15. SRPNJA – Veliki ulični festival u čast Rembrantova rođendana

0
113

Velikim uličnom svečanošću u Amsterdamu će 15. srpnja biti obilježen 411 rođendan Rembrandta Harmenszoona van Rijna – jednog od najvećih slikara svih vremena. Od 10 do 6 sati svi su pozvani na taj glasoviti festival gdje mogu razgledati Rembrandtov dom i atelier, danas muzej u cjelosti rekonstruiran kao u slikarevo vrijeme, počastiti se domaćim specijalitetima i pićem na ulicama, te poslušati brojne glazbenike.

Iako Rembrandta (Leiden15. srpnja 1606. – Amsterdam4. listopada 1669.) većina stručnjaka ali i publike smatra ne samo najsnažnijom i najsvestranijom ličnosti u nizozemskoj umjetnosti 17. stoljeća, po mnogima i najvećim slikarem svih vremena koji je kao nijedan slikar u povijesti u portretima i autoportretima iz starosti razotkrio do kraja ljudsku dušu i strahovitu patnju čovjeka, iako su ga posjećivali uglednici i vladari, život mu je bio obilježen tragedijama, bankrotom, slikarski ceh mu je okrenuo leđa, da bi na kraju bio pokopan u neoznačenoj grobnici.

Loading...

Rođen je u Leidenu kao deveto dijete Harmena Gerritsza van Rijna i Neeltgene Willemsdr van Zuytbrouck. Njegova obitelj je imala mnogo prihoda, ali i posla: otac mu je bio mlinar a majka pekareva kći. Najprije je pohađao latinsku školu, a potom i sveučilište u Leidenu da bi završio kao šegrt kod slikara povijesnih tema Jacoba van Swanenburgha kod kojeg je proveo tri godine. Nakon kratkog, ali važnog naukovanja kod slavnog slikara Pietera Lastmana Amsterdamu, otvorio je svoj studio u Leidenu 1624. ili 1625., koji je dijelio s kolegom Janom Lievensom. Godine 1627. počeo je primati učenike, između ostalih i Gerrita DouaOd 1629. godine intenzivno je radio za dvor u Den Haagu, te naposljetku i za princa Frederika Hendrika sve do 1646. godine.

Krajem 1631. godine preselio se u Amsterdam, počevši raditi portrete. Godine 1634. oženio je Saskiju van Uylenburg, a iste godine postaje amsterdamskim majstorom i članom lokalne udruge slikara. Par godina kasnije sa ženom se preselio u novu kuću (danas slikarev muzej) u ulici Jodenbreestraat koja je tada bila u okviru židovska kvarta, te je često koristio svoje susjede židove kao modele u svojim slikama s tematikom iz Starog zavjetaBračnom paru nizale su se tragedije. Izgubili su nekoliko djece (sin Rumbartus je preminuo u dobi od samo dva mjeseca 1635. godine, njihova kći Cornelia sa samo tri tjedna 1638. godine, a druga kći Cornelia sa samo mjesec dana 1640.). Samo je njihovo četvrto dijete, Titus, rođen 1641., preživio do zrelosti, no ubrzo nakon  njegova rođenja Saskia je umrla, najvjerojatnije od tuberkuloze. Rembrandtovi crteži bolesne supruge u krevetu među najpotresnijim su njegovim djelima uopće.

Krajem 1640-ih započeo je vezu s mnogo mlađom Hendrickje Stoffels, koja je najprije bila njegova kućepaziteljica. Godine 1654. rodila im se kći Cornelia, te je Hendrickje morala odgovarati pred nizozemskim reformističkim sudom. Kako je priznala vezu sa slikarem, nije joj bilo dozvoljeno krstiti kći. Ona i Rembrandt su bili u priznatoj pravnoj obiteljskoj zajednici, ali nikada u građanskom braku, jer je Rembrandt želio očuvati zakladu sinu Titusu koju mu je ostavila pokojna majka. Poznato je da je živio iznad svojih primanja, kupujući umjetnine (pa čak i licitirajući za svoje slike), grafike i rijetkosti do te mjere da je sud, kako bi Rembrandt izbjegao bankrot 1656. godine, odredio da mora prodati slike i veliki dio svoje zbirke antikviteta. Iz prodajne liste 1657. i 1658. (s razočaravajućim cijenama) saznaje se kako je u posjedu pored brojnih slika starih majstora imao i biste rimskih careva, samurajske oklope, kolekciju prirodoslovnih izložaka i minerale. Također je morao prodati svoju kuću i tiskarsku prešu, te se preseliti u skromniju kuću u Rozengrachtu 1660. Amsterdamski slikarski ceh mu je okrenuo leđa, a njegove narudžbe su često mijenjane još za vrijeme slikanja. Nadživio je i svoju ženu Hendrickje, koja je umrla 1663. godine, i svog sina Titusa, koji je preminuo 1668., ostavivši za sobom kćerkicu. Rembrandt je umro godinu dana kasnije, 4. listopada 1669. godine u Amsterdamu, te je pokopan u neoznačenu grobnicu na groblju Westerkerk.

Iako se u 20. stoljeću mislilo kako je naslikao oko 600 slika, danas se vjeruje kako je taj broj bliži 300-tinjak radova. Isti se broj odnosi na grafike, a drži se da je napravio i više od 2.000 crteža. Načinio je oko devedeset autoportreta, koje je često davao kopirati i svojim učenicima. Među prepoznatljivijim odrednicama njegova rada je bogata uporaba chiaro-scura, teatralna uporaba svjetla i sjene koju je preuzeo od Caravaggia, ili vjerojatnije od nizozemskih caravaggista, ali koje je prilagodio svojim osobnim potrebamaTakođer su važne njegove dramatične i neobično životne prezentacije likova na kojima je izbjegavao stroge forme (koje su česte u njegovih suvremenika), te njegove slike imaju općeljudsko suosjećanje, neovisno o bogatstvu ili godinama subjekta. Članovi njegove najbliže obitelji (žena Saskia, sin Titus i nevjenčana supruga Hendrickje) se često nalaze na njegovim slikama u mitološkimbiblijskim ili povijesnim temama.

Tijekom karijere najčešće je slikao portrete, pejzaže i narativne slike. Za ove posljednje najviše je bio cijenjen od svojih suvremenika koji su mu odavali počast za vještinu prikazivanja biblijskih prizora s bogatstvom emocija i neprikosnovenom pozornosti za detalje. Stilski se njegove slike razvijaju od ranog ‘glatkog’ načina slikanja, karakterističnog po iluzionističkim težnjama, do kasnog ‘grubog’ tretmana bogato raznolikih tekstura koje su dozvoljavale i iluziju forme pretpostavljajući i taktilne osobine same slike.

Od kasnih 1640-ih sloboda i dubina njegovih crteža i slika ponavljaju se i u njegovim grafikama. Djela su širokog raspona tema i tehnika; ponekad ostavlja velike površine praznog papira, a ponekad opet koristi kompleksnu mrežu linija kako bi stvorio bogate tamne tonove.  Za djelovanja u Amsterdamu (1632.-1636.), je započeo slikati velike dramatične biblijske i mitološke scene s izrazitim kontrastom (Osljepljavanje Samsona, 1636., Belšazarova gozba, oko 1635.) u želji da dosegne barokni stil Rubensa. Do 1630tih, naslikao je i nacrtao nekoliko pejzaža s pojačanom dramom prirode, drvećem visokih korijena i slikovitim nebom (Barake ispod olujnog neba, oko 1641., Tri drveta, 1643.). Od 1640-ih njegova djela postaju manje dotjerana i teža u tonu, vjerojatno oslikavajući njegovu osobnu tragediju. Biblijske scene su češće iz Novog zavjeta nego iz Starog zavjeta. Godine 1642. naslikao je i svoju najveću sliku – Noćna straža, najpoznatiju zbog mnoštva naručenih portreta koje je pokušao uklopiti u svoj stil koji je razvijao proteklih godina.

1650-ih, Rembrandtov stil se mijenja, slike postaju veće, boje bogatije a potezi kistom izraženiji čime se udaljio od mode vremena koja je težila glatkijim i detaljnijim radovima. Ovo se može opravdati njegovim upoznavanjem s kasnim radovima Tiziana, i željom da se djela doimlju “nedovršenima” s bogatom teksturom i brojem slojeva čineći tako prostor ne samo iluzionistički, nego i doista dubokim. 

Kasnijih godina se posvetio portretnim figurama iz Biblije (Apostol Jakov, 1661.), i duboko reflektivnim autoportretima (od 1652. to 1669. naslikao ih je petnaest), te nekoliko potresnih slika žena i muškaraca (Židovska nevjesta, oko 1666.)Na ovim njegovim kasnim velikim portretima možemo prepoznati stvarne ljude, osjetiti njihovu toplotu, njihovu žudnju za suosjećanjem, ali i njihovu osamljenost i patnju. Njegove prodorne oči s posljednjih autoportreta kao da prodiru duboko do našeg srca.

Rembrandt je stvarao grafike tijekom cijele svoje karijere od 1626. do 1660., a jedina godina iz koje ne postoji datirana grafika je problematična 1649. Sloboda graviranja je bila iznimno važna u njegovom djelu. Najprije je koristio stil sličan svojem crtežu, ali se kasnije približio slikarskim efektima koristeći mnoštvo jetkanja kiselinom kako bi postigao različite jačine linija. Tijekom 1640-ih radio je u više faza na grafici Grafika od stotinu Goldena i bilo je to “krunsko djelo sredine njegove karijere” iz čega je iznikao njegov finalni stil. Iako je otisak preživio samo u dvije faze, mnoštvo prerada se može vidjeti ispod finalnog otiska i u mnoštvu crteža. U svojim zrelim djelima iz 1650-ih je više improvizirao na pločama, te su preživjeli brojni veliki otisci u mnogo faza (do jedanaest u nekom slučaju), često promijenjeni do temelja. Često je koristio ukriživanje linija kako bi stvorio tamne dijelove koji su prekrivali većinu ploče. Također je eksperimentirao i s papirima koristeći čak i japanski papir, a znao je i ostaviti malo boje (ne očisti je do kraja) kako bi dobio tamnije tonove. Također je često koristio i suhu iglu, osobito u maglovitim dijelovima u pejzažima.

Njegovi otisci imaju iste teme kao i njegove slike, iako su pejzaži malih dimenzija, koji su ustanovili standard grafičkog tretmana u 19. stoljeću, češći od portreta. Jedna trećina njegovih grafika je religijske tematike u pejzažu često tretirani veoma jednostavno, dok su ostali monumentalni otisci. Pokoja erotska, čak pornografska grafika nema svoga ekvivalenta u slikama. Prije nego je bio primoran da ih proda, Rembrandt je posjedovao zavidnu kolekciju grafika starih majstora. Iz grafika umjetnika kao što su: Andrea MantegnaRafaelHercules Segers Giovanni Benedetto Castiglione crpio je inspiraciju i često je čak posuđivao detalje.