Četiri fragmenta zaboravljene osjećajnosti

0
747

Konture onog tajnovitog svijeta crno-bijele fotografije, koja uvijek uspjeva zadrijeti u tajnovita stanja i atmosfere, otkriva osobita izložba ‘Četiri fragmenta’, otvorena u Fotogaleriji Dubrava

Zasićenje vizualnim iskustvom i milijardama fotografskih inofmacija od kojih većina pruža tragičnu i nepodnošljivo bolnu sliku današnjeg svijeta na koju su ljudi odavno otupjeli, kako su još davno ustvrdili i Alain Finkielkraut i Susan Sontag, nameće novu ulogu umjetničke fotografije. Kamera je omogućila masovnu prisutnost baš svugdje – od ratišta, novih slika planetarnog siromaštva, do najintimnijih zona privatnosti, ne pojačavši, međutim, sućutnost prema tuđoj patnji, niti smanjivši opću bijedu, osamljenost pojedinaca i poraz humanosti i suvremenih duštava.

Čovjek i sâm rastragan u fragmentiranom sustavu nesreće koja ga zasipa sa svih strana na milijardama zaslona tehničkih pomagala, pojačavajući u biti, društvenu bešćutnost, započinje tražiti utočište u kojemu bi se vratio samome sebi, ali i drugome čovjeku. Stoga je i umjetnička fotografija danas, koliko god paradoksalno zvučalo – kutak bijega, istraživanje svijeta koji nam izmiče u tuđim pogledima, traženje zaboravljene ljepote i oblika koji su nas osobno dojmili, dotičući one duboke emocionalne sfere u nama samima, u kojima možemo doznati nešto o sebi i osjetiti druga bića.

Onaj tajnoviti svijet crno-bijele fotografije koja prizorima oduzima vremensku dimenziju i zadire u tajnovita stanja i atmosfere, okrivajući u svjetlima i sjenama konture skrivenog – otkriva izložba “Četiri fragmenta”, otvorena do 15. ožujka u Fotogaleriji Dubrava, zahvaljujući agilnom Sveboru Vidmaru koji vodi i sve uspješniju slikarsku galeriju “Vladimir Filakovac”. Četiri različita viđenja nude vrlo različite poetike među kojima nema estetskih poveznica ni zajedničkog nazivnika izložbe, pa posjetitelji mogu upoznati četiri potpuno različita vizualna istraživanja i četiri fragmenta zaboravljene osjećajnosti, dostatna po kvaliteti i za posebne izložbe ili monografije.

Duboka emocionalnost Maria Kocipera

Duboka emocionalnost koja obilježava radove Maria Kocipera (1972.), svaki je njegov rad učinila pričom za sebe i fotografijom univerzalne i bezvremene vrijednosti. Dječak s dugom kosom i dreadlocksima koji sjedeći na pločniku svira gitaru među nogama prolaznika koji ga ne zamjećuju – portret je svake pobunjeničke mladosti koja mnogo puta svoj revolt započinje upravo glazbom, odbijajući postati dio uvijek nemogućeg duštvenog ustroja. Promijeniti svijet, učiniti ga boljim mjestom, razbiti ustaljene kanone, ne predati se sivilu i besmilenosti života, bila je oduvijek nada duhova nespremnih na kompromise koja je, nažalost, uvijek najčešće i završavala kompomisima i utapanjem u isto to društvo, pa čak i onda kada se činilo da je to nemoguće, kao šezdestih, kada su rock-revolucionari doista počeli mijenjati svijet. Ali, već su na Woodstocku počeli umirati snovi jedne generacije koja je obećavala bolje sutra.

Svijet se već sedamdesetih počeo sunovraćati da bi danas postao žalosno mjesto sveopćeg užasa. Velikani rock scene poput The Who, Dylana i Rolling Stonesa i sami su postali dio establismenta i milijunaši koji nas još samo sjećaju davnih pobunjeničkih snova svoje mladosti na svojim memorijalnim koncertima. Kociperov dječak, lica lijepog kao u kakvog rastafarijanskog anđela – ipak je neuništiva fotografija svake mladosti koja odbija postati dio mase i poslušnik institucija.

Starac koji hrani golubove na Trgu bana Jelačića, druga je antologijska fotografija, koliko tipično zagrebačka, toliko i univerzalna – oduvijek u gradovima šetače dočekuje taj prizor staraca – koji, možda, i posve sami na svijetu još jedino razgovaraju s pticama, dijeleći s njima mrvice kruha u parkovima i na trgovima. Zanimljivo je da s tim svetim biblijskim pticama uvijek razgovaraju samo mala djeca i starci, pa bi se moglo reći da golubovi, na neki način, označavaju početak i kraj gotovo svačijeg života.

Bez ikakve sumnje, vrhunac svoje poetike Kociper je postigao snimkom dvije časne sestre na boks meču – briljantno uhvaćenom trenutku u kojem dvije žene koje su posvetile svoj život Bogu i tišinama meditacije, sjede uz surovost ringa u kojemu traje iscrpljujuća borba puna krvi. Kociper je kamerom na neki način snimio samu bit razdvojenosti religije i čovjekove neposobnosti shvaćanja temelja kršćanske duhovnosti. Svetost i nasilje. S jedne strane zastupnice najveće vjere ljubavi, pomirenja i oprosta, Isusove poruke mira i sveopćeg bratstva među ljudima, koju kroz velik dio povijesti nije mogla provoditi ni sama Crkva vjerskim ratovima, rascjepima i sukobima, a s druge strane nasilje svijeta (u ringu), kao vječna konstanta koja bukti od pradavnina do danas.

Od krvavog pijeska gladijatorskih arena do današnjeg masakriranja ljudi diljem svijeta, dekapitacija, ratova, novog robovlasništva i terorizma, pokazalo se da je malo ljudi bilo kadro živjeti velike religije, napose kršćanstvo, koje i danas Isusovim učenjem o oprostu i ljubavi prema neprijatelju, nesebičnom darivanju, milosrđu i empatiji, očito, uvelike nadilazi ljudske sposobnosti shvaćanja, te ga u svoj punini Isusove poruke živi, u biti, malen dio čovječanstva.

Kociper je zaključno izuzetan fotograf slobodnjak, s pet samostalnih i 30-ak skupnih izložaba, kojemu je fotografija, kako ističe – “…način izražavanja stavova, mišljenja, emocija, način življenja, ali i odgovornost, obveza i istodobno velika ljubav i sreća, te teško može i zamisliti neku drugu aktivnost koja bi ga toliko zaokupila i poticala njegovu kreativnost. Stalno je u potrazi za svjetlom. Onim dobrim svjetlom koje obasjava živote svih koje dodirne” – što se i vidi u svakom njegovom radu.

Plašč – pjesnik samoće

Zagrepčanin Željko Plašč (1949.) je sjetan snimatelj onih trenutaka u kojima se ljudi nalaze osamljeni – izdvojeni iz mase, prepušteni vlastitim mislima. To je fotografski dnevnik ljudske samoće, katkada tjeskobne, katkada ljekovite i iscjeljujuće za one koji žude maknuti se iz gomile, ne bi li još mogli čuti sami sebe, što prikazuje dojmljiv snimak muškarca koji stoji na kraju drvenog mola zagledan u vodu. Dok je čovjek okrenut fotografu leđima, gledajući prema prirodi, njegov pas sjedi pored njega gledajući u snimatelja, braneći tako, očito, pravo na samoću svog ljudskog prijatelja. Dakako, o vezi čovjeka i psa od davnina, mogle bi se ispisati biblioteke.

Plaščeva fotografija je u tom smislu i značenjski dvostruka – osim ljudske potrebe za samoćom i dijalogom s prirodom, podcrtava tu apsolutnu pseću sposobnost voljenja i vjernost kakvu ima malo ljudi. Čovjeka će izdati prijatelj, napustiti žena ili muž, ostaviti djeca, razočarati mnogi ljudi, ali će uz njega uvijek klipsati vjerni vuk, spreman i poginuti za ljubav koja mu je dana, makar i u mrvicama. Psi koji su ostajali ležati na grobovima ili čekati (preminule) vlasnike godinama na kolodvorima, davno su posramili ljudsku vrstu.

Ljudska figura uhvaćena u dnu arhitektonskog mosta-tunela, s druge strane, opet je studija samoće u kojoj se čini da je lik (bio) zarobljen u mrežastoj strukturi iz koje izlazi, baš kao što ljudi izgledaju izgubljeni hodajući praznim noćnim avenijama velikih megalopolisa, okruženi golemim neboderima. Plašč se iskušao i u snimanju akta, snimajući klasičnu fotografiju ženske figure prikrivene prozirnom gazom kroz koje se nazire tijelo – rad u kojem je potvrdio vrhunsko znanje crno-bijele fotografije, a najbolji rad, “Renata”, prikazuje vrlo duhovito (opet) osamljenu šetačicu koju sa zida gledaju tri muška lica s plakata – kao vječna muška opsjednutost ženama, pa makar ovaj put i nestvarna.

Plašč je posebno usavršio teoriju i praksu crno-bijele fotografije, a snimanjem se počeo intenzivno baviti nakon odlaska u mirovinu, 2013.godine, kada se učlanio u FK Zagi-foto, potom u FK KLIK iz Sv. Nedelje, a od 2018. godine član je i FK Zagreb. U tom razdoblju sudjelovao je na više skupnih izložaba, a na dvjema je osvojio nagrade.

Zagonetna geometrija

Davorka Trbojević (1959.) pripada istraživačima tajni geometrije prirode, čije odjeke pronalazi u gradbama arhitekture i to u vrlo sofisticiranim vizualnim kompozicijama. Dakako, od počataka kultura i starih civilizacija, veliki su arhitekti i slikari tražili ove tajnovite veze. Egipatski stup doslovno je kopirao palmino deblo, a kapitel lišće papirusa ili lotosa. Orijentalni su hramovi u svom piramidalnom usponu slijedili obrise planina. Barokni su slikari direktno oslikavali nebo, zvijezde, sunce i mjesec na kupolama golemih bazilika.

Povijest najvećeg dijela arhitekture, od Mezopotamije do Guggenheimove pužnice, i nije bila drugo nego veliko nadahnuće prirodnim oblicima čijim su se tajnama u svojim istraživanjima savršenih strojeva i slika bavili Leonardo i Dürer proučavajući do mikroskopskih detalja građu liščća, leptira, kukaca, sisavaca, čeljusti predatora, funkcionalnost krila ili mekoću krzna zeca, ne bi li shvatili mehaniku i biologiju života.

Doduše, “Božja” geometrija same prirode bila je i ostala do danas mnogo zagonetnija i s teološke i znanstvene strane od njezine pradavne primjene u umjetnosti, a fotografija je to područje obogatila otkrićima svojstvenim kameri koja je mnogo bolje od slikarstva mogla zabilježiti ono što je Baudelaire zvao – “sveopća srodnost pojava”. Davorka Trbojević jedna je od najvećih hrvatskih fotografkinja prirode, poznatija, međutim, u stručnim krugovima i časopisima, nego široj javnosti, premda je bolja od svojih kolega koji su imali mnogo veći pristup velikim galerijama i medijima.

Štoviše, njezin prethodni ciklus “Kad priroda slika”, pokazao je najfinija moguća istraživanja u kojem krošnje stabala, oblaci i svjetlo dobivaju svoje odslike u vodi, foto-slike nevjerojatne ljepote koje pokazuju stalnu preobrazbu postojećeg svijeta u kojoj se figuracija pojavljuje u vodi u gotovo apstraktnim površinama, pokazujući neprekidnu mijenu svijeta. Fotografkinja je u tom ciklusu, kamerom postala medijator božanske poruke, dio šume, krošnji i vode, u kojima je njezina kamera bilježila fascinantu moć prirode da “snimi samu sebe”. Upravo ta sposobnost Davorke Trbojević da pročita tajnovite poruke oblika, osjetna je u nekoliko antologijskih fotografija na ovoj izložbi, na kojima otkriva skrivenu strukturu arhitekture. U svodovima kojima klizi njezina kamera, otkriva geometriju nalik organskim gradbama. Svjetlo i sjena na fotografiji podcrtavaju strukturu nekog ulaznog svoda, možda crkvenog atrija čiji lučni ritmovi podsjećaju na skelet neke velike životinje, poput prethistorijskog kita.

Na drugoj, pak, fotografiji, gusta matematička tvorevina što se uzdiže u nekoj suvremenoj građevini nije drugo do spretno arhitektovo ponavljanje neke goleme paukove mreže satkane u zabitima džungle. Ipak, vrhunac istraživanja nude dvije fotografije na kojima umjetnica postiže potpuno apstraktan oblik, snimajući čudesno lijepe ritmove neke nepoznate arhitekure – u prvom slučaju nalik na unutrašnjost ruže, a na drugoj fotografiji u potpuno neuhvatljivim leleujavim oblicima koji na fotografiji polako i nestaju poput sna.

Ova izvanredna fotografkinja je od 2008. godine prisutna na internetskim portalima specijaliziranim za fotografiju, gdje pod pseudonimom proba 2004 i s avatarom tratinčice, objavljuje fotografije različitih motiva. Fotografije su joj objavljivane i objavljuju se u specijaliziranim časopisima za fotografiju i to u DFM – Digital Foto magazinu i Fine EYE Magazine. Tijekom proteklih godina izlagala je na tridesetak skupnih izložaba u Zagrebu, Rijeci, Rovinju, Zelini, Bužimu, Vrbovskom, Slavonskom Brodu, Karlovcu, Samoboru i Daruvaru.

Mreže’ Nevenke Miklenić

Nevenka Miklenić (1965.), diplomirala u grafičkoj klasi profesorice Dubravke Babić na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, ujedno i autorica predgovora ove izložbe, bilježi fotoaparatom motive scenografske žičane mreže.

Od svih na izložbi, Miklenić je najviše umjetnik u smislu da ne traga za odabranim fragmentima svijeta kojima bi objasnila samu sebe, nego, poput Ivana Kožarića ili konceptualnih umjetnika pokušava kamerom zabilježiti neobične oblike, u ovom slučaju vijugave žice od kojih u fotografijama nastaju skulpture.

Stoga u njenoj umjetničkoj fotografiji otkrivamo rasnu grafičarku sklonu kompleksnim kompozicijama, ali i kiparicu koja od slučajnog oblika gradi tijelo u prostoru. Ništa slučajno, naravno, od početaka eksperimentalne fotografije majstori crno-bijele kamere su dokazivali zagonetnost običnih i svakodnevnih stvari ili oblika koji, stavljeni pred kameru, poprimaju razmjere apstraktnih oblika – od Westonove “Paprike” i “Glavice kupusa” koje snimljene iz blizine dobivaju monumentalnost skulpture, ali i potpunu tajnovitost onog nepoznatog svijeta kojeg znanstvenici vide kroz leću mikroskopa. Kamera je pokazala da su upravo najobičnije stvari i životni oblici koje ni ne zamjećujemo – jednako zagonetni, kao i kozmos koji se nad nama rasprostire.

Nevenka Miklenić u scenografskim žicama otkriva isto tako nov svijet, kao kakav znanstvenik, pogotovo što se radi o petljama koje fizikalno, matematički i biološki, tvore neke osnovne forme postojanja. Ili, kako pojašnjava sama umjetnica svoja djela – prostorni crtež koji je primijenjen u predstavi, u fotografiji postaje nositelj poruke. Iz jednog svijeta u drugi, prenosi se poruka životne mreže koja prepliće, zapliće, slaže i petlja naše životne trenutke. Naglašen likovni govor crne, bijele i sive, nosi u sebi iskustvo grafičkih tehnika. Izdvajajući detalje likovno scenografskog rada (raz)otkriva “stvarnost” fotografske slike u prepletu crta, ploha, tonova, svjetla i sjene, puštajući promatrača da se zaplete u vlastiti svijet asocijacija.

Nevenka Miklenić je članica HDLU-a i ULUS-a (Udruga likovnih umjetnika Samobora), Hrvatskog učiteljskog društva, plesne skupine Trupa To i Fotokluba KLIK. Na 10 samostalnih i gotovo 150 skupnih izložaba izlagala je crteže, skulpture, grafike, slike i fotografije. Svojim je radovima prisutna i u pet grafičkih mapa (Ljeto u Samoboru, Celjski grofi), a ilustrirala je 3 knjige (dvije s pjesmama i priče za djecu). Sudjelovala je u brojnim likovnim kolonijama, te fotografskoj koloniji u Taru 2014. godine, kao i izložbi “Tarski kaleidoskop” s još 4 autora. Pohvaljena je dva puta za fotografije na žiriranim izložbama. Radi kao nastavnica likovne kulture i vodi učeničku fotografsku skupinu u Samoboru.

Loading...