Dalijev muzej na Floridi

0
103

Floridski muzej načinjen je u cjelosti kao dalijevski prostor, spiralnih zavojnica nalik vijugavim snovima nadrealističkog sanjača u komorama besvjesnoga

Sikaru plamenih žirafa koje su grozničavo galopirale iz dubina podsvjesnog, najvećem geniju nadrealizma čije je naslavnije djelo „Postojanost pamćenja“ nastalo dok je „jednog dana u kolovozu promatrao komad sira“ – američka je država Florida prije nekoliko godina podignula novu muzejsku građevinu u St. Petersburgu.

Nastala je jedna od najuzbudljivijih građevina suvremene arhitekture i jedan od najljepših muzeja svijeta. U skladu sa slikarevim opusom, arhitektonska tvrtka HOK načinila je dalijevski prostor, spiralnih zavojnica nalik vijugavim snovima nadrealističkog sanjača u komorama besvjesnoga. Posebna staklena struktura koja u središnjem dijelu obvija betonsku zgradu sastoji se od devet stotina trouglastih stakala koja formiraju dvije ispupčene zakrivljene mase nazvane po Dalijevim djelima „Iglo“ od 14 metara i „Enigma“ s visinom od 23 metra. Zanimljivo je da ni jedan od trouglastih staklenih panela u zakrivljenim strukturama nije identičan. A oblici se čine vrlo nježnima i krhkima. Građevina ima tri kata sa staklenim atrijem, a osmišljena je kao potpuno ekološki projekt sa solarnim pločama na krovu, dok je veći do ostalog materijala recikliran i osvjetljen prirodnom svjetlošću.

Loading...

Zbirka Morse

Muzej je utemeljen na bogatom fundusu privatne zbike bračnog para A. Reynoldsa Morsea i njegove supruge Eleanor koji su se družili sa Dalijem sakupivši više od tisuću grafika, skulptura, crteža i više od dvije stotine slika među kojima su neka od najvažnijih djela „Živuća mrtva priroda (1956.), „Vélasquez slika infantu Margaritu sa svjetlom i sjenama njegove slave (1958), „Kolumbovo otkriće Amerike (1958.) i „Halucinogeni toreador“, nudeći susret s neobičnom biografijom ovog katalonskog genija čiji je utjecaj na suvremenu kulturu traje i danas.

Iako je tvrdio: „jedina razlika između mene i luđaka je u tome što ja nisam lud“, činjenica je da je velik dio svoje karijere izgradio na promišljenim ekscesima kojima je obožavao zatrpavati medije. No, istina je da je još kao djete pokazivao znakove jedinstvenosti i ekshibicionizma tvrdeći da je htio „biti kuharica, pa Napoleon i da su mu roditelji dali ime (el) Salvador (Spasitelj) jer je bio predodređen spasiti slikarstvo koje je u smrtnoj opasnosti od apstrakcije, nadrealizma i dadaizma“.

Naravno , u „kretenskom vremenu“, u kakvom je tvrdio da je živio, nije mu bilo teški privući medije i zainteresirati ih za svoja radikalna djela. Katalonac do srži, u većinu svojih radova uklapao je krajolike katalonske obale. Vrlo brzo se pridružio madridskoj avangardi, a nakon dvije burne godine provedene u društvu prijatelja, bio je izbačen s Akademije zbog poticanja studenata na demonstracije. Tadašnje likovne pravce s s lakoćom je istražio od impresionizma, poentilizma, futurizma, kubizma, odajući počasti Picassu ili Matisseu, da bi zatim sve napuštao, ne zadržavajući ništa od stečenog iskustva. Godine 1927. prvi je put otišao u Pariz gdje se upoznao s s Picassom rekavši mu: “K vama sam došao prije nego u Louvre“, da bi mu Picasso odgvorio: „Postupio si potpuno ispravno“.

Andaluzijski pas

U to vrijeme mu prijatelj Louis Buñuel predlaže snimanje „Andaluzijskog psa“ što će rezultirati šokantim prikazima oka razrezanog britvom, ruke koja vrvi mravima i mrtvog magarca – prizorima koji „su otvorili vrata iracionalnom“. I doista, bio je to kako ga je nazvao Eurenio Montes „praznik u povijesti kinematografije, simbol vremena iscrtana krvlju, za kakvim je Nietzsche uvijek žudio i kakvog mu je Španjolska uvijek mogla ponuditi“.

S druge strane, Dalijeve sve provokatvnije slike „Med je slađi o krvi“ počele su pobuđaviti interes i katalonskih kritičara, ali i pariških nadrealista. U Parizu upoznaje Eluardovu suprugu Galu koja će mu postati ženom i „vječnom“ muzom koju je neprekidno glorificirao.

U tom je razdoblju zaljubljenosti crtao vrhunskom vještinom i „fotografskom“ vjernošću što će ga učiniti „svetim“ uzorom američkog fotorealizma. Također, susret s Galom duboko će obilježiti tadašnje njegove slike seksualnošću. „Veliki masturbator“, „Nevidljiva harfa, sitno i srednje zrnata“, te, „Razmišljanje o harfi“ ispunio je mekanim i tvrdim oblicima. U to je vrijeme njegove slike počeo skupljati kolekcionar Goesmans, a žestoko se posvađao s ocem koji je mrzio Galu. Naslikao ga je kao Williama Tella koji „ga želi pojesti“, a u sićušnu ljusku oraha pored očeve noge stavio je Galu. No kako je Tell imao Lenjinovo lice, a tom je slikom razbjesnio i nadrealiste.

Kada bi ostali bez novca, zbog lošeg poslovanja galerije Goesman, Salvador i Gala su se vraćali u Kataloniju ostavljajući Pariz da „kipi poput vještičina kotla“.

Prije nego što je njegova pohlepa postala nezasitna, odnosno prijenego što se obogatio da Breton ga zlobno nazvao “Avida Dollars”, najveće Dalijevo bogatstvo I nadahnuće bila je Gala.

Doba maštovitih radova

Kako se prodaja njegovih slika odvijala sporo, odlučio je otići u Pariz gdje je dizajnirao proizvode na kojima su svi zarađivali osim njega: lažne nokte s malim zrcalima, prozirne lutke za izloge ispunjene vodom i ribama, bakelitni namještaj, lažne umetke za podizanje stražnjice, katalog aerodinamičkih oblikovnih dijelova automobila koje će za deset godina prihvatiti cijela auto industrija. Gala je svaki dan izlazila pokušavajući prodati te izume. Iako su te ideje ljudi smatrali besmislenima, ipak, većina ih je do danas ostvarena….

Ne bi li opet šokirao suvremenike u časopisu Minotaur zapisao je: “Ljepota će biti jestiva ili je uopće neće biti”. Stvorio je novu vrstu nadrealističkih objekata – telefon sa slušalicom od jastoga, sofe u obliku usta Mae West koje su postale popularne diljem svijeta. Kada je dizajnirao večernji sako oslikan čašama od mente, izjavio je da je “moda tragična konstanta ljudskog života, jer je vjerovao da je ideja o odjevanju posljedica snažne, sveprisutne traume izazvane rođenjem”.

Motiv ladica koje uzima od Freuda koristio je u djelima “Antropomorfni ormar s ladicama” i “Venera Miloska s ladicama”. Kao i svi geniji, imao je izvanrednu intuiciju, pa je svoju glasovitu sliku “Predosjećaj građanskog rata” dovršio šest mjeseci prije nego što je izbio rat u Španjolskoj. Čudovišna slika, obogaćena kuhanim grahom, prikazuje golemo ljudsko tijelo razlomljeno u monstruozne izrasline u obliku ruku i nogu koje se međusobno natežu, u transu daveći same sebe.

Dali je, naravno, bio u potpunosti svjestan istine koja je prožimala njegovo djelo: “Postoje dva motora koja pokreću moju dušu – libido ili seksualni nagon i drugi strah od smrti…svaka minuta mog života prožeta je uzvišenim, katoličkim, apostolskim, romanskim poimanjem smrti, kojim je zaposjednut i najmanji djelić moje pronicave i hirovite mašte.”.

U tom je smislu jezivo “Lice rata”, strašan lik čije su oči ispunje ljudskim lubanjama. Tada je počeo i proizvoditi optičke trikove, koristeći se dvostrukim i trostrukim vizijama koje je ponekad multiplicairao do beskonačnosti kao u djelu “Tržnica robljem s Voltaireovim poprsjem koje nestaje”.

Neslaganje s nadrealistima

Naravno da se neprekidno hvalio svojim neslaganjem s nadrealistima koje je i dalje provocirao kao u slici tri metra dugačke, lirične stražnjice oslonjene na štaku kojom je duhovito obdario lik Lenjina. “To je značilo da mogu ići još dalje i isprobati nemoguće”, rekao je u svom stilu…Njegova su skandalozna stajališta, dakako, privlačila pozornost, iako je samo tvrdio da ga politika uopće na zanima da je smatra “jeftinom, bijednom, čak i prijetećom”…Priznao je da ga privlače jako bogati i jako siromašni ljudi….” Sam o sebi  je napisao “ja sam bio i ostat ću katalonski seljak, prostodušan i lukav, u čijem se tijelu krije kralj. …drskost mi nikako nije dopuštala da iz misli izbacim neugodnu sliku u stilu razglednice koja prikazuje golu ženu iz visokog društva pretrpanu draguljima sa raskošnim šeširom kako se ispružila pored mojih nogu….

Za svoju glasovitu paranoično-kritičku metodu u eseju “Pobjeda nad iracionalnim” zapisao je: “Sva moja ambicija na području slikarskog izričaja sadržana je u želji da predodžbe iracionalne stvarnosti opredmetim savršenom preciznošću. Te predodžbe postaju stvarne posredovanjem kritičke metode, a neograničene mogućnosti paranoično kritične metode rađaju se iz opsesivne ideje, završavajući predviđanjem veze između potrošačkog društva i atavističke potrebe za jelom čime će se kasnije posebno pozabaviti pop-artisti..

Tijekom Drugog svjetskog rata otišao je u Sjevernu Ameriku gdje je također iznenađivao proročkim slikama. S “Iskušenjem sv. Antuna” počeo je na slikama sjedinjavati nebesko i zemaljsko. Kroz slonove s vretenastim nogama uveo je temu levitacije i poništavanja gravitacije koju će razviti na svojim mistično-korpuskularnim slikama kada se posvećuje sintezi klasičnog slikarstva, atomskog doba i spiritualizma. Na posljetku, u zadnjem peroidu života nastaje niz djela među kojima veličanstveni “Sv. Ivan od Križa” – i danas zagonetna slika. Zanimljivo je da je sam Dali za vjeru rekao: “Čvrsto ostajem pri uvjerenju da je nebesko carstvo smješteno u duši vjernika. Moj misticizam nije samo religijske, nego atomske i halucinogene prirode…..u jedinstvu svemira vidim – Krista”!