Brazilski majstor filma i fotografije

Rio Branco je majstor detalja i suženog plana snimanja koji promatrača usredotočuje na prizor koji će u njegovoj mašti poslužiti kao pokretač pripovjednog slijeda koji se vremenski odvija prije, odnosno, poslije same snimke, pa imamo osjećaj da gledamo kadar izdvojen iz filma

U splitskog galeriji “Kula” otvorena je izložba  jednog od najznačajnijih brazilskih umjentika Miguela Ria Branca “Vrata u tamu”.

Miguel da Silva Paranhos do Rio Branco (1946.) je slikar, fotograf, filmski producent i stvaratelj multimedijskih instalacija koji trenutno živi i radi u Rio de Janeiru. Od početka karijere 1964. radio je u Europi i Amerikama, a trenutno ima i izložbu u Bernu u Švicarskoj.

Kako ističe najveći zaslužnik za ovu iznimnu izložbu Branko Franceschi, fotografski opus Miguela Rio Branca, kojeg zahvaljujući programskoj agilnosti galerije možemo vidjeti kao klasičnu izložbu fotografija u Palači Milesi, te u formatu dvostrane animirane projekcije u njenom matičnom prostoru, ispunit će sva očekivanja koja unutar hrvatskog kulturnog diskursa gajimo prema vizualnoj umjetnosti hispanskog kruga, a nadasve onoj latinskoameričkih umjetnika. Zaista, naš estetski kod je u toj mjeri drugačiji, da su nam Brancove fotografije već na prvi pogled egzotične, iako naravno prepoznajemo sve sastavnice i metodologiju koje umjetnik koristi pri stvaranju specifičnog ugođaja svojih kompozicija.

Branco, kao i svi fotografi, snima stvarnost oko sebe, a kao i svi umjetnici u njoj pronalazi situacije i elemente koji će izdvojeni njegovim opažanjem i oblikovani njegovim autorskim pristupom rezultirati predodžbama stvarnosti krojenim po njegovoj osobnoj mjeri. Branco je u svom umjetničkom radu izuzetno sugestivan. Njegovi kadrovi ekonomično zahvaćaju prizor i iz svega par izabranih i zabilježenih vizualnih poticaja promatračeva imaginacija  spontano prepoznaje ili anticipira radnju događaja.

On je majstor detalja i suženog plana snimanja koji promatrača usredotočuje na prizor koji će u njegovoj mašti poslužiti kao pokretač pripovjednog slijeda koji se vremenski odvija prije, odnosno, poslije same snimke, pa imamo osjećaj da gledamo kadar izdvojen iz filma.



Po pločniku raspršeno perje ili mrlja krvi i odbačen nož, u njegovoj tipičnoj chiaroscuro maniri dovoljni su pokazatelji da se dogodilo ono neizbježno, fatalno, brutalno,  napominje Franceschi. Ugođaj je zagušljiv, radnja se odvija u atmosferi zasićenoj mirisima, tamjanom, vlažnim isparenjima tijela, iako po predstavljenim fotografijama ljudi nisu njegov omiljen motiv. Branco je jedan od onih vizualnih umjetnika kod kojih sugestija onog što se ne vidi, što je izostavljeno, djeluje jednako snažno kao i ono što vidimo. Brancov kadar izvrstan je okidač fenomena sinestezije čula. Njegove se fotografije, “čuju i mirišu” upravo onoliko koliko se i vide. Materijali se jasno raspoznaju, površine su taktilno uvjerljive, a Brancovo suvereno vladanje i manipulacija osvjetljenjem pridaje im vizualnu raskoš i čini presudnim čimbenicima snažnog ambijentalnog naboja kompozicije. Stvarnost koju Branco bilježi i predstavlja izuzetno je scenična, ispunjena minuciozno zabilježenim detaljima, senzualna u materijalu, gotovo ekstatična u umijeću razotkrivanja makabrističke putenosti koja kipti u najneočekivanijim prostorima pokrajnjih ulica, prašnjavih crkvenih niša, cirkuskih arena.

Područje Brancovog zanimanja po predstavljenom izboru fotografija urbani su prostori, često dijelovi  grandiozne barokne arhitekture, posebice crkveni interijeri, te isto tako detalji skulptura i slika koji, iako anonimni, verizmom prikaza ukazuju na poslovičnu hispansku potrebu i sposobnost izazivanja empatije promatrača i vjernika prema patnjama i ekstazama svetaca. Svojim fotografijama Branco se dokazuje kao istinski sljedbenik i nastavljač slavnih umjetnika španjolskog baroka i tenebrističkog efekta koji očito ima trajni utjecaj na vizualnu kulturu Iberskog poluotoka i njegovih nekadašnjih prekomorskih kolonija.

Iako je riječ o slučajnosti, napominje Franceschi, barokna arhitektura Palače Milesi idealan je prostor za Brancovo premijerno predstavljanje u Hrvatskoj i “zato nam je još više žao što njene galerije nisu zadržale nešto od izvornog uređenja, već su u odnosu na bogato oplošje zgrade i stubište uređeni u konfekcijski bezlične izložbene prostore. Međutim, dio izložbe zasnovan na projekciji fotografija, odlično se uklopio u kasnoantičku monumentalnost i ekspresivnost sjeverozapadne kutne kule Dioklecijanove palače u kojem je Galerija smještena”. Miguel Rio Branco bi u palači snimio izvrsnu seriju fotografija i polazeći od svog kulturnog nasljeđa i mentalnog sklopa, otvorio vizure koje su našem mentalnom oku zatvorene. Angažman fotografa njegovog senzibiliteta svakako bi predstavljao čin promišljene i sofisticirane strategije u stvaranju međunarodno vidljive i relevantne predodžbe Splita.

Miguel Rio Branco se godine 1966. upisao na Institut fotografije u New Yorku, a 1968. u Školu industrijskog dizajna u Rio de Janeiru. Godine 1964. je počeo izlagati slike i fotografije, a od 1972. raditi filmove. Bio je snimatelj i redatelj eksperimentalnih filmova u New Yorku od 1970.-1972. Snimao je i režirao kratke i dugometražne filmove sljedećih devet godina. Paralelno je, prateći svoj fotografski instinkt, izradio radni dokument snažnog poetskog naboja. Uskoro je prepoznat kao jedan od najboljih foto-reportera.

Režirao je 14 kratkih i snimio osam dugometražnih filmova. Posljednji uradak kao direktora fotografije mu je film iz 1988. „An avenue called Brazil“ Otavia Bezerre. Svojim radom na filmovima „Living Memory“ Otavia Bezerre i „Abolition“ Zozima Bulbula zaslužio je nagradu za najboljeg filmaša na Brazilskom filmskom festivalu 1988. Režirao je i snimio i sedam eksperimentalnih filmova i dva videa, uključujući “Nothing will bring those who die when they procure should charge me in hell,” koji je osvojio nagradu za najbolju kinematografiju na Filmskom Festivalu u Braziliji, te posebnu nagradu žirija i nagradu Međunarodnog udruženja filmskih kritičara na XI. Međunarodnom festivalu dokumentarnih i kratkih filmova u Lillu, Francuska, 1982.

Tijekom 80-ih gdoina  dobio je međunarodno priznanje za svoje filmove i fotografije u obliku brojnih nagrada, objava i izložbi, poput velike nagrade Prvog trijenala fotografije Muzeja suvremene umjetnosti u Sao Paulu i Prix Kodak de la Critique Photographique 1982. u Francuskoj, koju je podijelio s još dva fotografa. Njegovi fotografski radovi u proteklih su 20 godina prikazani na nekoliko izložbi, poput izložbi u Centre George Pompidou u Parizu, na Bijenalu u Sao Paulu 1983.; u Muzeju Stedelijk u  Amsterdamu 1989.; u Palazzo Fortuny u Veneciji 1988.; u Burden Gallery, Zaklade Aperture u New Yorku 1986.; u Magnum Gallery u Parizu 1985.; u MASP-u u São Paulu; u galeriji fotografija FUNARTE u Rio de Janeiru 1988.; u Kunstverein u Frankfurtu, u Prospectu 1996.; u Muzeju suvremene umjetnosti u Rio de Janeiru 1996.

Fotografije su mu objavljene u raznim časopisima poput Sterna, National Geographica, Gea, Apertura, Photo Magazina, Europea, Paseanta. Prvu knjigu Rio Branca, Sudor Dulce Amargo, 1985. objavio je meksički Ekonomski fond za kulturu. Drugu knjigu, naziva Nakta, s pjesmom Louisa Calaferte objavila je 1996. Zaklada za kulturu Curitibe. Godine 1998. objavio je dvije knjige: Miguel Rio Branco, s esejom Davida Levi Straussa, u izdanju Apertura i Silent Book, u izdanju Cosac Naify.

Na kraju istaknimo da se radovi Miguela Rio Branca nalaze u javnim i privatnim zbirkama u Europi i Americi, uključujući Muzej suvremene umjetnosti u Rio de Janeiru, Muzej suvremene umjetnosti u Sao Paulu, Muzej umjetnosti u Sao Paulu, Centre George Pompidou u Parizu, Muzej suvremene umjetnosti u San Franciscu, Muzej Stedelijk u Amsterdamu, Muzej fotografske umjetnosti u San Diegu i Metropolitan u New Yorku.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI