Aktovi svakodnevne nesavršenosti – obrisi savršenstva

0
370

Umjesto zamamnog slikarskog erosa i mekoputih ljepotica vitka struka, krupnih usta i očiju kakve nameću filmska, modna i kozmetička industrija već drugo stoljeće, obrčući milijarde i silujući masovni ukus tiranijom nemetnute ljepote i uvijek smrtonosne savršenosti – Žigolić posve neuobičajeno dočekuje posjetitelje svojim iscrpljenim aktovima bez trunke erotike, žena na kojima je vidljiv svaki trag života i u tome je njihova iskonska čar

Akt je oduvijek bio omiljeno utočište muških slikara koji su u slikama golog ženskog tijela odražavali svoje najtajnovitije žudnje i snove slikajući zamamne ljepotice, nerijetko u vrlo smjelim erotskim pozama.

Zanimljivo da danas iz posve neuobičajene vizure i povijesnog akta i suvremene kulture koja je u potpunosti izopačila pojam ljepote pretvarajući ga u nešto umjetno i lažno, nudi jedan mladi slikar – Goran Žigolić u dubrovačkoj galeriji “Vladimir Filakovac”. Žene s viškom kilograma, žene koje leže, koje su zamišljene ili su okrenute slikaru leđima, u običnim pozama koje ne sakrivaju ništa osim pukog života takvog kakav jest sa tijelima u koja su upisane svakodnevne muke preživljavanja, s tijelima koja ništa ne skrivaju – nudi više nego zanimljiva umjetnikova izložba “Aktovi”.

Loading...

Umjesto zamamnog slikarskog erosa i mekoputih ljepotica vitka struka, krupnih usta i očiju kakve nameću filmska, modna i kozmetička industrija već drugo stoljeće, obrčući milijarde i silujući masovni ukus tiranijom nemetnute ljepote i uvijek smrtonosne savršenosti koja ne postoji – Žigolić posve neuobičajeno dočekuje posjetitelje svojim aktovima bez trunke erotike, ženama koje pokazuju svoje tijelo u punoj svjetlosti akvarela kojim slikar vrlo suvereno i vješto vlada. Ležeći u nezgrapnim pozama i zamišljene – odražavaju samo vlastita duševna stanja dana kojega su prošle i preživjele sa svim njegovim teškoćama ili radostima – puku ljudskost koja nikoga ne poziva na erotske igre.

Suvremena medijska kultura i umjetnost odveć su prožeti sveopćim duhom jezivog idealizma savršenosti da čovjek ne bi zastao pred ovom izložbom iznenađen i sjetio se koliko je upravo suvremena kultura izopačila moderan ukus i stvorila milijarde bolesnika.

Dvadeseto stoljeće donijelo je u svojim filmskim snovima opasani ideal zadane ženske ljepote za kojom su muškarci uzdisali u kinu, a žene ga pokušavale slijediti pod svaku cijenu što će kasnije besramno iskoristiti kozmetička i modna industrija, mediji i plastični kirurzi zarađujući milijune i milijarde na ljudskoj nereći i potrebi da budu slični nekome drugome, a ne samima sebi, vjerujući da će ih netko zbog toga voljeti. Naravno, malo koga je zanimalo što su mnoge slavne ljepotice i hollywoodske filmske dive, ali i njihove muške kolege bili duboko nesretni, što im celuloidna slava većini nije donijela baš nikakvu sreću i ljubav u svakodnevnom životu, te su mnogi skončali sami uz bocu alkohola, tablete ili injekciju droge, poludjeli od neprekidnih napora da sačuvaju onaj zamišljeni fizički ideal ljepote koji je od njih stvorio film. Kolike su glumice i glumci ili rock zvijezde završili sami, obično u nekoj hotelskoj sobi, čekajući novu ulogu i novu ljubav, dok je svjetina za njima uzdisala – u kinu?

Da ne govorimo o monstruoznoj modnoj industriji koja je svojim modelima kosturima poput Kate Moss stvorila milijune bulimičara i anoreksičara i to među tinejdžerima od kojih su mnogi zamalo fatalno završili gladujući, a neki su i umrli i to u svijetu u kojem pola čovječanstva doista i dalje gladuje, ali ne zbog mode već zbog siromaštva, dok za velike modne marke, iscrpljeni do smrti od posla, za par dolara mjesečno rade azijski tekstilni radnici među kojima i djeca. Kakav li je to to tek cinizam da odjeću skupo plaćene manekenke kostura rade pravi ljudski kosturi u nekoj bangaldeškoj zabiti i tvornici punoj kemijskih isparenja što kupci Zare ili H&M nikada neće vidjeti kao što ni kupci mesa ne vide stvarnost klaonica u kojima se u vriskovima nalik ljudskim kolje polu živa telad, svinje ili perad puna umjetnih hormona rasta.

Da ne govorimo o plastičnim kriruzima koji su iskasapili milijune nesretnika koji su htjeli postati netko drugi ubrizgavajući im tone silikona, povećavajući usta ili smanjujući noseve čemu su podlegli i mnogi slavni i ljudi radeći od sebe karikature od nesretne Donatelle Versace do Mickeya Rourkea.

Ukratko s odmakom od današnjeg vremena – Žigolić je u svojoj figuraciji ponudio okrepljujuću dozu stvarnosti. Niti je lijepo ono što se nameće kao lijepo (jer je riječ o subjektivnom pojmu), niti je ružno ono što se misli da je ružno. Čovjek je takav kakav jest. Žigolić naprosto slika ono što vidi – stvarnost oko sebe – obične žene u trenucima opuštanja I to je veličina njegovog slikarstva koje bi se moglo razviti u vrlo zanimljivom smjeru. Ili kako je to primjetio drugi važan muškarac na ovoj izložbi pišući o umjetnikovim djelima, voditelj galerije “Vladimir Filakovac” Svebor Vidmar: “Žigolić nježnim, prozaičnim tonovima akvarela stvara opuštene ženske aktove u različitim pozama, naglašavajući prolaznost tijela sa svim svojim nesavršenostima. Ne potpada pod jefitna rješenja erotizacije slikanog motiva, već mu daje dozu dostojanstva i monumentalnosti u kojem su prikazane figure svedene na dinamičnu mrlju nalik skici, koja nam otkriva različita duševna stanja. Iako se autor služi predloškom koji pronalazi na internetu i zatim ga stilizira na ono bitno, uočavamo neobičnost u kompozicijskim rješenjima. Da bi rad bio upečatljiviji, Žigolić smješta pojedine likove uz jedan od rubova formata, narušavajući tako ravnotežu u korist dinamike. Jer, ovaj život jest uistinu dinamičan i pun izazova. Umjetnikove djevojke izgledaju nam kao da odrađuju rutinu života, u domaćem okruženju gdje je seksualnost samo sporedna stvar, pokušavajući dati odgovor na neka druga egzistencijalna pitanja. Za Žigolića golotinja ne predstavlja smisao hedonističkog života. Ona je ovdje samo djelić neke veće cjeline…”.

Vidmar je možda i nesvjesno svoj predgovor nazvao pravim riječima “Obrisi savršenstva” – što se za ove aktove može reći – jer pradstavljaju punu istinu o čovjeku, njegovom tijelu u koje su upisane rane svakodnevne borbe za život čime su ovi aktovi doista “savršeniji” od bilo čijeg zategnutog lica, napumpanih usta ili prsišta.