Beatonov genij i marginalizirani hrvatski fotografi

Za razliku od Beatonove zbirke, Hrvatska je marginazirirala svoje umjetničke fotografe do kraja. Ne samo da ne postoji muzej hrvatske fotografije, nakladnik koji bi sustavno izdavao djela značajnih fotografa (koje autori uglavnom izdaju sami uz teške muke), već je prije par godina ugašena jedina galerija koja je pokušala stvoriti tržište umjetničke fotografije – galerija “Badrov”. Djelatnici Zbirke Toše Dapca, s druge strane, zbirke koja po vrijednosti možda čak i nadmašuje Beatonov opus, rijetko su mogli predstaviti ovo svjetsko hrvatsko fotografsko blago svijetu. A upravo Beatonove izložbe pokazuju kako se predstavlja nacionalno blago

Ljepota“ je bila riječ, bez koje, poput kakva estetičarskog manijaka nije mogao živjeti.

Bio je intelekutalac starog kova, pustolov, putovao je svim kontinentima u potrazi za modelima, da bi na kraju i sam postao „živuće umjetničko djelo“.

Cecil Beaton kultno je ime svjetske fotografije, umjetnik čija se djela redovito predstavljaju diljem  svijeta kao englesko nacionalno kulturno blago.

Za razliku od Beatonove zbirke, Hrvatska je marginazirirala svoje umjetničke fotografe do kraja. Ne  samo da ne postoji muzej hrvatske fotografije, nakladnik koji bi sustavno izdavao djela značajnih  fotografa (fotomonografije autori uglavnom izdaju sami), već je prije par godina ugašena jedina galerija koja je pokušala stvoriti tržište umjetničke fotografije – galerija “Badrov”.

Djelatnici Zbirke Toše Dapca, s druge strane, zbirke koja po vrijednosti možda čak i nadmašuje  Beatonov opus, rijetko su mogli predstaviti osobito hrvatsko fotografsko blago svijetu.



Fotografija je jedna od umjetnosti koja je najviše podcijenjena, a o povijesti hrvatske fotografije malo se zna osim u stručnim krugovima.

Stoga je zanimljivo vidjeti Beatonovu izložbu i proći kroz njegov avanturistički život, baš zato što se hrvatska kultura može podičiti s više imena kao što je Beaton, a koja nikada nisu predstavljena  svijetu. Beaton je bio nepopravljiv romantičar. Čak je u jeku Drugog svjetskog rata, u doba sveopće  nesreće, kada je Europa buktjela plamenu, ljudi nestajali u logorima, a smrt vladala na sve stane  engleske časnike, pukovnike i samog Churchilla snimao poput kakvih glumaca na obazirući se  na strahovite udare bombi.

Je li Beatonova sposobnost da prekriži stvarnost bila hladnokrvnost ili hrabrost čovjeka koji se naprosto nije htio suočiti sa strahotama i užasima ne bi li svijetu podario nešto bolje od onoga što im je život pružao?

Svakako, čitav njegov opus pripadao je staroholivudskom i postratnom vremenu kada će medijska i filmska kultura sa svojom globalnom vladavinom pretvarati svijet u masovni san koji naprosto nije postojao. Rođen na početku stoljeća Cecil Beaton (1904.- 1980.) je bez sumnje pripadao epohi 19. stoljeća, onom vremenu ladanjske kulture bogataša koji su na svojim raskošnim imanjima živjeli kao na impresionističkim platnima, odmarajući se pod raskošnim krošnjama sa košarama voća, ne nazirući one tamne oblake novih vremena koji su se već počeli nazirati u daljini.

Ipak, snimajući najpoznatije protagoniste epohe od pisaca, umjetnika glazbenika, prinčeva do rock galzbenika poput Rolling Stonesa – učinio ih je besmrtnima. Portreti su to rađeni s mnogo nježnosti, pedantne analize ljudi koje je dugo proučavao ne bi li kamerom istaknuo onu bit za koju je mislio da tvori suštinu ličnosti. I doista, njegovi su portreti nezaboravni – pokazuju ne samo da se fotografija dugo vremena mogla nadahnjivati i nadopunjavati slikarstvom i kiparstvom, već i da ih je u nekim segmentima i nadmašila.

Već dugo posvjesničari umjetnosti pokušavaju razotkriti mnogobrojne dimenzije fotografskog opusa tog profinjenog dramatičara, slikara, dizajnera, pisca, karikaturaista i ilustratora, što je osvojio Oscare za dizajn kostima u filmovima „My Fair Lady“ (1956.) i „Gigi“.

Čovjek koji je stvorio samog sebe

Kako je možda i cinično komentirao Peter Conrad pomamu koja vladala za Beatonovom kamerom; „bio čovjek koji je stvorio sam sebe“. Činjenica da je je samog sebe držao „manipulatorom kamere“ bez sumnje otkriva i šifru njegova uspjeha. Rijetko je koji fotograf uspio ovjekovječiti svoje modele snimcima koji će postati jedinstveni, što je u mediju fotografije, čak i umjetničke najteže postići. Bio je bonvivan, a suvremenici su ga zbog blještavila njegovih radova proglasili“ – okrunjenim princem sjaja.

Svakako, nema ružnoće, patnje i boli kod Beatona. Život je san, ma koliko ogavan bio! Njegova je estetika bez sumnje je proizlazila iz urođene tetralnosti koju je posjedovao i razvio još u djetinjstvu kao senzibilno i hiperosjećajno dijete koje se igralo dječjim kazalištem i proučavalo kostime. To je i sklonost koja će kasnije utjecati na njegov dizajnerski i kostimografski rad, a napose perfekcionističke scenografije koje je stvarao za svoje glasovite foto-seanse.

Već u ranim portretima sestre Babe iz 1925. osjetan je njegov snažan esteticizam. Mlada u žena u haljini posutoj biserima vizija je i one raskoši i života za kojim je žudio kao djete iz srednje klase. U portretu Nancy Beaton iz 1925. s krletkom, snimljenoj na ljuljačci, otkrivaju da je bio odličan poznavatelj slikarstva čije je motive rabio u fotografiji, a čija su glavna obilježja melankolija, sjeta i romatnika. Upravo mu je ta sposobnost otvorila vrata svjetskih salona za kojima je toliko žudio.

U snimkama plemenite Margot Asquith (1927.) i Lady Ottoline Morell (1928.) razvidno je da je pozadinu od tkanine ili slika namještao ne bi naglasio mekoću ženskog tijela, liniju vrata, pokret ruke ili okret glave. Prije Hollywooda u koji je dospio kao snimatelj Vanity Faira načinio je impresivne fotografije newyorških bogataša „Lee Miller“ i „Marion Morehouse“. (1929.) – simbole onog raskalašenog, noćnog i bogatog grada što je živio za večerenje zabave. Iz iste te godine je sjajan trodjelni portret Lilan Gish nalik na na lutku stisnutu uz zrcalo.

Radovi s filmskih setova

S ne manje nježnosti snimit će Freda i Adele Astaire – nezaboravne ikone dvadesetih godina. U Los Anglesu je je već kao slavni fotograf dospio ravno na filmske setove. Među ostalim nastali su nezaboravni snimci Johnnyja Weissmullera snimljeni iz gornjeg rakursa na snimanju Tarzana, braće Marx, debeljuškaste Sylvije Sydney i Garyja Coopera kojega postavlja u pozu antičkog bacača diska, naglašavajući njegovu atletsku ljepotu.

Ne manje dojmljive su snimke Lorette Young, hladne i prekrasne Marlene Dietrich čoje je lice prislonio uz skulpturu, ne bi naglasio njezinu jedinstvenu ljepotu. Mladom Orsonu Wellesu u ruku je kao Hamletu stavio lubanju kao već priznatom geniju filmske umjetnosti, dok je Katharine Hepburn, žestoku i radikalnu osobnost, snimio poput mladog rimskog vojnika s ljevicom podignutim uvis.

Iz tridesetih godina datira i prvi poznati portret pisca – Alodousa Huxleya. Riječ je o vrhunskom i za tadašnje doba vrlo inovativnom portretu na kojem slavni pisac razmiče bijelo platno, dok su mu ruke, oružje stvaranja, simbolično u sjeni.

I u Parizu kojeg je posjećivao tridesetih godina snimao je samo „pripadnike intelektualne elite“ – od Jeana Cocteaua, Pabla Picassa, do Coco Chanel i supružnika Dali koje je stavio u pozu mačevaoca.

Snimak Kraljevske obitelji

Kako je kružio između starog i novog kontinenta, iz tog su vremena i rafinirani snimci žene koja je šokirala svijet – Wallis Simposn u Mainbocheru (1937.).

I nije mu više mogao nitko odoljeti. Sama britanska kraljevska obitelj otvara mu vrata svoje raskošne palače u kojoj dobiva prilike snimati kraljicu Elizabethu kada nastaju serije fotografija na tragu raskošnih baroknih portreta. Glasovit je i njegov portret britanske Kraljevske obitelji kako lista obiteljski album usred rata (1942.) ne bi li „dignuo moral pučanstvu Engelske“.

Samo je jedan jedan jedini snimak bolesne djevojčice Eillen Dune iz 1940., nastao u bolnici, otkriva ga kao snimatelja tragičnog. Godine 1940. ušao je Downing Street snimajući elegantnog Chuchilla čije je lice prije bitke za Englesku bilo zgrčeni kup mišića sa stegnutim usnama.

Mađu najboljim radovima svakao je dvojni portret Waltera Sickerta sa Teresom Lessore iz 1940. gdje je stari par snimljen u vrtu jedan iza drugog i tu će formulu upotrijebiti i 20 godina kasnije portretu Augustusa Johna. Izvanredne su i snimke vice mrašala Sir Arthura Coninghama nalik na lovca i i generala Adriana Cartona de Wiarta, s crnim povezom preko oka, ne bez doze humora, nastao 1994. koji je načino kao službeni ratni snimatelj.

Zanimljivo je da je Beaton četrdestih proputovao i Indiju s načinivši portrete velikodostojanstvenika (Princezu od Breara, Rama Gopala, maharadžu od Jaipura, ali i Sir Johna Colvillea sa ženom). Jednako senzualna kao holywoodske dive istaknuta je kraljica Fawziah od Perzije, a posebno je dojmljiv i mali dječak na prijestolju – kralj Feisal II Irački (1942.).

No,među svim umjetničkim fotografijama ipak se izdvajaju oni posvećeni piscima i slikarima. Alice B. Tokias i Gertrude Stein jedna uz drugu na fotografiji presječenom žicom“ jednako su nezaboravne kao Malrauxov i Gideov portret, potom  rijetka fotografija nasmijanog genija egzistencijalizma i ljudske osamljenosti Alberta Camusa, kao i mladog Sartrea s rukom na hrpi knjiga spremnog da se obračuna sa stoljećem.

Najpoznatija fotografija Toma Wolfea odjevenog u bijelo odjelo načinio je upravo Beaton. S druge strane, slikar najtamnijih strana života koji se nije ustručavao ući u najmračnije dijelove ljudske psihe Francis Bacon bio je ogorčen svojim portretom i molio je Beatona da je uništi, ali, ovaj nije htio ni čuti o tome.

Garbo kao Pierrot

Rijeki su uspjeli doći i od Grete Garbo koja se povukla od života. Beatonu je to uspjelo. Glasovita je  njezina fotogafija kao Pierrota. U kasnijem se razdoblju stvaranja vratio američkim zvijezdama  načinivši impresivan niz portreta glumaca koji su nakon rata zabljesnuli na hollywoodskom nebu – Marlona Branda i Yula Brynerra.

Iz 50-ih je najpoznatiji portret Marije Callas kojoj naglašava geometriju lica, prkrasne Julie Andrews, Elizabeth Taylor, Grace Kelly, Ingrid Bergman i omiljene Beatonove foto heroine dječačkog i krhkog izgleda – Audrey Hepburn.

Iz 60-ih kada London kreće u rock invaziju Beatonove su globalno poznate snimke Twiggy, ali i Iana Fleminga, Jean Shrimpton, te mlade zvijezde Barbre Streisand koju je snimo uplavim tonovimai barokonoj raskoši .

Kako je volio izvrtati značenja i uloge koje su mediji pripisivali nekim likovima, namjerno je lidera Rolling Stonesa u jeku optužbi za korištenja droga u Marakešu snimio kao – sveca što je bez sumnje portret s dozom tipično britanskog humora.

Svojim fotografskim umijećem kojim je ljude pretvarao u bogove, nastojao prodrijeti do njihove ličnosti svakako je bio umjetnikom do srži, nastojeći kao i sama umjetnost, izvući iz života, onu neumrlu suštinu i fiksirati je za vječnost u čemu je potpuno uspio.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI