Civilna i crkvena vlast dopuštale obmane, iako je svatko mogao otkriti prijevaru…

0
443

Varalice su utrljavale u kožu otopinu željeznog klorida ili sumporno-kiselog željeznog klorida, koji ne ostavljaju vidljivih tragova, pa bi onda kožu poškropile vodenom otopinom kalija, nakon čega bi kapljice dobile živu crvenu boju i posve bile nalik kapima prave krvi

Čudesne pojave stigmi ili Kristovih rana na tijelima, nisu dobivali  samo rijetki pojedinici kojima najčešće nitko nije vjerovao, iako su imali sve znakove Muke –  danima bi krvarili  iz rana na rukama i nogama, oko glave i na leđima,  a o njima su pisali i teolozi i liječnici  u brojnim raspravama.

Nažalost, bilo je i niz prevaranata koji su iskorištavali lakvjerni puk, o čemu svjedoči knjiga „Tajne Stigmatizacije – Je li krvavo znamenje na tijelu stigmatika naravna ili nadnaravna pojava?“,  u kojoj su objedinjeni članci splitskog svećenika, Miroslava Matijace, i slovenskog liječnika, dr. Ivana Matka.

Među prave stigmatike, navodi Matko, mora se ubrojiti i dolenjsku Jericu, o kojoj je pisao Hitzinger u “Danici” 1851., u tekstu pod naslovom “Nešto o zahvaćenima ekstazom”, navodeći da je na drugoj strani Dolenjske, u “župi živjela pobožna žena srednje dobi, imenom Jerica, koja je preboljela jednu dugotrajnu koštanu i padavičarsku bolest, te bi petkom i na blagdane, od jednog sata do nekoliko sati bila u ekstazi”.

Na tijelu je imala pet rana, a tekao joj je krvavi znoj. Samoj bolesnici, a i njezinoj sestri i služavki, tamošnji je svećenik savjetovao da ne dopuste da im dolaze nepoznati ljudi i da zatvore kuću, osobito za vrijeme njenog krvarenja. Bolesnici je također savjetovao da zamoli Boga da je liši vidljivih rana i da joj, u čast patnje Gospodinove, ostanu samo one unutarnje. Bog ju je uslišio. Rane su iščezle, a unutarnja bol je ostala…

Stigmatizacija, ističe u knjizi dr. Matko, nije vezana uz određenu životnu dob. Angela della Pace, na primjer, dobila je prve stigme već u devetoj godini života, Lucija iz Narnija u dvadesetoj, Veronika Giuliani u 37., Ivana od Križa u 45., a Terezija Neumann u 29. godini.

Antičko doba nije znalo za stigmatizacije. Od 1224. do danas bio je promatran 321 stigmatik, od kojih je Crkva njih 61  proglasila svecima, ali ne na osnovi stigmatizacije, nego zbog etičkih vrijednosti kojima su nadvisivali svoje suvremenike. Istodobno su mnogi bili otkriveni kao puke varalice, a neki i kao obični bolesnici.

Samoozljeđivanjem do stigmi

Varalice i prevarante treba, naravno,  jasno odvojiti od pravih stigmatika. Prvima pripadaju i Eustahije iz Padove, Angelo Stupe iz Westfala, Terezija Staedele iz Bolingena, franjevka Magdalena iz Križa itd. Takve osobe su ili same sebi nanos ilerane, služeći se raznim predmetima (igle, šila, čavli, staklo i dr.) ili su, pak, stvarale privid krvarenja na svojoj koži s pomoću raznih kemikalija.

Primjerice, utrljali bi u kožu otopinu željeznog klorida ili sumporno-kiselog željeznog klorida, koji ne ostavljaju  vidljivih tragova, pa bi onda kožu poškropili vodenom otopinom kalija, nakon čega bi kapljice dobile živu crvenu boju,  posve  nalik kapima prave krvi. Krvava boja kapljica nastaje spajanjem dvaju kemijskih sastojaka, koji tvore crveni željezni rodanit. Pojava krvavih kapljica na koži bila je uočljiva  i utoliko više iznenađujuća činjenica, jer je otopina rodanova kalija bezbojna.

Krvarenje su neki izazivali i isisavanjem desni, usne sluznice, kože. Drugi bi, pak, znamenja na koži izazivali trenjem određenih mjesta o hrapave predmete, kao što su zid, gruba tkanina i sl. Važno pomagalo bili su  i nokti. Takve su rane bile uglavnom – ogrebotine. No, otkriti pritom varalice, često je bilo vrlo teško. Histerične osobe znale su  u tom pogledu biti pravi pravcati umjetnici, koje nipošto nije bilo lako raskrinkati, pojašnjava dr. Matko.

Skupini lažnih stigmatika pripadala je i Johanca iz Vodica, koja je zbog svoje bezgranične prepredenosti i rafiniranosti nedvojbeno svrstana među najveće varalice. Johanca je bila, zapravo, Ivana Jerovšek, rođena 4. prosinca 1885. u Repnjama u Gorenjskoj. Bila je kći siromašnih roditelja i imala je  dvije sestre. Ona je bila najmlađa. Jedna je sestra bila redovnica, dok se druga  udala i ostala kod kuće. Ivana je također neko vrijeme živjela kod kuće, a onda se preselila k sestri, redovnici kod benediktinaca u Padmurovicama.

Nekom zgodom, godine 1910., dok je čitala o muci Kristovoj, navodno je iznenada počela krvariti. Krvarenje je nakon toga produžavala i nastavljala tako što se polijevala kupljenom telećom krvlju. Dok je bila u ekstazi, raskrinkao ju je salezijanac, dr. Valjavec, strgnuvši joj munjevito košulju i tada se vidjelo da je skrivala veliku bocu krvi, a uz to je pod košuljom imala i škare i lanac. Lancem je pravila masnice na rukama kako bi izgledalo da je bila okovana.

Svoje trikove i prijevare Johanca je izvodila i u župnome dvoru u Vodicama. Istražujući taj slučaj, čovjek se mora zapitati, kako su civilna i crkvena vlast mogle dopuštati takvu obmanu, budući da je Johančino ponašanje za vrijeme krvarenja bilo i više nego sumnjivo. Prijevaru je mogao svatko bez po muke prozreti.

Johanca je u listopadu 1913. uhićena i 3. siječnja 1914. osuđena na 10 mjeseci zatvora, i to zbog kaznenog djela izvršenog pokušajem prijevare.

Katarina iz Koruške

Slijedeći slučaj zabilježio je koruški kroničar Johannes  von Victring (vidi Joh. V. Victring, Buch gewisser Geschichten, priredio Walter Friedensburg, Leipzig, 1899.). Njegov izvještaj je glasio: “U to doba (1340. godine) u Koruškoj je živjela jedna besposličarka, imenom Katarina, koja se hvalila da svojom magičnom moći može izazvati stigme na rukama i nogama, čime je varala plemenite gospe po dvorima i priproste žene po gradovima i selima, od kojih su neke tvrdile da su vidjele kako joj curkom teče krv iz udova. Kada je pak bila uhvaćena u izvođenju svojih trikova – a izbjegavala je svećenike i zaogrnuta tamom tvrdila da upravo prima hranu poslanu joj sa nebesa – pobjegla je i od onda se više nije pojavila u tom kraju.”

Iz tog nepotpunog izvještaja,  tvrdi Matko, “ne možemo steći jasnu predodžbu i sliku o stigmatizaciji koruške Katarine. Ipak, više se stječe dojam da smo suočeni s pravom, nego s lažnom znamenovanom osobom. Nejasna je i nacionalnost te žene – je li Slovenka, Nijemica ili pripadnica neke druge nacije.”

Ostali slučajevi stigmatiziranih

Vjerodostojnim i pozornije promatranim slučajevima pripadala je Marija Mörl, rođena 1824. u Ulrichskirchenu kod Beča, zatim Louise Lateau, rođena 1850. u Bois d ́Haineu kod Montsa u Belgiji, pa Ana Katarina Emmerich, rođena 1774. u Flamanskoj kod Coesfelda, kao dijete siromašnih roditelja, redovnica iz rasformiranog samostana Agnetenberg kod Dulmena. Poznata po stigmama bila je i Gemma Galgani, kojoj su 1901. standardne stigma –  iščezle. Kasnije je pokazivala na tijelu tragove bičevanja, ali su se nakon nekog vremena i ti znaci izgubili.

Jedna od posljednjih stigmatika je, kao i Galgani, bila već spominjana Terezija Neumann. S medicinskog stajališta njezin slučaj nije bio razjašnjen, no znanstvena istraživanja nisu bila okončana, a ni neka proturječja koja su evidentirana nisu nikada bila razriješena.

Uz Tereziju Neumann, stigme su zabilježene i kod Anne Henleiiz Aichstettena u pokrajini Würtenberg i kod Talijanke Elene Apalo.

Svim znamenovanim osobama, napominje dr. Matko, bile su svojstvene tri osobine:  sposobnost da na svojoj koži izazivaju razna znamenja i da krvare na raznim dijelovima tijela, imale su razne neuropatske i psihopatske značajke, osobito histerične, te neznatnu potrebu  za hranom.

Medicinska slika

U pravome smislu riječi, stigmatizacijom su bile obuhvaćene pojave, točnije oponašanje pojava usredotočenih na promjene na koži kakve je imao Spasitelj na Križnome putu, a izazvane su bile trnovom krunom na njegovoj glavi, čavlima kojima su mu bile probodene ruke i noge, te kopljem kojim mu je bila probodena lijeva strana prsnoga koša. Cjelovitu sliku stigmatizacije upotpunjavala su i razna krvarenja petkom, a, svakako, i ekstaza.

“Do krvarenja”, navodi liječnik,  “dolazi kroz kožu na rubovima očnih kapaka, pod pazuhom, na stidnim dijelovima tijela i drugdje, pri čemu se na samoj koži ne primjećuju nikakve promjene. Na kožu ne izbija čista krv, već sukrvica pomiješana s krvlju, odnosno s crvenim krvnim zrncima. Krv često probija oko korijena dlaka, najprije u obliku neznatne pjege, a tek onda kao uočljiva kap krvi. Prodiranje krvi kroz kožu ili kroz sluznicu često je vrlo brzo, pa ako kožu obrišemo, ubrzo se ponovno prekrije svježom krvlju. Jačina krvarenja je vrlo različita, ovisno o osobama, mjestima i trenutku krvarenja. Do krvavih suza dolazi ili tako što krv probija preko kapaka, najčešće oko korijena trepavica, ili pak tako što se suze miješaju s krvavom izlučevinom očnih žlijezda”.

Znamenje koje se pojavljivalo  na rukama, nogama i prsima, tzv. stigme, strogo su bile ograničene promjene na koži. Broj stigma (njihov raspored i oblik) različit je bio kod raznih stigmatika, iako je najčešće bio sveden na njih pet. Kod nekih, kao na primjer kod redovnice Emmerich i Luize Lateau, stigma se pojavila i na jednom ramenu. Trajne stigme na glavi, kada je stigmatizirani osjećao ubode trnove krune, bile su vrlo  rijetke; češće su se pojavljivala samo krvarenja.

Veroniki Giuliani izbila je 1694. preko cijele širine čela crvenkasta traka sačinjena od sitnih nabora. Drugom je prilikom njezino čelo bilo posuto ljubičastim znamenjem u obliku trnja…

Rane na prsima

Osobito su zanimljiva zapažanja o ranama na prsima. Prema jednima one su na lijevoj, a prema drugima na desnoj strani grudnog koša. Kristu je rana naslikana na lijevoj strani prsa, nad samim srcem. Kod nekih stigmatika prikaz te rane ovisio je o obliku prikazanja, o trenutačnim osjećajima i dr. Znamenovane osobe koje su doživljavale  patnju Kristovu i osjećale se zajedno s njime bičevanima i razapetima, dobivale su ranu, odnosno stigmu na lijevoj strani prsa.

Onaj, pak, koji je pred sobom vidio lik Krista s ranom na desnoj strani prsa, dobivao je ranu na desnoj strani. Neke od tih osoba su rekle  da iz rana Kristovih, čiji im je lik bio pred očima, bukti plamen, ostavljajući im opekotine na pojedinim dijelovima tijela. Katarina iz Siene, Luiza Lateau i Veronika Giuliani imale su ranu na lijevoj, a Katarina Emmerich na desnoj strani prsnoga koša. Oblik i debljina znamenja stigmatiziranih osoba bili su vrlo  različiti.

U anatomskom pogledu, stigme su ili rane različite dubine koje obilato krvare ili tek površinske ogrebotine iz kojih se cijedi vrlo malo krvi. Najčešće imaju oblik mjehura. Izbijanje mjehura na koži vrlo je bolno. Nakon nekog vremena pucaju, a iz otvorenih se rana cijedi krv pomiješana sa sukrvicom, sve dok rane ne zarastu i prekriju se krastama. Od zacijeljenih rana ostaju brazgotine.

Pojava mjehura na koži najčešće naviješta krvarenje, do kojeg dolazi nakon pucanja mjehura (zapažanja Wirchowa i Lefebvrea na Luizi Lateau, te Watschera na stigmatiziranoj ženi iz Gendringena).

Znamenovani nemaju uvijek baš pet stigma. Ima ih i samo s jednom, a češće sa dvije ili tri stigme. Tako je Margareta Columna imala stigmu samo na desnoj strani prsa, ali je i na ostalim mjestima na kojima se inače nalaze stigma, osjećala bolove. Cistercijanka Katarina iz Görreza, imala je rane samo na nogama, a Blanca Gazmann samo na jednoj nozi…

Teške fizičke patnje

Krvarenje iz stigmi i drugih dijelova tijela uvijek je bilo povezano s teškim fizičkim patnjama i bolovima. Na licu bi povremeno iskrsnule  bolesne crte i grčeviti pokreti i grimase, što je značilo da te osobe trpe i proživljavaju teške unutarnje konflikte, bolove i užase, te da se u njihovoj psihi i pred njihovim očima nižu predodžbe svakojakih sadržaja. Tako je Veronika Giuliani u stigmatiziranom stanju i za vrijeme krvarenja pod trnovom krunom, trpjela boli tako teške kakve do tada nikada nije doživjela. Jedva se držala na nogama…

Stigmatizacija je obično povezana i s periodičnom ekstazom, kaže dr. Matko. Za stanje ekstaze karakteristična je posvemašnja psihička ispunjenost predodžbama vjerskoga sadržaja i gubitak senzibiliteta. U tom stanju znamenovani vide i doživljavaju razne prizore s Križnoga puta, govore podsvijesno, proriču, daju upozorenja poznatim i nepoznatim osobama. Vrhunac stigmatizacije obično se podudara s najdubljom ekstazom. U stigmatičnom stanju, tj. za vrijeme ekstaze, bolesnici prave razne pokrete, ili samo rukama i nogama, ili i glavom i tijelom.

U ekstazi ponekad nema znojenja; pojavljuje se, međutim, čim ekstaza prestaje. U toj fazi stigmatizirani su najčešće u polusnu, uglavnom krajnje izmučeni i iscrpljeni. Za te je ljude najznakovitije da se nakon ekstaze vrlo brzo fizički i psihički oporave.

Ovisno o tome kako se stigme pojavljuju, razlikujemo stigmatizirane s vidljivim i one s nevidljivim znacima. Potonji samo osobno osjećaju Kristovu muku, prije svega Križni put, međutim, nasuprot prvima, ne dobivaju nikakve vidljive znake na svojoj koži.

Dr. Matko napominje da stigme nisu uvijek trajne pojave na koži. Kod nekih znamenovanih znaci su vidljivi sve do smrti, kod posve rijetkih, navodno, i poslije smrti. Tako barem tvrdi legenda o ugarskoj kraljici Mariji, o Elizabeti Bona iz Reute, o Archangeli Tardera itd. Međutim, kod drugih stigmatiziranih, znaci iščezavaju brže. Mariji Mörl nestali su nakon njezine bolesti. A. K. Emmerich molitvom je ishodila nestanak stigma. Potrajalo je sedam dana da se to dogodi. Isto su tako, navodno molitvom, skinuti znaci Ivani od Isusa i Mariji iz Burgosa. Na taj su način iščezle i stigme ugarskoj Heleni, kao i Gertrudi Ostenskoj iz Delfta.

(Knjiga ‘Tajne Stigmatizacije – Je li krvavo znamenje na tijelu stigmatika naravna ili nadnaravna pojava?’ može se naručiti izravno od nakladnika: Naklada Pavičić, tel. (01) 66 01 993, e mail: [email protected], www.naklada-pavicic.hr)

 

Loading...