Bukovac se te 1877. godine želio prijaviti na parišku likovnu akademiju, i to kod najboljeg profesora, a to je bio ugledni Cabanel, no cavtatski je umjetnik, kad se poželio upisati, prekršio sve rokove. Uvijek domišljat, zamolio je Cabanela za sljedeći dogovor: ako naslika i pokaže mu sliku koja će ga oduševiti, ovaj će ga, mora mu obećati, primiti. Tako je i bilo, a studija ruke se danas čuva u cavtatskom muzeju, u umjetnikovu rodnom gradu
Susret jednog od najvećih hrvatskih slikara Vlahe Bukovca sa svojim pariškim učiteljem Alexandreom Cabanelom u Umjetničkom paviljonu velika je svečanost hrvatske likovnosti – izložba za koju interes ne jenjava ni više od mjesec dana od kada je izložba otvorena.
Izložba “Bukovac i Alexandre Cabanel – povijesni susret učenika i učitelja”, ujedno je i događaj kojim Umjetnički paviljon u Zagrebu prigodno obilježava 120 godina svojega postojanja i izložba koja tumači ulogu velikog hrvatskog modernista u utemeljenju te institucije kao nacionalnog reprezentativnog izložbenog prostora.
Na samom ulazu na izložbu “Vlaho Bukovac i Alexandre Cabanel – povijesni susret učenika i učitelja” nalaze se tri slike.
Jedna je Cabanelov autoportret, a drugi Vlaha Bukovca. Obojica su naslikala sebe na tamnoj podlozi kako gledaju prema promatraču. Između ove dvije slike je slikarska studija lijeve ruke. Tu je studiju naslikao Bukovac. Postav je precizan uvod u temu izložbe jer se odnosi na anegdotu kako su se njih dvojica uopće upoznali.
Naime, Bukovac se te 1877. godine želio prijaviti na parišku likovnu akademiju, i to kod najboljeg profesora, a to je bio ugledni Cabanel, no cavtatski je umjetnik, kad se poželio upisati, prekršio sve rokove. Uvijek domišljat, zamolio je Cabanela za sljedeći dogovor: ako naslika i pokaže mu sliku koja će ga oduševiti, ovaj će ga, mora mu obećati, primiti. Tako je i bilo, a studija ruke se danas čuva u cavtatskom muzeju, u umjetnikovu rodnom gradu.
Kako je istaknuo suautor izložbe Igor Zidić: “Vodio se u postavu željom da pokaže koliko je Cabanel bio dobar učitelj. Dobar je učitelj onaj koji nešto nauči, no koji istovremeno omogućuje da se talenti dalje razvijaju. A za Cabanela, o njegovoj kvaliteti, svjedoči popis svih đaka koji su kod njega studirali, njih oko šest stotina.”
.
Cabanel je bio i u žiriju pariškog salona, te je često pozivao i svoje studente na izlaganje i, kako nastavlja Igor Zidić, bio je “veći slikar nego što je tumačila kasnija kritika”. Igor Zidić je autor izložbe zajedno s Michelom Hilaireom s francuske strane, stručnjakom za Cabanela, a partner izložbe je, uz Umjetnički paviljon, Muzej Fabre iz Montpellierea. U postavu je još nekoliko portreta koje je naslikao Cabanel, primjerice i Sophie i Berte Cabanel, njegovih nećakinja, a i Bukovac je često slikao obitelj, svoju sestru, pa suprugu Jelicu, kćeri i sina. Najpoznatija slika ove tematike, “Moje gnijezdo”, također se može pogledati na izložbi.
Kako je Cabanelovih slika dvanaest na izložbi, a Bukovčevih radova preko sto, pa su bile potrebne i posebne pregrade u postavu, naglasak je na Bukovcu. Dominiraju upravo portreti. Nekoliko je portreta djece, primjerice, poredanih jedni pored drugih.
Od Cabanela je, pak, uz sliku “Albayde” iz Muzeja Fabre u Montpellieru, najvažniji rad “Izgubljeni raj”, slika koja se nalazi u samom centru postava izložbe, inače iz pariškog Muzeja d’Orsay, a kako tumači ravanteljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić: “Slika je nastala 1860. godine po narudžbi, kada je od francuskog umjetnika zatražena kompozicija koja se sastojala od trideset slika. Te su slike izgubljene, uništene za Drugog svjetskog rata. Sačuvana je slika izložena u Zagrebu. “Izgubljeni raj” je zapravo bila predložak za original koji je izgubljen. To je i jedini put ikad da je Cabanel ponavljao kompoziciju.”
Bukovčeva slika “Putifarova žena” u postavu stoji na jednom zidu uz “Andromedu” koja se nalazi inače u Ljubljani, te uz znamenitu “Veliku Izu”, koja se nalazi u zbirci Pavla Beljanskog u Novom Sadu, svojedobno hit sliku u pariškim krugovima, nastalu po jednom šund romanu. Slika “Putifarova žena” prvi put je izložena je i 1886. godine, izuzetnih je dimenzija, 176 puta 256 centimetara,a nalazi u se privatnoj kolekciji. U literaturi je ova slika zabilježena, no desetljećima se nije znalo gdje se nalazi.
Osim “Putifarove žene”, čiji vlasnik nije poznat, iz privatne su zbirke i “Dalmatinski ribari”, ispod kojih se u katalogu izložbe može pronaći potpis da pripadaju zbirci Kurjak, i još niz slika iz privatnog vlasništva, npr. dojmljiv prikaz crvenokose djevojke uz kinesku vazu, rad iz 1904. Iz Muzeja Jugoslavije iz Beograda je i portret dame pri toaleti, a posudbe su iz niza muzeja, Zagreba, Cavtata, Rijeke, Splita, Beograda, Ljubljane, Novog Sada…
Posebna su faza i pleneristički radovi, mahom pejzaži. U centru paviljona projicira se i film Bogdana Žižića, snimljen o Bukovcu. Na izložbi su i neke studije, primjerice, pojedinih aktova, postavljene tih uz akt kakav je naposljetku nastao, kako bi posjetitelj imao uvid u slikarsko razmišljanje umjetnika. Izložba je podijeljena po temama, kronološki počinje s pariškim razdobljem, počeci nisu uvršteni jer je to kako tumači Zidić amaterizam, Bukovac je u počecima darovit početnik koji još nema ozbiljnih slika. Zidić je napravio i jednu od zanimljivijih usporedbi Cabanela i Bukovca na temu Adama i Eve, kao što je to, prije njega, učinio i njegov učitelj. “Na toj se temi vidi razlika dvaju karaktera. Na Bukovčevim slikama Adam i Eva su nasmijani, zaigrani, u erotskoj igri. U Cabanela to je trenutak izgona iz raja, pojavljuju se Bog, sudac, anđeli s mačevima. Adam i Eva su prestravljeni”, napominje Zidić.
Ukratko – velik kulturni događaj za grad Zagreb.