Dubrovnik – dokumenti srpskih razaranja

0
236

Ključnu akciju prikupljanja svih dokumenata vezanih uz uništenje i obranu Dubrovnika ostvarila je tijekom 2008. voditeljica projekta Muzeja Domovinskog rata Varina Jurica Turk, u suradnji s Udrugom ZNG-e Dubrovnik 1991. i dubrovačkim braniteljima zbog čega je iste godine primila posebno priznanje za značajna postignuća od Hrvatskog muzejskog društva, iako je trebala dobiti mnogo veće državno priznanje.

Srpska razranja 1991. s ciljem nestanka Hrvatske i masakriranja hrvatskog stanovništva, sa svim obilježjima genocida, urbicida i kulturocida, od kojih se pad Vukovara i opsada Dubovnika ubrajaju među najmračnije epizode europske povijesti nakon Drugog svjetskog rata, izvor su opsežnih znanstvenih istraživanja kojima se osim matičnog Hrvatskog memorijalnog centra Domovinskog rata, bave djelatnici Dubrovačkih muzeja.

Upravo njihova glavna izložba “Dubrovnik u Domovinskom ratu 1991. 1995.” s iscrpnom građom o uzrocima i posljedicama rata na hrvatskom jugu, razaranjima Dubrovnika, žrtvama, braniteljima, padu Konavala i uništenoj umjetničkoj baštini pod zaštitom UNESCO-a, kao vodeći muzejski događaj sve do listopada može vidjeti na zagrebačkom Gornjem gradu

Riječ je o povijesnim dokumentima, artefaktima, osobnim i kolektivnim sjećanjima građana i branitelja Dubrovnika koji su ustupili građu za formiranje budućeg muzeja, zemljopisnim kartama koje prate kronologiju uništavanja grada i umjetničke baštine, fotografijama što prikazuju patnju civilnog stanovništva i izbjeglica iz okupiranih područja, opsežnim prikazima nastanka hrvatske vojske, ukratko građi kojom se dokumentiraju svi aspekti opsade grada koji samo zahvaljujući naporima teško ustrojene hrvatske vojske nije pao u srpske ruke.

Tako oblikovana izložbena cjelina danas predstavlja najvažniji izvor svih dosadašnjih i budućih znanstvenih istraživanja Domovinskog rata na hrvatskom jugu i u hrvatskom i međunarodnom kontekstu.

Prikupljanje materijala započelo je još tijekom rata, dok je Dubrovnik bio u okruženju, ali je ključnu akciju prikupljanja svih dokumenata vezanih uz uništenje i obranu Dubrovnika ostvarila tijekom 2008. voditeljica projekta Muzeja Domovinskog rata Varina Jurica Turk, u suradnji s Udrugom ZNG-e Dubrovnik 1991. i dubrovačkim braniteljima zbog čega je iste godine primila posebno priznanje za značajna postignuća od Hrvatskog muzejskog društva, iako, je, istaknimo zbog važnosti prikupljene građe, ustroja budućeg muzeja i oblikovanja baze podataka koja nadilazi muzeološku misiju puke prezentacije, postajući temeljni povijesni arhiv najvažnijih ratnih zbivanja, trebala dobiti mnogo veće državno priznanje.

Upravo zahvaljući njezinim naporima, sakupljeno više od 1500 izvornih ratnih fotografija, oko 120 sati video snimaka, te deseci predmeta i dokumenata koje su za potrebe izložbe, odnosno, budućeg muzeja ustupili branitelji grada. Stručnom obradom građe, realizirana je izložba “Dubrovnik u Domovinskom ratu 1991. – 1995.” kao dio projekta izrade stalnog postava muzeja u prostoru tvrđave Imperijal na Srđu. Štoviše, u tvrđavi Imperijal kao budućem Muzeju domovinskog rata u osnutku i baštinskom objektu koji je u postupku sanacije, izložbu je do danas vidjelo više od 80. 000 domaćih i inozemnih posjetitelja. Smještaj muzeja u tvrđavu Imperijal je i vrlo prigadan i simboličan jer je bila jedno od glavnih obrambenih uporišta grada.

Obrana Srđa

Izložba je podijeljena u tri cjeline. U prvoj, nazvanoj Srpsko-crnogorska agresija 1991. prezentiran je tijek ratnih događanja i život u ratnim uvjetima od osamostaljenja Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. do potpisivanja Sarajevskog primirja 3. siječnja 1992. kroz podteme: pripreme za obranu, osnivanje prvih oružanih postroji u obrani grada, tijek borbenih djelovanja, organizacija života u potpunom neprijateljskom okruženju i herojska obrana 1991. Druga cjelina, nazvana Oslobađanje hrvatskog juga donosi kronologiju događanja od početka primjene Vanceovog plana, konačnog oslobođenja okupiranih područja južne Hrvatske u listopadu 1992. te ukupni tijek događaja do završetka Domovinskog rata kroz podteme – tijek pregovora o povlačenju JNA s teritorija RH, postorojbe Hrvatske vojske u napadnoj operaciji oslobađanja Hrvatskog juga, izlazak HV na međunarodno priznate granice RH, te Dubrovnik do završetka rata. Treća i najmučnija cjelina sadrži cjelovit prikaz stradanja dubrovačkog područja s podatcima o poginulim i ranjenim braniteljima i civilnim žrtvama, zatočenicima srpsko-crnogorskih logora, progranicima i izbjeglicama, te pretprljenoj ratnoj šteti na civilnim i privrednim objektima i spomenicima kulture.

Opći napad na Dubrovnik otpočeo je 1. listopada 1991. raketiranjem telekomunikacijskih sustava na Srđu čijim je oštećenjem, uz pomorsku, pojačana i informativna blokada grada. Plato Srđa je bio je i poprištem nekih od najgorih borbi tijekom studenog i početkom prosinca 1991., u isto vrijeme kada je na grad palo više od 3000 topničkih projektila. U napadima 24. listopada vojska JNA slomila je obranu Župe Dubrovačke i izbila na Dubac. Istodobno su morali biti napušteni i obrambeni položaji na Brgatu, pa su agresorske snage 26. listopada osvojile Žarkovicu. Kako bi zaustavili napredovanje jugovojske i njeno ovladavanje visovima iznad grada, u pomoć dubrovačkim braniteljima došlo je pojačanje od 70-ak pripadnika 114. brigade ZNG iz Omiša pod zapovjedništvom Nenada Tomića kao i 1. samostalni vod 4. brigade ZNG ZNG, zapovjednika Nediljka Grubišića. Zapovjednik 116. brigade Ivan Varenina, u suradnji s Miljenkom Radićem i pripadnicima djelatnog i pričuvnog sastava MUP-a, HRM i TO Dubrovnika, uspostavio je obranu Srđa i koordinaciju svih postrojbi u obrani s osloncem na tvrđavu Imperijal. Komandant 9. VPS Boka admiral Miodrag Jokić je 9. studenog izdao naređenje za napad u kojemu je navedeno: “Ovladati širim rejonom Dubrave i Rijeke Dubrovačke, izbiti na liniju Žarkovica.Srđ-Strinčjera-Graci-Komolac-Rijeka Dubrovačka i uspostaviti potpunu blokadu Dubrovnika s kopna i mora i primorati neprijatelja na predaju”. Nakon zauzimanja Bosanke, Strinčjere i Srđa, istim postrojbama je izdana zapovjed da nastave napad prema Komolcu i Mokošici. U teškim borbama, do 13. studenog agresori su osvojili sve ciljeve, izuzev tvrđave na Srđu. Zbog iscrpljenosti i velikog broja poginulih u braniteljskim redovima, izvršena je zamjena djela postrojbi na prvim crtama u koje dolaze vodovi Slavena Zeca i Drage Grabovca iz 9. bojne HOS-a. O snazi obrane svjedoči podatak da se vojska armije JNA nije usudila ući u tvrđavu na Srđu, premda su je branitelji bili prisiljeni napustiti od 13. do 15. studenog.

U pregovorima oko trajnog prekida vatre 5. prosinca 1991. u Cavtatu koje su s Miodragom Jokićem vodili ministri Davorih Rudolf, Petar Kriste i Ivan Cifrić nisu postignuti rezultati. Jokić je i dalje tražio bezuvjetnu predaju naoružanja i povlačenje vojnih snaga iz Dubrovnika. Istoga dana, nakon što je nastavak pregovora zakazan za sutradan, održao je sastanak s zapovjednicima 9. VPS u Kuparima na kojemu je prihvaćen plan napada na Srđ koji je sastavio kapetan Vladimir Kovačević-Rambo. Napad je započeo 6. prosinca djelovanjem neprijateljskog topništva po cijeloj crti obrane ali i pješačkim napadom iz tri smjera uz potpru tenkova i topništva. Zahvaljujći premoći u ljudstvu, uspjeli su zaueti plato ispred tvrđave i krovnu terasu istočnog idjela, dok su se branitelji Srđa morali povući u unutarnje prostore Imperijala. Uz dubrovačke branitelje, tvrđavu su tog dana branili pripadnici 9. bojne HOS-a pod zapovjedništvom Ivana Perkušića Barbe. Nastojeći pomoći braniteljima, zapovjednik obrane Dubrovnika, general Marinović izdaje zapovijed za otvaranje vatre po samoj tvrđavi iz svog raspoloživog topništva. U isto vrijeme južnom padinom Srđa su se kretale skupine pripadnika Specijalne policije i Zbora narodne garde kako bi pomogle braniteljima Imperijala. Zajedničkim snagama uspjeli su uspostaviti potpunu obranu Srđa, a posebnom hrabrošću se istaknuo branitelj Cvijeto Antunović koji je u borbi oštetio neprijateljski tenk, a potom i iznio ranjenog suborca iz okružene tvrđave u grad. Zbog iznimna značaja tvrđave na Srđu koja je postala simbol herojstva i pobjede, od polovice 1992. Zapovjedništvo 163. brigade HV djeluje u njenim prostorima,dok je u spomen na herojsku obranu 1991., grad Dubrovnik šesti prosinac progalsio Danom dubrovačkih branitelja.

Sastavljanje prve obrane

Pripreme za obranu Dubrovnika, znatno su kasnile ne samo zbog oduzimanja oružja Teritorijalnoj obrani, već i naširoko zastupljene iluzije da “svjetski grad kulture pod zaštitom UNESCO-a” neće biti napadnut. Sekretar SNO Dubrovnik Miljenko Bratoš bio je među rijetkima koji su, uz stalan otpor dijelova općinskog čelništva, provodili pripreme za obranu te je u ožujku 1991. temeljem uputa, dobivenih od ministra obrane generala Martina Špegelja pri Centru za obavješćivanje Dubrovnik organizrao postrojbe za motrenje graničnih područja. Krajem rujna 1991. PU Dubrovnik raspolagala je ukupnim snagama od oko 200 djelatnih i 300 pričuvnih policajaca koji su preuzeli osiguravanje svih važnijih objekata u gradu, kao i nadzor prometnica uz državnu granicu prema Crnoj Gori i BiH. Uz stalni i pričuvni sastav u MUP-u, tijekom travnja i svibnja je osnovano 18 posebnih postrojba policije, uključujući SJP “Grofovi”. Prilikom osnutka, ova je specijalna jedinica brojila oko 30 pripadnika, a za zapovjednika je postavljen Mladen Gojun, kojega je nakon premještanja na Korčulu zamjenio Krešimir Mandić, a potom i Ile Topuzović. Poseban značaj za obranu prostora cijele južne Dalmacije imala je njihova akcija zauzimanja armijskog čvorišta veze Rota na Pelješcu 14. rujna 1991.

No, odlučujuću važnost za razvoj hrvatske vojske imala je odluka kojom je sredinom travnja pri MUP-u osnovan Zbor narodne garde (ZNG) kao poseban sastav namijen obrani ustavnog poretka, cjelovitosti i teritorijalnog integriteta RH. Na tajnom sastanku kojega je vodio general Tomislav Biondić 28. travnja u vili Dalmaciji u Splitu, u nazočnosti Miljenka Bratoša osnovana je 4. brigada ZNG koja je bila jedina djelatna brigada Zbora narodne garde u Dalmaciji koju su tvorile bojne iz Splita, Dubrovnika, Imotskog, Šibenika i Zadra, a isti su gradovi određeni za sjedišta po jedne pričuvne brigade ZNG. U vili Rašica početkom lipnja 1991. osniva se 2. djelatna bojna 4. brigade ZNGa koja je u svom sastavu imala dvije satnije u Dubrovniku i jednu u Metkoviću a za prvog zapovjednika postavljen je Mato Ledinić. Koncem lipnja, ovaj ustroj se raspada, a dubrovačka bojna postaje 11. samostalni bataljun. Prema svjedočenju generala Iva Jelića, prvog zapovjednika 4. brigade ZNG, s oko 140 pripadnika u Gradu i 120 u Metkoviću dubrovačka postrojba je u trenutku osnivanja bila njena najbrojnija i najbolje opremljena bojna. Koncem lipnja došlo je do još jedne promjene u iznimno loše, 22. rujna minobacačkim napadima na sela Đurinići i Vitaljina, kada su se obrambene snage u Konavlima povukle u dubinu prostora do Molunta i Pločica.

General Jevrem Cokić je 29. rujna poslao na odobrenje Generalštabu prijedlog “direktive” za opći napad na dubrovačkom području i prema njegovom svjedočenju slijedećeg dana održan je sastanka u Beogradu na kome je njegov prijedlog usvojen, te je Savezni sekretar za NO Veljko Kadijević naredio da se odmah otpočne s napadom. Nakon napada na repetitor i relej na Srđu, što je uzrokovalo prekid telefonskih i oštećenje radijski veza, grad je ostao bez vode i struje. Dok su se pred neusporedivo moćnijim neprijateljem maloborjni branitelji postupno izvlačili, radi izvođenja obrane na užem prostoru, bezobzirno su razarani civilni objekti. S topovnjače jugo-mornarice 3. listopada zapaljen je jedan od najvrijednijih europskih arboretuma u Trstenom. O težini napada svjedoči podatak da je u prom tjednu listopda bilo 100 ranjenih i 27 poginulih dubrovačkih civila i branitelja. Ipak, jugoslavenski korpusi ostali su zatečeni gubicima u svojim redovima koji su iznosili oko 150 poginulih i ranjenih u Čepikućama, Osojniku, Brgatu i Prapratnu gdje su bil raspoređeni pripadnici 1/116. “A” bojne ZNG i Policijske uprave Dubrovnik.

Zahvaljući brojčanoj nadomoći i naoržanju, međutim, agresori su na istočnom dijelu bojišta nakon proboja kroz Prapratno i Dubravku, do 15. listopada okupirali Konavle i ušli u Cavtat, a na zapadnom dijelu bojišta 5. listopada i u Slano, podijelivši bojišnicu na dva dijela, presijecajući Dubrovniku i posljednju kopnenu vezu s otalim dijelovima Republike Hrvatske. Nakon aktiviranja stonske bojišnice, na crti obrane su aktivirane brojne postrojbe od Korčule i Metkovića, do Splita, Sinja, Trogira i Šibenika koje su zaustavile prodor prema dolini Neretve. U nastavku napada na gradsko područje, postrojbe jugoslavenske vojske doše su do samim prilaza gradu, ali su početkom studenog obrambene snage uspjele učvrstiti posljednju crtu obrane od Mokošice i Sustjepana, preko Nuncijate, magistrale, Srđa i Bosanke do hotela “Belvedere”, popunjavajući se postupno svježim snagama.

Odred naoružanih brodova (ONB) je sve do prestanka svog djelovanja 29. prosinca 1992., bio jedina veza Dubrovnika s ostalim dijelovima Hrvatske i jedna od najvažnijih postrojbi za održanje obrane i preživaljvanje stanovnika. Polovicom listopada 1991. postrojba je imala sedam brodova, te radarsku i tehničku službu. Zapovjedništvo i posade brodova bile su smještene u hotelima “Dubrovnik Palace” i “Vis-2”, dok je baza diverzantske grupe bila na otoku Jakljanu. Pored stalon izvođenja borbeih djelovanja, pripadnici Odreda su u potpunosti preuzeli prijevoz vojnih snaga, ranjenika i civilnog stanovništva od Dubrovnika do luke Broce i Prapratno na Pelješcu. Početkom 1992. ONB je imao 22 broda namijenjena a izvođenje ratnih operacija. U uvjetima potpune nepijateljske blokade, njegovi pripadnici prešli su preko 35 tisuća nautičkih milja i prevezli više od pet tisuća vojnika i civila, te prebacili čeiti tisuće tona raznog tereta, od naoružanja, streljiva i vojne opreme do osnovnih živežnih namirnica. Koncem listopada osnovana je i postrojba Hrvatske ratne mornarice koja čini temelj osnutka Mještovitog odreda mornaričkog pješaštva Dubrovnik. Postrojbe HRM prezele su daljnju obranu cjelokupnog obalnog pojasa od Dubrovnika do Pelješca, uspješno provodeći obranu Koločepa, Lopuda, Šipana i Mljeta.

Osim gotovo svih postrojbi 4. brigade ZNG i njene 9. bojne HOS-a, kao i 3. bojne omiške 114. brigade koje su gliserima ONB prevožene u opkoljeni Dubrovnik, izložba podsjeća i na velik prinos postrojbe dubrovačkih studenata i dragovoljaca iz Zagreba “Sv. Vlaho” te vodova policije s Korčule i drgovoljaca iz Ploča koji su s dubrovačkim braniteljima dali nemjerljiv doprinos u obani grada u studenom i prosincu 1991.

Ogroman teret organizacije života u gradu pod stalnim ratnim djelovanjima i u potpuno okruženju, bez struje,, vode i hrane, podnijele su organizacije Civilne zaštite, Crvenog križa te gradkse ustanove i poduzeća. Uz dopinos svkog pojedinca koji je ostao u gradu, uspješno su rješavani problemi liječenja, prehrane, evakucije, smještaja, podjele humanitarne pomoći, zaštite spomenika kulture i otklanajanja ratnih šteta.

Preokret ratne situacije

Ustroj 163. brigade Hrvatske vojske u veljači 1992. ujedno je bio i nagovještaj skorašnjeg preokreta ratne situacije. Mirovnim planom Cyrusa Vancea, dubrovačko područje j e bilo među onim hrvatskim područjima s kojih se jugoslavenska armija trebala bezuvjetno povući, te nije uključeno u područja pod zaštitom UN (UNPA). Osnivanjem Južnog bojišta pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka u travnju 1992. postalo je jasno da će dubrovački branitelji dobiti priliku osloboditi okupirana područja i opkoljeni grad. Neposredno po izbijanju rata u BiH, snage JNA pokušavale su izbiti u dolinu Neretve i zauzeti cijeli hrvatski jug. Glavni teret obrane uz gardijske brigade, podnijele su preustrojena 116. brigada HV Metković, 114. brigada Split, 115. brigada Imotski i 156. brigada HV Makarska. Zahvaljujući uspješnoj obrani, ojačana dolaskom 4. i 1. gardijske brigade, Hrvatska vojska je 1. svibnja prešla u napad, napredujući prema Dubrovniku s ukupno 5 300 vojnika. Oslobađanje okupiranog područja završeno je koncem listopada 1992. izlaskom hrvatskih snaga na međunarodno priznate granice RH, a izvedeno je nizom operacija od koje su ključnu važnost imale “Tigar”, “Oslobođena zemlja” i “Oslobađanje Konavala”.

U ovim je operacijama HV rabila snage napadnim djelovanjem u dva ešalona. U prvom su nastupale profesionalne brigade bolje naoružane i jače formacije koje probijaju nepijateljske crte koristeći i manje skupine za napade na značajne ciljeve. U drugom ešalonu nastupale su pričuvne brigade koje su osiguravale i učvšćivale zauzete crte. Ovaj način ratovanja kasnije je uspješno primjenjivan u idućim velikim vojnim operacijama. Četvrta brigada prodirala je rubom Popovog polja prema Ravnom i Zavali, a Prva brigada je priobalnim smjerom kretala prema Slanom i Zavali. Pridružili su im se pripadnici Odreda naoružanih brodova Dubrovnik koji su 21. svibnja osloodili Slano, spajajući se s “Tigrovima” i pripadnicima 115. brigade HV. U večernjim satim 26. svibnja 163. brigada je izašla iz Dubrovnika. Prva bojna je 27. svibnja oslobodila Brgat i Župu dubrovačku, aa druga bojna je ušla u Osjnik čime je Dubrovnik ostao izravno ugrožen samo na prostoru od Golubova kamena do Ivanice. Do konca lipnja završeno je oslobađanje cjelokupnog područja Dubrovačkog primorja i spajanja 1. i 4. gardijske brigade s 163, brigadom na području Osojnika. Cilj operacije “Tigar” bila je potpuna deblokada Dubrovnika. Akcija je trajala od 1. do 15. srpnja i uspješno je završena pomicanjem crta obrane na sigurniju udaljenost od grada. Početak akcija obilježio je pri puta na južnom bojištu napad zrkoplova hrvatske vojske što je bio znak za početak vojne operacije. Prva gardijska brigada zauzela je u vrlo teškim borbama sela Kutina, Nevada i začula, te visove Ovča, Vranilova glava, Čula i Timun s kojih je kontrolirala Popovo polje i prilaze Trebinju. U tim se kacijama posebno istaknuo legandarni zapvojednik satnije Damir Tomljanović Gavran. Druga gardijska brigada krenula je s položaja u Župi Dubrovačkoj s 163. brigadom prema Vraštici i Ivanici te Buavcu i Glavskoj.Vod komandosa pod zapovjednišvom Predraga Matanovića nastojao je izbiti na pravac prema Ivanici s ciljem spajanja sa snagama četvrte gardisjek brigade u selu Uskoplje gdje je bilo koncetrirano teško topništvo JNA. Uslijed pogibije dvaju vojnika i žestokog protuudara, bili su prisljeni na povlačenje, ali je u novom napadu 5. srpnja uspješno zauzeto naselje Ivanica, dok je 13. srpnja izvršen neuspješan pokušaj osvajanja brda Vlaštice, najjačeg neprijateljskog uporišta u zaleđu Dubrovnika. Četvrta gardijsak brigada u akciji “Tigar” je dobila zadaću proboja glavnim pravcem napada, preko Vukovića, Nenovića i Zaplanika prema selu Orah, zauzimanje sela Uskoplja, au nastavku i brda Vlaštice. Prva boja je, trpeći teške gubitke u jakim pješačkim i topničkim borbama i uz belike ljudske gubitke realizirala bližu zadaću i oslobodila brdo Treskavac, dok je Četvrta bojna i oklopno mehanizirana satnija pod zapovjedništvom Andrije Matijaša ovladala selom Vukovići te nastavila proboj glavnom komunikacijom prema Zaplaniku.

Glubov kamen, kojeg u zemljopisnom smislu označava velika stijena neposredno iznad izvora rijeke Omble na nadmorskoj visin od 422 metra, a preko čijeg vrha prelazi državna granica između Hrvatske i BiH postao je tijekom rata, jedno od najzloglasnijih uporišta srbijsnako crnogorskih postorjbi s kojeg je razrana čitava Rijeka dubrovačka onemogućavajući bilo kakvo kretanje jedinom prometnicom koja je vodila iz Dubrovnika. S njega je i onemogućavano snabdijvanje stanovništva vodom i električnom energijom, bez kojih je grad ostao već prog dana. S Golubovog kamena je ubijano civilno stanovništvo, bombaridrani su brojni privredni objekti i spomenici kulture. U sklopu akcije “Tigar” zadaću njegovog zauzimanja dobila je 3. imotska bojna 4. gardijske brigade. Pod zapovjedništvom Zdenka Šanića, nakon vrlo teških borbi i gubitaka, bojna je na posljetku zauzela cjelokupan plato čime je prekinuta blokada grada. Zahvaljući Zavičajnom klubu Imoćana u Dubrovniku i Udrugama prosteklim iz Domovinskog rata Imotske krajine, na izložbi se može vidjeti zloglasna strojnica zaplijenena na Golubovom kamenu.

Kako podsjećaju dokumenti, uz sudjelovanje međunarodne zajednice nastavljeni su pregovor s jugo vojskom o njezinu mirnom povlačenju s terirotrija RH. Na britanskoj krstarici “Avenger” 29. srpnja između generala Janka Bobetka i genrala Pavla Strugara potpisanje nacrt sporazuma o povlačenju Jugoslavenske armije s dubrovačkog područja. Ali , kako ni ovaj kao ni sve ostale dogovore JNA nije poštovala, nastavljene su oslobodilačke akcije među kojima i “Oslobođena zemlja” od 22. srpnja do 15. rujna. Osnivaju se i nove postrojbe – 1. domobranska bojna Dubrovnik, a za potrebe oslobođenja Konavala formira se BG “Konavle” upućena na obuku na Mljet. Prvoj i 4. brigadi u akciji oslobađanja Konavala i zaleđa Dubrovnika priključila se i 163. brigada. Učvršćivanje dostignutih obrambenih crta preuzima zajedno s BG Konavle (koja je prerasla u Konavosku bojnu – 3. bojna 163. brigade), 1. Domobranskom bojnom i 156. brigadom HV. Nakon ponoći 22. listopada iz luke Gruž prvi je isplovio trajekt “Pelješčanka” sa snagama 1. brigade, a nakon njega bod “Positra” s BG “Konavle” i 1. Domobranskom bojnom. Neposredno po iskrcavanju, 1. brigada je izvela proboj u smjeru Uskoplje- Jasenice-Glavska i prema Ivanovu Križu, dok je BG “KOnavle” izvela planirani proboj prema selu Šilješci i dalje prema Dubi i Stravči. Postrojbe ATP “Karlovac”, “Lučko”, SJP i PU Dubrovnik koje su brojale oko 100 pripadnika, napredovale su u smjeru Dubravke i Debelog brijega do rta Kobila. Domobranska bojna zauzela je položaje u zahvatu državne granice prema BiH. istodobno su snage 4. gardijske i 163. brigade nakon teških borbi 24. listopada 1992. ovladale Vlašticom i visovima iznad sela Bobovišta, nakon čega je počeo paničan bijeg JNA prema Trebinju. Specijalne postrojbe MUP-a i pripadnici PU Dubrovnik u sklopu akcije “Krug” preuzele su potpuni nadzor i čuvanje graničnog područja od Prevlake do Prapratna.

O težini ratnih operacija svjedoče podatci da je u akciji oslobađanja hrvatskog juga poginulo više od 240 pripadnika HV-a, dok su neprijateljski gubici bili i znatno veći. Nakon šest mjeseci neprekidnih borbi oslobođen je prostor od preko 1200 kvadratnih kilometara i omogućen povratak 20 000 prognanika i izbjeglica. Dubrovačka 163. brigada tijekom 1993. preuzela je zonu odgovornosti od drugih gardijskih brigada koje su postupno napuštale južno bojište, postavši simbolom obrane grada, a kroz nju je prošlo više od 6. 500 Dubrovčana.

Ljudske žrtve i srpski logori

U napadima na grad i okolicu Hrvatska je pretrpjela ogromne gubitke. Prema do sada skupljenim podatcima o ljudskim žrtvama ranjeno je više od 32. 000 branitelja i civila. Poginulo je više od 430 branitelja, dok je teže ili lakše ranjeno njih preko 900. Zatočeno, nestalo i nasilno odvedeno je više od 18.000 osoba od čega je razmijenjeno 7 600. zatočenika iz srpsko crnogorskih logora i zatvora, repatrirano je oko 4.000.,a iz brojnih masovnih grobnica do sada su ekshumirani posmrtni ostatci više od 4. 000 osoba. Poginule su 92 osobe, od čega 15 djece do 18 godina starosti. Ukupan broj civilnih invalida veći je od 140 osoba, a među njima je 35 djece koja su u vrijeme ranjavanja imala manje od 18 godina. Uz ljudske žrtve, uništeno je i devastirano oko 2000 odgojno obrazovnih objekata, preko 220. 000 kuća i stanova, značajan dio gospodarskih objekata, oko 2000 spomenika kulture, te više od 500 sakralnih objekata. Time je, po procjeni Vlade RH iz 1999. prouzročena šteta u iznosu od 37,1 milijardi američkih dolara. Mučenja u logorima Morinj (Crna Gora) i Bileća (BiH) preživjelo je 423 zatočenika s dubrovačkog područja. Od posljedica tortura i zlostavljanja u zatočeništvu su umrle tri osobe, a nakon puštanja na slobodu preminulo je više od 40 bivših zarobljenika.