Demetrova nagrada za životno djelo

0
143

Stanojević je pokretač i glavni i odgovorni urednik časopisa „Kazališta“ koji je izlazio od 1965.- 1981., a tiskana su 154 broja s nakladom od dvije tisuće primjeraka što je najbolji pokazatelj interesa čitatelja. U časopisu je okupio vrsnu ekipu suradnika (i uglednih i mladih kritičara i teatrologa), te osmislio sadržaj od razgovora s umjetnicima

HDKKT (Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa) dodijelit će u četvrtak, 10. siječnja, u 18 sati, Demetrovu nagradu za životno djelo Ljubomiru Stanojeviću, kazališnom publicistu iz Osijeka. Dodjela će biti u Zagrebu, u prostoru knjižare Citadela libri. Bit će to svečani dio redovne skupštine društva koja će se nastaviti nakon dodjele nagrade.

Povjerenstvo za dodjelu nagrade  djelovalo je u sastavu akademik dr. sc. Boris Senker (predsjednik), dr. sc. Antonija Bogner Šaban  i dr. sc. Sanja Nikčević . Nagrada se sastoji od povelje i skulpture (rad Martina Babića) te novčanog iznosa od 10.000,00 kuna. Kako piše u obrazloženju nagrade: “ Udruga HDKKT, Hrvatskih kazališnih kritičara i teatrologa okuplja profesionalce koji pišu o kazalištu i to u širokom spektru od  znanstvenih i  stručnih do  publicističkih knjiga,  od kritika ili kolumni  do informativnih tekstova koji prate kazalište. Naravno da tako široki spektar sadržava i različite aspekte odnosa prema kazalištu: teoriju, povijest, kritiku, vrednovanje, informaciju. Sve su to jednakovrijedni aspekti, bez kojih naš poziv ne može, i svi su ti aspekti jednako važni za povijest, sadašnjost i budućnost kazališta. Međutim, nisu svi jednako vidljivi,   pa su tako i neki naši članovi  medijski eksponiraniji a neki žive gotovo  u sjeni.  No, ni naša struka, niti kazalište može  bez onih koji upravo u toj sjeni predano i samozatajno pišu o kazalištu, stvarajući  temelj na kojem izrastaju sve one medijski vidljive pojave. Zato nam je posebno drago da se Demetrova nagrada za životno djelo za 2018. dodjeljuje Ljubomiru Stanojeviću, jednom takvom tihom čovjeku iz Osijeka (kako ga je nazvao kolega  Igor Mrduljaš), kazališnom publicistu koji je gotovo punih šezdeset godina pratio svoje, osječko, kazalište na različite načine ali ponajviše pišući o njemu.  Uvijek predano, profesionalno, vrijedno, s velikom ljubavlju za kazalište. doslovno živeći u kazalištu (provodeći dane i noći u svom uredu u kazalištu). Ali, nekako iz – sjene. Nešto zbog vlastite skromnosti i samozatajnosti, nešto zbog Osijeka koji se, kao i svako drugo kazalište izvan Zagreba, teško  probija pod reflektore koji su uglavnom okrenuti prema centru”.
 
Ljubomir Stanojević je  rođen   29. V. 1943., osnovnu školu i gimnaziju je završio u Osijeku a studirao  Kazališnu organizaciju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu.  Jedan od utemeljitelja Matice hrvatske u Osijeku (1960.) i član prvog uredništva časopisa „Revija“ (1961.), utemeljitelj Eksperimentalne scene Tribine mladih u Osijeku (1962.) gdje je i režirao (između ostalog Svršetak igre S. Becketa 1962.). No vrlo se brzo u potpunosti  okreće pisanju o kazalištu i to osječkom kazalištu koje mu je osnovna tema cijeli  život. Član  je Hrvatskog novinarskog društva  od 1975., a član našeg društva (HDKKT) od 1980. godine, dakle primljen je nepunih pet godina nakon osnivanja.

Od 1960. i prvih članka u zagrebačkom „Poletu“ objavio je do danas više stotina članka, prikaza, kritika, feljtona, portreta itd. na kulturnim stranicama gotovo svih hrvatskih  dnevnih novina (od  „Vjesnika“ do „Slobodne Dalmacije“), tjednika („Hrvatsko Slovo“, „Vijenac“), strukovnih časopisa  (osječka „Revija“, sarajevski „Odjek“, tuzlansko i novosadsko „Pozorište“). Kontinuirano je objavljivao u  osječkom „Glasu Slavonije“ (1962.-2002.) gdje je dugo vremena pisao i kolumne (“Kazališne iskrice”, “Kazališna očuđenja”).

Pokretač je i glavni i odgovorni urednik časopisa „Kazališta“ koji je izlazio  od  1965.- 1981., a tiskana su 154 broja s nakladom od dvije tisuće primjeraka što je najbolji pokazatelj interesa čitatelja. U časopisu je okupio vrsnu ekipu suradnika (i uglednih i mladih kritičara i teatrologa), te osmislio  sadržaj  od razgovora s umjetnicima,  zapisa, rekonstrukcija sjećanja umjetnika, preko kritika i prikaza suvremenih kazališnih zbivanja (u Osijeku ali i  izvan Osijeka i izvan Hrvatske) do hrvatskih i teorijskih  tekstova  i prijevoda recentne teatrološke literature. Zato je od ideje glasila o HNK u Osijeku, „Kazalište“  vrlo brzo preraslo  u jedan od najvažniji (a u jednom trenutku i jedini) hrvatski kazališni časopis, postavši kako kaže Antonija Bogner Šaban, kazališna riznica i kulturološka panorama interesnih kretanja. Časopis su prepoznali i suvremenici pa su o njemu pohvalno pisali i Jozo Puljizević (izrazita briga za sudbinu teatra i najbolji put do publike), Slavko Batušić (idealna simbioza između aktualnosti i poštivanja kazališne tradicije), Nedjeljko Fabrio (vrijedan prilog dokumentaciji osječkog i jugoslavenskog kazališta), Nikola Batušić (uzorno uređena publikacija), i drugi. Prepoznao ga je čak i vlastiti grad dodijelivši mu nagradu 1970. što nije uobičajeno za kazališne časopise.