Brojne turističke agencije šalju nam posjetitelje iz Hrvatske i iz raznih krajeva svijeta. Osim agencijskih gostiju Muzej posjećuju i individualni posjetitelji, kako domaći tako i turisti iz cijele Europe, sjeverne i južne Amerike, Australije, Japana, Koreje, Kine, Indije i Malezije...
Iz stakla su nastale neke od najljepših tvorevina antičke civilizacije. U Hrvatskoj, u Zadru, djeluje Muzej antičkog stakla – jedan on najljepših u ovom dijelu Europe u kojem u vitrinama tiho blistaju drevni nalazi staklenih posuda. O važnosti Muzeja i desetoj obljetnici postojanja koju slavi, razgovarali smo s ravnateljem, dr. Ivom Fadićem.
Vodite jedan od najljepših i najstručnijih muzeja u Hrvatskoj. Kako je Muzej danas pozicioniran na turističko kulturnoj karti?
Prije svega želio bih iskazati iznimno zadovoljstvo što su mi ova pitanja postavljena upravo u godini kada Muzej antičkog stakla u Zadru ima mali jubilej – desetu obljetnicu postojanja za javnost. Naime, 5. svibnja 2009. godine, u manje od tri godine od obnove stare palače Cosmacendi (građene 1877. godine na bastionu Moro), Muzej je otvorio svoja vrata za posjetitelje. Nakon cijelog niza “sretnih” okolnosti, kao što su želja Ministarstva kulture RH da se otvori jedan novi specijalistički muzej, darovnice Grada Zadra i Zadarske županije – objekta i pripadajućeg zemljišta – slijedila je Uredba Vlade Republike Hrvatske o osnivanju Muzeja antičkog stakla – 9. lipnja 2006. godine. Tako su vrsnost, posebitost i atraktivnost ovog segmenta materijalne kulture antike koju baštinimo iz prošlosti za budućnost, prepoznali svi navedeni čimbenici, zahvaljujući čemu se danas možemo pohvaliti s 10 godina uspješnoga rada.
Danas je Muzej na turističkoj kulturnoj karti veoma dobro pozicioniran. Brojne turističke agencije šalju nam posjetitelje iz Hrvatske i raznih krajeva svijeta. Osim agencijskih gostiju, Muzej posjećuju i individualni posjetitelji – domaći i turisti iz cijele Europe, Sjeverne i Južne Amerike, Australije, Japana, Koreje, Kine, Indije i Malezije. Iz godine u godinu nam se povećava broj posjetitelja. Prvih godina smo imali oko 20.000 do 25 tisuća posjetitelja godišnje. Prošlu 2018. godinu smo završili sa 40.000 posjetitelja. S obzirom na pokazatelje početkom ove godine, moguće je da ćemo ovu brojku i premašiti. Zanimljivo je primijetiti da turistička sezona, ipak, započinje ranije i kasnije završava, s tim da u predsezoni i posezoni imamo goste koji ciljano dolaze upravo u to vrijeme da bi uživali u prirodnim ljepotama, raznolikosti prostora, umjerenoj klimi, gastronomiji i naravno – kulturnoj baštini i muzejima u Hrvatskoj.
Koje teorije postoje o podrijetlu zagonetnog nastanka stakla koje su koristile stare civilizacije?
Za staklo se slobodno može kazati da je nastalo kao tvorevina ljudskog uma oko kojeg se i danas vode brojne rasprave. Kako se, kada i na kojem prostoru dobila prva staklena smjesa? Tko je bio prvi “slučajni” tvorac tog čudesnog materijala? U najkraćim crtama, odgovore na ta pitanja znanost pokušava pronaći uz pomoć cijelog niza izvora. Jedan od njih su svakako – antički pisci. Možda nešto o staklu možemo pronaći u Homerovoj „Odiseji”, gdje on na otoku Sheriji, u sedmom pjevanju, opisuje Alkinojevu palaču ili u Mojsijevoj petoj knjizi Starog zavjeta – “Ponovljeni zakon”. Tu se vjerojatno indirektno govori o mogućoj proizvodnji stakla: … jer žude za obiljem mora i za blagom skrivenim u pijesku. … Kod ove druge pogodnosti geografskog smještaja, Mojsije očito pomišlja na finalni proizvod – čudesno i dragocjeno staklo, kojem je jedna od osnovnih i veoma važnih supstanci – kvarcni pijesak. U najznačajnije antičke izvore svakako spada navod Plinija Starijeg (C. Plinius Secundus 23.-79. god. pos. Krista), u njegovom “Prirodopisu”. Mada njegova priča djeluje kao plod mašte, fenički trgovci su slučajni “izumitelji” stakla. Po toj priči, Feničanima su iz logorske vatre na pjeskovitoj obali rijeke Belus potekli potočići staklene taline. Uz to, Plinije spominje i rijeku Bebus (danas Naaman) kao izvorište kvalitetnog pijeska za izradu stakla. Prvi poznati recept za dobivanje staklene sirovine datira u 7. stoljeće prije Krista, a pronađen je u Babilonu u ruševinama biblioteke kralja Asurbanipala u Ninivi, pa neki istraživači Babilon smatraju koljevkom staklarstva. Jednako tako, zbog velikih količina krhotina stakla u Aleksandriji i Karanisu, te zbog nalaza prvog staklenog recipijenta u grobnici faraona Tutmesa III. (1479. – 1425. godine, Novo Carstvo, 18. dinastije) i Egipat se smatra zemljom izuma stakla.
Uz spomenute škrte pisane izvore, najnovija arheološka istraživanja sve bliže su rješenju pitanja ubikacije prostora gdje je načinjena ova iznimna tvorevina. No, činjenica je da se znanstvenici još uvijek razilaze u određenju prostora i vremena gdje je prvi put potekla ta čudesna, veoma žitka talina, kojoj su konačna svojstva tvrdoća i lomljivost, a kasnije i prozirnost. Na osnovu arheoloških istraživanja, općenito je prihvaćeno da je prvi pronalazak staklene paste – neka vrsta emajla, preteča spoznaje recepta za dobivanje stakla, a ona seže na kraj 3. i početak 2. milenija prije Krista. Premda se u pojedinim radovima pomišlja da prioritet kod izuma stakla treba dati Babilonu ili Mezopotamiji, te Sirijcima, odnosno Feničanima, sigurno je da su začeci te kasnije veoma značajne privredne grane – vezane za narode Mediterana i Bliskog istoka. Uz uvažavanje brojnih činjenica i nedoumica, na tom prostoru prvenstvo bi, ipak, trebalo dati Egipćanima.
Gdje su u Zadru bila najznačajnija nalazišta antičkog stakla i kako su i kada tekla istraživanja?
Najveća koncentracija antičkih grobova nalazi se na području Relje. Na nekoliko lokacija na Relji uspjelo se ubicirati više od 2500 ukopa. Na prvom mjestu tu spada položaj današnjeg Trgovačkog centra, na kojem se istraživalo u dva navrata po nekoliko godina. Prva kampanja bila je 1989. i trajala je do početka Domovinskog rata. Nastavak je slijedio (drugi dio izgradnje) od 1994. do 1997. godine. Tih godina istraživalo se i na poziciji Vrt Relja, te na položaju Hypo banke (današnje Addiko banke) i novoizgrađenog Konzuma. Za potrebe gradskog kolektora istraživalo se i od glavnog raskrižja Relja u Zrinsko Frankopanskoj ulici prema Glavnoj pošti), te u Ulici Petra Svačića i u Ulici Polačišće. No, prije ovih najnovijih istraživanja, prilikom izgradnje Bulevara, na pravcu glavne cestovne komunikacije za antički Jader, u produžetku spomenutih pozicija nekropole ustanovljeno je nekoliko iznimno vrijednih i “bogatih” grobova. Na sličnoj poziciji nalazio se i Koteks. Nekoliko ukopa potvrđeno je i na putu za predio Stanovi, što je izvan glavnog pravca pružanja nekropole. U Zadru su se antički grobovi otkrivali već od već od kraja 19. stoljeća pa do Drugog svjetskoga rata. Nažalost, veliki dio te građe (420 staklenih primjeraka) završio je 1944. godine u Italiji, gdje danas krasi prizemlje Muzeja stakla u Muranu…
Što je sve pronađeno tijekom istraživanja?
Pronađena su brojna vrijedna iznenađenja. Prije svega dobivene su bolje spoznaje o rasprostiranju i organizaciji pojedinih zona antičke nekropole, ustanovljeni su pravci i veličine grobnih parcela (TC Relja, Vrt Relja, Hypo banka …), utvrđena je brojnost pojedinog ritusa pokapanja, kronologija ukopa, standard antičkog i kasnoantičkog stanovništva Grada … Uz brojne nove znanstvene spoznaje, po pitanju pokretne materijalne kulture, veoma je obogaćen repertoar iznimno vrijednih nalaza. Uz epigrafske spomenike, gdje možemo izdvojiti liburnske nadgrobne spomenike – tzv. liburnske cipuse i nadgrobne tituluse, gdje je posebno zanimljiva spoznaja o najstarijem stanovniku antičkog Jadera – Aemiliju Atacinu – koji je doživio 87. godina života, a spomenik mu podiže njegov oslobođenik Paulus, svakako su vrijedni spomena i nalazi koji su (posebno u incineriranim ukopima) prilagani u grobove kao poputbina pokojniku za odlazak na drugi svijet. Uz brojne numizmatičke primjerke, tu svakako spadaju keramičke svjetiljke (uljanice), kućno keramičko posuđe, gdje se po kakvoći izdvaja keramika tankih stijenki, terra nigra i terra sigillata, te brojni koštani i metalni predmeti od kojih pojedini spadaju i u iznimno kvalitetne primjerke umjetničkog obrta.
Međutim, ono što je posebno važno i presudno za osnivanje Muzeja antičkog stakla je činjenica da je antička nekropola Jadera na svim mikrolokacijama zaista jedinstvena po nalazima staklenih artefakata. Oni su posebno izraženi u spaljenim (incineriranim) grobovima. Njih je u odnosu na one skeletne (inhumirane) preko 80%, što svakako ne iznenađuje s obzirom da je takav način ritusa pokapanja bio u skladu sa službenim vjerovanjem i naputcima države. Uz to što je većina grobova spaljenih, iznimno je veliki broj kamenih urni, bilo onih cilindričnih ili četvrtastih. Samim tim, očuvan je velik broj u cijelosti sačuvanih staklenih urni (olla cineraria), od onih tipa amfore, te onih s M, omega ili H ručki, do onih trbušastih bez ručki, ili pak kvadratičnih urni. Uz mnoštvo staklenih urni, u kojima su bili pohranjivani posmrtni ostaci spaljenog pokojnika, a one najčešće spremane u kamene cilindrične urne, kao prilozi u kamene urne i oko njih česta su pojava običniji i skupocjeni stakleni primjerci. U nekim slučajevima je čak do 18 staklenih predmeta bilo uz jednog spaljenog pokojnika. Među skupocjene staklene predmete mogu se ubrojiti brojni rariteti i unikati za cjelokupni prostor Rimskog carstva. Tu na prvo mjestu spadaju veoma rani proizvodi sirijskih staklarskih radioničkih centara – reljefno puhano staklo. Zatim u skupocjene proizvode mogu se navesti i facetirano i brušeno staklo, mozaičko staklo, narebrene šalice (zarteripenschalen), stakleni lijevci, bočice oblika datule, staklene amforice i amfore, staklena dna s otiskom carskih novaca, reljefni otisci kristograma ….
Na temelju kakvih nalaza je začet današnji fundus?
Današnji fundus Muzeja antičkog stakla najvećim dijelom je baziran na nalazima s novijih istraživanja od 1989./1990. te 2004. do 2007. godine. Uz to, izdvojeni su i neki stakleni predmeti iz starog fundusa Arheološkog muzeja u Zadru. Tu prije svega spadaju primjerci koji su pronađeni od kraja 19. stoljeća do Drugog svjetskoga rata, odnosno ona staklena građa koju talijanske okupacijske vlasti nisu uspjele odnijeti u Italiju, točnije u Muzej stakla u Muranu (za sada poznato 420 komada, od čega su brojni atraktivni rariteti). Trećoj skupini odabira pripada i izbor građe koja je od 1951. godine do osamdesetih godina prošlog stoljeća pronađena manjim zaštitnim istraživanjima ili slučajnim nalazima.
Je li postojala lokalna radionica stakla ili su nalazi uvezeni iz drugih antičkih središta?
Za proučavanje ovog segmenta materijalne kulture antike, kao i za proučavanje povijesti staklarstva, veoma je značajna činjenica da je na prostoru antičke Liburnije postojala proizvodnja stakla. Proučavanjem zatečene građe, osim iznimno velike količine staklenih proizvoda koji su do sada ovdje registrirani, postoji niz čimbenika koji nedvojbeno potvrđuju postojanje staklarske ili staklarskih radionica. U prilog tome prije svega ide spoznaja o specifičnim oblicima koji su karakteristični za izučavani prostor. Nadalje, proučavanja pojedinih reljefnih žigova na dnu staklenih recipijenata (posebno na četvrtastim vrčevima) pokazali su da su neke reljefne oznake specifične upravo za antički Jader (Zadar), odnosno za južnu Liburniju. Također kod izučavanja fundusa primijećeno je da su pojedini oblici staklenih recipijenata prisutni samo na spomenutom području, to su takozvane pseudo “Merkur” bočice. I vrčići s kaneliranim tijelom imaju određenu autohtonu notu. Velika koncentracija i morfološko-kvalitativna homogenost nekih drugih tipova staklenih izrađevina, među koje najviše spadaju bočice zvonolika tijela i zvonolike boce, ali i balzamariji cjevasta i zvonolika tijela, te vrčevi četvrtastog tijela, iako im je prvotno ishodište na istočnom Mediteranu, s obzirom na količine nalaza u odnosu na druga područja Rimskog Carstva, potvrđuju mogućnost kopiranja oblika i njihove proizvodnje u lokalnim proizvodnim staklarskim radionicama.
Muzej predstavlja jedinstvenu zbirku više od 5000 različitih staklenih predmeta iz doba antike, odnosno iz razdoblja od I. stoljeća prije Krista do V. stoljeća poslije Krista. U stalnom postavu nalazi se više od 2000 cjelovitih staklenih predmeta. Kako je građa i prema kojim kriterijima predstavljena kroz osam cjelina?
Kod izrade muzeološke koncepcije imao sam brojne dileme. Naime, ona se mogla napraviti tako, da se iz dvorane u dvoranu ide kronološkim slijedom od 1. do 5. stoljeća. Činilo mi se da bi taj pristup bio dosta monoton i neatraktivan. Ako bi se to i zanemarilo, taj pristup ne bi bio moguć jer pojedini stakleni oblici sežu od 1. do 3., ili pak od 2. do 3. stoljeća. U tom slučaju u kronološkom slijedu ne bi bilo dosljednosti. Drugi pristup je mogao biti oblikovni slijed, pa bi tako jedna dvorana bila staklene boce, druga tema staklene plitice, pa vrčevi … Takva koncepcija rasporeda tema u zadanim prostorima izgledala mi je još neprihvatljivija. Nakon dužeg promišljanja odlučio sam se na posve drukčiji pristup. Prva tema u prizemlju Muzeja je “Izum stakla i razvoj staklarstva”, te “Tehnike izrade i tehnike ukrašavanja”. Druga tema u dvorani na prvom katu je “Import stakla i lokalne staklarske radionice”. Zatim slijedi treća tema – “Farmacija, kozmetika i medicina”. Između druge i treće teme je zidna vitrina reljefnih žigova koji tematski korespondiraju s obje dvorane. Slijedi najveća dvorana s četvrtom temom – “Pokapanje i uporaba stakla u obredu pokapanja”. Tu se nalazi više od 100 staklenih urni, stakleni poklopci i grupa spaljenih balsamarija koji su se, s posebnim sadržajem bacali na lomaču (ustrinum) da bi se spriječilo širenje neugodnog mirisa pri spaljivanju pokojnika. Peta tema je “nakit”, odnosno staklene perle, ogrlice, prstenje, ukosnice … Šesta dvorana posvećena je staklu u svakodnevnoj upotrebi – “Kućanstvo”. S obzirom na velike količine izrazito malih staklenih primjeraka, naredna tema je – “Minijature”. U posljednjoj dvorani (tema 8) izloženi su – “Rariteti i unikati”. U više dvorana, gdje je to tema dozvoljavala, na svijetlećim panoima doneseni su izvadci antičkih pisaca za ilustraciju same teme, a većina izložbenih dvorana sadrži plazme s pripremljenim filmovima za određenu temu. Tako su, na primjer, u dvorani s raritetima pripremljene dvije plazme. Jedna je hommage odnesenom staklu u Murano, s izborom građe koji se danas nalazi u tom Muzeju, a pripada Zadru. Druga plazma je s ilustracijama rariteta i unikata antičkog stakla iz drugih prostora Hrvatske – Arheološki muzej u Splitu, Arheološki muzej u Zagrebu, Arheološki muzej u Osijeku, Muzej Grada Šibenika, Arheološki muzej Istre u Puli, te Muzej Slavonije u Osijeku. U maloj polivalentnoj dvorani, iza prve teme, prikazuju se filmovi o izradi stakla na antički način (eksperimentalna arheologija), o izradi staklenih suvenira u našoj staklarskoj radionici, o izradi staklenih perli na plameniku, također u našoj radionici …
Kakve sve vrste posuda i staklenina posjeduje Muzej i u koju svrhu su te umjetnine korištene?
Analiza cjelokupne građe na području Liburnije pokazala je da je puni cvat proizvodnje i trgovine staklom bio u 1. i 2. stoljeću po Kristu, od kraja 3. stoljeća prisutnost staklenih nalaza znatno je manja. U spomenuto vrijeme (1. do kraja 3. stoljeća) stakleni primjerci su rafinirani i skupocjeni, a tipološka raskoš oblika rane antike zaista je impresivna. Stoga bih ovdje naveo samo neke karakteristične primjerke. Primjerice, to su staklene urne koje imaju sepulkralnu namjenu, za pohranu pepela spaljenog pokojnika. O drugoj primjeni tih velikih staklenih recipijenata govori nam antički pisac Columela. On preporučuje domaćicama staklene urne za pohranu zimnice, posebno one četvrtastog tijela. Dvojnu primjenu imaju i mali stakleni balsamariji – u ritusu pokapanja i za pohranu kozmetičkih i medicinskih preparata. Brojni su i drugi kozmetički i medicinski recipijenti, poput raznih kapalica (gutus), ili vretenastih recipijenata koji su služili za isisavanje mlijeka kod upaljenih dojki dojilja (spominje ih se u srednjevjekovnoj literaturi). Nadalje, u kozmetičke svrhe su se upotrebljavale i loptaste bočice s dvije ručke (aribalos). U njima su se nalazile posebne mirisave stvari sa svojstvom današnjeg šampona. Pri toaleti su na brončanom lancu visjeli na ruci kupača. Osim uobičajenog staklenog stolnog posuđa (plitice, boce, šalice, čaše, zdjelice, kutljače), posebnost zadarske zbirke čine i stakleni lijevci (infundibulum), koji su prava rijetkost među antičkom stakleninom Carstva. Zadarska kolekcija ima sedam cjelovitih primjeraka. Pravi raritet zbirke je i staklena amfora, za koju neki autori smatraju da je služila za pohranu ribljeg umaka koji se dobivao fermentacijom sitne plave ribe (garum). Možda je istu namjenu imala i reljefna riba puhana u kalup (jedna od 12 poznatih u Rimskom Carstvu).
Koliko se na temelju fundusa može rekonstruirati antička povijest Zadra?
Izučavanje antičkog stakla Zadra i njegove okolice (Zadar – Iader, Nin – Aenona, Podgrađe kod Benkovca – Asseria, Starigrad – Argyruntum …) svakako doprinosi brojnim spoznajama o gradu i njegovim stanovnicima. Na prvom mjestu evidentno je da je antički Zadar živio na visokoj civilizacijskoj razini tog vremena. Ako je suditi po staklenim nalazima koje su njegovi stanovnici polagali u grobove njihovih pokojnika na već spomenutim pozicijama, dade se zaključiti da je veliki broj živio veoma visokim standardom, a da je grad imao iznimno brojne i bogate kontakte s cijelim Mediteranom i bliskim Istokom. Naravno, Apeninski poluotok je u tim kontaktima imao veliki značaj, posebno luka u Akvileji iz koje se i preko koje distribuirala razna roba. S druge strane, činjenica da su se upravo u Zadru pronašle tolike količine stakla (posebno iz 1. do kraja 3. stoljeća) potvrđuje iznimnu gospodarsku moć grada. Ne manje važno je i to da se na osnovu niza elemenata, od kojih su ovdje neki i navedeni, sa sigurnošću može govoriti o postojanju lokalne staklarske radionice upravo u razdoblju od druge polovine 1. do konca 3. stoljeća.
Koje su bile važne radionice izrade stakla na Sredozemlju u doba antike?
Iz sustavne obrade građe i analize reljefnih žigova dade se zaključiti da je staklena roba stizala iz gotovo svih krajeva Carstva. Na prostoru Liburnije najzapaženiji je import iz istočnog Sredozemlja i s Apeninskog poluotoka, posebno iz sjeverne Italije. Transport staklenih oblika s istočnog Sredozemlja najvećim dijelom, ipak, se odvijao morskim putem, iz pravaca većih staklarskih centara koji su bili dovoljno “snažni” da, osim za svoje tržište, proizvedu i dostatne količine staklenih izrađevina za plasman širom Rimskog Carstva. Takva staklarska središta najprije su nastala na Istoku, u Egiptu i u Siriji, zatim na Cipru i u Grčkoj. Iz njih su niknuli i prvi staklari Apeninskog poluotoka. Tek kasnije (od kraja 3. stoljeća) poznate galsko-rajnske staklarske radionice započinju svoj uspon. Stoga, gotovo beznačajne količine staklene robe na liburnskim nalazištima moguće je pripisati galsko-rajnskim staklarskim radionicama, a import staklene robe iz Panonije i s Crnog mora gotovo je neprimjetan.
Koji su najveći rariteti ili zanimljivosti goleme zbirke?
U kolekciji u Muzeju antičkog stakla zaista su brojni stakleni rariteti. Neke od njih sam već i spomenuo. Bojim se da bih kod davanja epiteta “najveći” u daljnjem elaboriranju pojedinih primjeraka, mogao biti pristran. Mislim da je procjenu najbolje prepustiti čitateljima, odnosno našim budućim posjetiteljima.
Posebna vrijednost Muzeja je i radionica antičkog stakla. Tko u njoj radi i kako nastaju stakleni predmeti?
U Muzeju antičkog stakla u Zadru od prvog dana imamo staklarsku radionicu za puhanje stakla. Prve dvije godine u njoj je svoju vještinu pokazivao gostima, Bojan Podhraški, iz Huma na Sutli (Gornje Brezno). Nažalost, tada je on sa svojih par puhača, jedini njegovao taj iznimno vrijedan i zanimljiv obrt. U drugoj godini njegovog rada u Muzeju, današnji zadarski majstor puhač je volontirao kod Bojana. Zahvaljujući tome što je Marko Štefanac, uz vlastito veliko zalaganje, otkrio svoj novi talent, Muzej antičkog stakla ima svoju vlastitu puhaonicu i iznimno vrijednog i talentiranog majstora puhača. Demo radionica puhanja stakla radi svakim danom od 9 do 14 sata, osim nedjeljom.
Uz radionicu puhanja stakla Muzej svakodnevno ima i izradu staklenih perli na plameniku (izrada perli i po uzoru na helenističku tradiciju), te izradu staklenih minijatura na plameniku od borosilikatnog stakla, te izradu staklenih tanjura i broševa u tehnici fuzije stakla. Za ove tehnike osposobile su se Antonija Gospić i Ivana Matković.
Muzej je dobio brojne nagrade. Kakve?
Muzej je u svojih 10 godina postojanja dobio brojna priznanja i zahvale. Već u prvim godinama svoga postojanja dobili smo Diplomu – plavi cvijet od Hrvatske turističke zajednice, zatim Priznanje od Turističke zajednice Grada Zadra, Priznanje od Turističke zajednice Zadarske županije, Priznanje od Turističke zajednice Zadarske županije za unapređenje kulturne ponude, zatim cijeli niz Plaketa od Agro Acre – Udruga Inovatora Hrvatske, zatim Povelju iste udruge, The Best in Croatia – po izboru građana Zadarske županije, Godišnju nagradu Hrvatskog muzejskog društva za knjigu Muzej antičkog stakla za djecu.. Nadalje, dobili smo Diplomu za kreativnost koju nam je dodijelio Forum of Slavic Cultures – Živa Award, Plaketu Sveučilišta u Zadru kao znak priznanja za poseban doprinos suradnji sa Sveučilištem. Među dražim priznanjima nam je Priznanje Hrvatske turističke zajednice za kulturnu atrakciju godine. Možda bi na kraju bilo zgodno i navesti Diplomu koju smo dobili na XX međunarodnom festivalu Intermuseum / 2018 u Moskvi.
Upravo održavate izložbu “Stvaranje ljepote u suvremenom mediju”. O kakvoj izložbi je riječ?
Izložbu “Stvaranje ljepote u suvremenom mediju” realizirali smo u suradnji s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti. Izložba će u lipnju gostovati u Gliptoteci u Zagrebu. Autorica izložbe je nama već poznata vrhunska umjetnica, Ljerka Njerš, inače vrsna slikarica i keramičarka koja već desetak godina radi na staklu. Pred osam godina u Muzeju antičkog stakla umjetnica je izlagala slikarstvo na staklu u fuziji, a ove godine je u Zadru gostovala s multimedijalnom izložbom. Na izložbi su bili radovi na staklu i na svili u posebnoj digitalnoj i slikarskoj tehnici, premjerno je prikazan eksperimentalni film iste autorice, a glazbu za film priredio je vrstan mladi kompozitor i pijanist, Matej Meštrović (premjerno prikazivanje). Osvrt na autoričina djela u katalogu izložbe napisala je Branka Hlevnjak. Dakle, otvaranje izložbe je proteklo u predivnom i potpunom skladu stakla, svile, riječi, slike, glazbe i filma.
Kakve planove imate ove godine što se tiče specijalističkih izložaba?
U ovoj godini već smo realizirali dvije velike i vrlo značajne izložbe. Vlastita izložba “Staklene svjetiljke kroz vrijeme” proizvod je Muzeja antičkog stakla, odnosno više kustosice i kustosa, Vedrane Jović Gazić i Berislava Štefanca. Na toj izložbi je po prvi put u Hrvatskoj, a mislim i šire, dan presjek staklenih uljanica od 1. stoljeća poslije Krista do 19. stoljeća. Pojedini izlošci su posuđeni od brojnih institucija u Hrvatskoj, počev od Muzeja “Mimara” u Zagrebu, Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, Muzeja Slavonije u Osijeku, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Arheološkog muzeja u Splitu, Pomorskog muzeja u Dubrovniku … Osim što je izložba dala sjajan presjek javnosti malo poznate građe, napravljene su i kopije dvaju visećih lustera – polikandila. Druga izložba je inozemna, a njen autor je Talijan, Augusto Panini, dugogodišnji kolekcionar venecijanskih staklenih perli. Izložba “Venecijanske trgovinske perle” polučila je iznimno zanimanje šire javnosti. Obje spomenute izložbe popraćene su tiskanim dvojezičnim monografijama (hrvatski – engleski).
U maloj izložbenoj dvorani također smo već realizirali dvije izložbe. Prva je “Istočno mediteransko staklo – kolekcija Ante Grčić” koja je danas u fundusu Muzeja antičkog stakla, popraćena je s kvalitetnim katalogom kojeg su autori, Ivo Fadić i Berislav Štefanac. Već smo realizirali i likovnu izložbu koja je inspirirana staklom iz Muzeja antičkog stakla, a autorica je akademska slikarica, Oksana Veber (Ukrajina). Naslov izložbe je “Čarobno staklo”.
Dalje nam je u planu u velikoj dvorani za povremene izložbe (za obljetnicu Muzeja) ugostiti vrsnog akademskog kipara, Petra Hranuellija, koji živi i radi u Zagrebu. On će nam izložiti oko 90 staklenih skulptura koji su rađene jednom posebnom kiparskom tehnikom obrade stakla na hladno. Predgovor katalogu napisat će prof. Zvonko Maković. Nakon ove izložbe imat ćemo još jednog akademskog kipara koji se veoma uspješno bavi kiparstvom u mediju stakla. To je Petar Dolić sa staklenim portretima “Lik i djelo”. U mjesecu listopadu u gostima ćemo imati Kineze – „Kineski porculan” – u sklopu međunarodne suradnje u godini hrvatsko-kineske kulture.
U maloj izložbenoj dvorani (također za obljetnicu Muzeja) imat ćemo vrhunskog češkog umjetnika – Petra Stachoa – sa skulpturama od stakla. Naslov izložbe je – “Prirodi u čast”. Dan poslije otvaranja izložbe, autor će nam prirediti javno predavanje o tehnici lijevanja stakla u pripremljene keramičke kalupe i naknadnoj hladnoj obradi staklenih skulptura. Krajem kolovoza održat ćemo izložbu “Antičko staklo Siska” iz Muzeja grada Siska, a pred Božić tradicionalno imamo izložbu sa sakralnom temom u staklu i božićni koncert zbora “Condura Croatica” s božićnim napjevima.
