za spas tih života, zajedničkom akcijom šest središnjih banaka (SAD, Europske unije, Japana, Kanade, Velike Britanije i Švicarske) ubrizgano je 180 milijardi dolara u financijska tržišta kako bi se spasile privatne banke. Američki senat odobrio je dodatnih 700 milijardi i dva tjedna nakon toga još 850 milijardi dolara. To nije bilo dovoljno te je paket mjera i dalje rastao pa je do rujna 2009., prema procjenama, dostigao 17 bilijuna dolara.

To je svijet današnjice, začaran dehumanizirnom ekonomijom, ističu autori, svijetu u kojem je bitnije, nužnije i logičnije spasiti banku ili osiguravajuće društvo nego nahraniti milijune djece, pružiti pomoć žrtvama uragana ili bolesnima. Stoga se nakon svih tih događaja, doista valja pitati – gdje je bio taj novac? Desetljećima se govorilo kako nema dovoljno sredstava za iskorjenjivanje siromaštva, ali je bilo dovoljno sredstava da bi se zadovoljile potrebe špekulanata. Podijeli li se 17 bilijuna dolara s 30 milijardi dolara, koliko je prema procjenama FAO-a dovoljno za iskorjenjivanje svjetskog siromaštva – umjesto spasa banaka, mogli smo dobiti svijet u kojem 566 godina ne bi bilo gladi!

Rasap vrijednosti i moguća rješenja

Stoga je situacija takva da se više ne suočavamo samo s gospodarskom i financijskom krizom, već s krizom čovječanstva, upozoravaju Smith i Max-Neef. Štoviše, vjerojatno se može ustvrditi kako se nikad prije u čovjekovoj povijesti nije toliko mnogo kriza pojavilo i dostignulo vrhunac u istom vremenu. Ekonomskoj i financijskoj krizi danas se može dometnuti sve masovnija korupcija u područjima politike, ekonomije, religije i sporta, ukorijenjivanje pohlepe kao jedne od temeljnih ljudskih vrijednosti, sudski sustavi koji su zaboravili pravdu, opsjednutost rastom po svaku cijenu, uništavanje prirode i prezir prema mogućnosti postojanja planetnih ograničenja, nazadovanje obrazovanih i zdravstvenih sustava, prekomjerni potrošački mentalitet, globalno zagrijavanje, klimatske promjene, žudnja za moći i prezir prema životu. Takav divovski splet okolnosti jedino može rezultirati divovskim ishodima, navode autori. Zato, teži li se pronaći rješenje za te isprepletene probleme, moraju se stvoriti novi modeli koji, više od svega, počinju uzimati u obzir ograničenja kapaciteta Zemlje.Treba se pomaknuti s učinkovitosti na dostatnost i blagostanje , te ukloniti postojeću gospodarsku neravnotežu i neravnopravnost, jer mirna rješenja nisu moguća bez ravnopravnosti. Na posljetku, trebaju se dominantne vrijednosti pohlepe, nadmetanja i stjecanja zamjeniti vrijednostima solidarnosti, suradnje I suosjećanja. Međutim, kako bi se postigao taj pradigmatski pomak, misle autori, potrebno je okrenuti se od gospodarskog rasta po svaku cijenu i orijentirati se na društva (osobito u bogatim zemljama) koja se mogu prilagoditi nižim razinama proizvodnje i potrošnje, a u slučaju zemalja u razvoju, na društva koja se okreću lokaliziranim sustavima ekonomske organizacije, odnosno, trebalo bi se ponovno usredotočiti na lokalno, a ne globalno trište.

Stranim ulaganjima do siromaštva

Na žalost,a kako ističu Smith i Max-Neef, mnogo mitova održava dominantni ekonomski model. Jedan od njih je da je “globalizacija jedini učinkoviti put u razvoj”. Između 1960. i 1980., podsjećaju, većina zemalja u razvoju, a osobito u Latinskoj Americi prihvatila je načelo “supstitucije uvoza”, koje je omogućilo brz industrijski razvoj. Dohodak po stanovniku u latinskoj Americi narastao je 73 posto od 1960. do 1980., a u Africi 34 posto. Nakon 1980., gospodarski rast u Latinskoj Americi potpuno je stao te u prosjeku nije rastao vise od šest posto u razdoblju od 20 godina, dok je u Africi opao 23 posto. U razdoblju od 1980. do 2000., naime, supstituciju uvoza zamjenili su deregulacija, privatizacija i ukidanje međunarodnih trgovinskih barijera te je uvedena potpuna sloboda stranim ulaganjima. Gospodarstvo okrenuto prema unutra, usmjerilo se u tom razdoblju prema van. Na temelju analize statističkih podataka Razvojnog programa UN (UNDP), Svjetske banke i Ekonomske komisije za Latinsku Ameriku i Karibe (ECLAC) vidljivo je da su najsiromašnije zemlje prešle sa stope rasta po stanovniku od 1,9 posto godišnje u radzdoblju od 1960. -1980. na pad od 0,5 posto godišnje u razdoblju 1980.-2000. Najgore je prošla skupina zemalja sa srednjim prihodima, koja je pala s godišnje stope rasta od 3,6 posto na ispod jedan posto nakon 1980. Drugi veliki mit je da čvršća integracija u svjetsko gospodarstvo ima povoljan učinak na siromahe. Kako siromašne zemlje moraju prihvatiti niz propisa i ograničenja koje su uvele međunarodne organizacije, rezultat toga je da odvraćaju ljudske resurse, administrativne kapacitete i politički kapital od bitnih razvojnih prioreiteta poput obrazovanja, javnog zdravstva i industrijskih kapaciteta. Prosječni dohodak po stanovniku u zemljama Skupine 7 bio je 1965. 20 puta viši nego u sedam najsiromašnijih zemalja, 1995. je bio 39 puta viši, a 2011., (kada je Skupina 7 postala Skupina 8) premašuje ga više od 50 puta. U gotovo svim zemljama u razvoju koje su uvele brzu liberalizaciju trgovine porasla je dohodovna nejednakost. U Latinskoj Americi su stvarni prihodi pali između 20 i 30 posto. Više od 80 zemalja danas ima niži stvarni dohodak po stanovniku nego prije deset ili dvadeset godina. Paradoks je u tome što su se upravo te marginalnije zemlje potpunije integrirale u globalno gospodarstvo.

Globalizacije ne omogućuje vise radnih mjesta

Treći mit, kako navode autori je teorija da će se svijet “najbrže obogatiti uz pomoć komprativnih prednosti”. Načelo suvremene politike po kojemu je slobodna trgovina neophodnost na svjetskoj razini sudara se se s pukom činjenicom da je slobodna globalna trgovina zapravo neučinkovita. Budući da se na taj način daje prednost masovnoj proizvodnji za izvoz, umjesto malim i srednjim kapacitetima koji su namijenjeni zadovoljavanju lokalnih potreba, te jača pritisak kokurencije koji sučeljava pojedine zajednice s ostalim zajednicama širom svijeta, cijene potrošačkoj robi možda padaju, ali to stvara golemu socijalnu i ekonomsku štetu. I ne samo to. Još uvijek prevladava uvjerenje da je korisno voditi računa o komparativnim prednostima. Prema modelu Davida Ricarda koji je tvorac te koncepcije, taj sustav djeluje dok kapital ne počne kolati preko nacionalnih granica, odnosno, kada stekne transnacionalnu pokretljivost, počinje tragati za apsolutnim prednostima. Prema Johnu Grayu to konkretno znači da kapital seli iz zemlje u zemlju u kojima su ekološki i socijalni troškovi tvrtki najniži, a profit najviši. Posljeica globalne pokretljivosti kapitala jest i što se na taj način poništava Ricardova doktrina komprativne prednosti. Primjer je korporacija Nike koja je želeći smanjiti troškove kako bi zadržala konkurentnost seli u Indoneziju gdje obuću proizvode mlade djevojke kojim se plaća oko 0,15 dolara na sat ili kako opisuje Davide Korten: “Najveći dio eksternalizirane proizvodnje odvija se u Indoneziji gdje par Nikeovih tenisica, koji se u SAD i Europi prodaje između 73 i 135 dolara proizvode za oko 5,60 dolara djevojke i mlade žene plaćene 15 centi na sat. Radnice su smještene u barakama, sidnikati ne postoje, prekovremeni rad je obvezan. Dvadeset milijuna dolara koliko je košarkaška zvijezda Michael Jordan navodno dobio 1992. za reklamiranje Nikeove obuće premašuje ukupni godišnji iznos plaća u indonezijskim tvornicama u kojima je ta obuća napravljena. Također, prema podatcima međunarodne organizacije rada (ILO), u 2000. godini je u svijetu bilo 150 milijuna nezaposlenih ili oko milijardu nedovoljno zaposlenih ljudi što je trećina svjetske radne snage čime se ruši mit da širenje globalizacije znači više radnih mjesta.

Kako prema propisima Svjetske trgovinske organizacije (WTO), ako neka transnacionalna korporacija koja ulaže u nekoj zemlji zaključi da određeni zakoni ili propisi u toj zemlji ne odgovaraju njezinim interesima, ta je zemlja prisiljena ukinuti ih ili ih prilagoditi ulagaču što znači da utrka prema dnu nije samo u socijalnoj i ekološkoj sferi, nego se tiče i izravno demokracije. Kako WTO nema propisa o radu djece ili radničkim pravima, sve je u njezinu pravilniku uređeno na korist korporacija. (nastavlja se)

Loading...