Glede ruskih težnji spram Balkana, iz Starčevićeva odgovora, razvidno je ponajprije, da onodobna Rusija, u političkim planovima, želi izbiti na Sredozemno more, čime bi zadovoljila vlastite gospodarske interese. A narodima nastanjenim na Balkanu, po Starčevićevu mnijenju, bilo bi još gore nego pod Turskom
Politička rasprava Oca Domovine dr. Ante Starčevića „Iztočno pitanje“ najprije je objelodanjena, u ožujku 1899., u glasilu „Hrvatsko pravo“ te potom otiskana, iste godine, kao zasebna knjižica. Povod nastanka rečene Starčevićeve rasprave bilo je pismo Ivana Krajača, upućeno iz Pariza 1876. Starčeviću, u kom ga je Krajač zamolio iznijeti mu vlastito mnijenje o uzrocima zbog kojih kršćani Turske često dižu ustanke te o cijeloj pozadini tih kršćanskih pobuna.
U prvom poglavlju rasprave, Starčević se ponajprije usredotočio odgovoriti Krajaču na njegova pitanja, glede ruskih težnji spram Balkana. Iz Starčevićeva odgovora, razvidno je ponajprije, da onodobna Rusija, u političkim planovima, želi izbiti na Sredozemno more, čime bi zadovoljila vlastite gospodarske interese. A narodima nastanjenim na Balkanu, po Starčevićevu mnijenju, bilo bi još gore nego pod Turskom, ako bi ta područja zaposjeli samo Rusi, što je manje izgledno, ili ako bi Balkan između sebe razdijelili Rusija, Italija i Austrija, što je vjerojatnije. Glede možebitne autonomije balkanskih naroda, Starčević uočava loš primjer Srbije, gdje se opaža „potištenost, hinjenje, divljač veća nego u pravoj Turskoj“. U svezi možebitne neovisnosti od Turaka okupiranih naroda na Balkanu, Starčević podvlači poteškoću velike izmiješanosti različitih narodnosti: skipertarske, grčke, hrvatske, rumunjske i bugarske; te da je „ćud ovih pučanstva osobita“.
Ne znaju što hoće
O narodima Balkana, Starčević je u prvom poglavlju rasprave napisao: „Oni se burkaju po izvanjskom podticanju; oni ni sami ne znadu što hoće, jer ne znadu što ni kako mogu; njihovo stanje nije dobro, ali tomu su sami najviše krivi; za stupanj svoje prosvjete i potrebe, oni imaju dosta slobode, a pravice i sigurnosti imaju više nego će ih dugo vremena moći dobiti ako se od Turske odciepe; za doći, pod Turskom, do više prosvjete i time do većega blagostanja, od njih stoji najviše.“ Rješenje istočnog pitanja kršćanskih naroda Balkana Starčević vidi u promjeni dotadanje turske politike koja se oslanjala na Englesku i na Austriju, te u većem pritisku Francuske i Rusije na Tursku.
U drugom poglavlju rasprave, Starčević se, između inoga, dotiče uzroka nezadovoljstva hrvatskih plemića Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana. Pak, u trećem poglavlju, upečatljivo piše o vlastitim neslaganjima s fra Ivanom Jukićem, očitovanim u oštrim raspravama s rečenim bosanskim franjevcem.
Podosta je zanimljivo četvrto poglavlje Starčevićeve rasprave. U odgovoru na pismo Ivanu Krajaču, Starčević pojašnjava, na početku ovog poglavlja, da su od kršćana Turske, najbrojniji pripadnici grčko-istočne vjere, to jest današnjim jezikom rečeno: pravoslavni vjernici. Na početku prikaza ovog poglavlja, donosim najupečatljivije navode iz Starčevićeva podrobna citata iz knjige Roberta Townsona „Voyage en Hongrie“ o natražnim, praznovjernim pojavama unutar pravoslavne vjere 1780 kod stanovništva Volakie: „Ne znam što bih vam kazao o njihovoj vjeri, nu oni se priznavaju za grčko nasljednike. Uistinu, oni nemaju više vjere nego njihovo blago. Osim posta koji uzimlje skoro pola godine i koji drugdje obdržavaju tako pomnjivo da ne jedu mesa ni ribe, ni jaja, ni mlieka, oni nemaju drugu dužnost vjere. Ta im je post tako svet da ga ništa ne može ublažiti ni prekinuti. (…)
Neznanje Bonza doista nije veće od onoga duhovnika toga siromašnog puka; on ih zove popi, a ti popi nisu ničin razlučeni od drugih ljudi; obrađuju svoje zemlje, i rade, čuvaju svoja stada, prodavaju i kupuju upravo kao Židovi, te istim načinom trguju svoje duhovničke posle kojih plaću dižu što je moguće više, osobito mise i oproštenja (…), ovo su dvije glavne točke za tu vrstu vjere.
Običaji i obredi te vjere priličniji su židovštini nego kršćanstvu. Pokopi su im najsmješniji: Nose mrtvaca uz strahovito krulenje, i kad popi promrnjaču nekoliko rieči, spuste mrtvaca u grabu; za toga prijatelji i znanci pokojnika viču što ikad mogu, i kažu da je on imao roditelje, rodbinu, prijatelja, djecu, stada, i pitaju ga zašto je umro. Kad ga u grabu namjeste, metnu mu u vrh glave križ i navale kamenčinu, da, kažu, ne dođe vukodlak sisati ga.
Kritika pravoslavlja
Krađa i preljubi nisu im ništa. Sva pojavljivanja koja ne razume smatraju za djela nad naravi: pomračenje sunca drže za rat zmajeva protjeranih iz pakla. Zato, dok vide pomračenje, stane ih reva i puškaraju bez prestanka, da tako zaprieče zmaju proždirati sunce, i time da odbiju vječnu tminu.
Između svih vrsta smrti, vješala su im najmrža: manje im je odurno doći na kotač. Uzrok je, jer ovdje duša može udobno iz tiela izići, a na vješalima ona ne može ići naravskim putem, nego mora gledati da se drugdje izmakne.“
Po Starčevićevoj prosudbi, stanje unutar pravoslavlja, ni u njegovo doba nije osjetno bolje od onoga opisanog u Townsonovom djelu, stotinu godina ranije. Pravoslavni duhovnici, iz Starčevićeva vremena, dvolični su glede posta i nepravedni pri ubiranju crkvenih pristojbi. Draža im je forma od sadržaja vjere, više drže do duhovničke odjeće nego do glavnoga evanđeoskog nauka. Potiču vjerski fanatizam i praznovjerje, kako bi bolje napunili duboke džepove. Unutar grčkog pravoslavlja, primjerice, poglavito su onodobno bila nazočna zastranjenja čarobnjaštva te proricanja suprotna kršćanstvu. Unutar toga istog pravoslavlja napose je stršila sramotna pojava trgovanja crkvenim položajima, i to kod stanovitih duhovnika, što su podmićivanjem poglavara, postajali paroci ili vladike.
Na početku petog poglavlja rasprave „Iztočno pitanje“, o naravi onodobnog pravoslavlja, Starčević je pridodao: „Ta je pasmina od katolika još neizmjerno nečistija, neurednija, ljenija, nemarnija, tvrdokornija, licemjernija, nevjernija; da nikada nije zadovoljna; da se tuži na svakoga premda je ona uviek kriva drugima, i sebi; da se uviek buni; da uviek zagriza, kad u muhamedovce ne smije, a u katolike nije, onda u židove.
To je uznemiravanje u njezinoj krvi, i bit će ga dok i nje i drugih naroda i vjera među njom ili uz nju bude. Na svako zlo ona je brza, kao sliepa; na prvi pogled čini se srdačna, smiona; ali to se samo čini, jer ona traži zasjedu, potaju, srdačna je na jeziku, a uzmiče dok opazi znatnu zapreku.“
Duhovna obamrlost
Starčević, nadalje, zamjećuje kako pravoslavci za nevjernike, pače i neprijatelje, drže, ne samo muslimane, nego i katolike u Bosni i Hercegovini. Ta je mržnja kod pravoslavnih vjernika često nazočna, gotovo kao članak vjere. Pak, kod katolika u Bosni i Hercegovini stanje je drugačije, jer tamošnji katolički puk, od pravoslavaca i muhamedanaca, pošteniji je i moralniji. Tamošnje katoličko duhovništvo je podijeljeno: niže svećenstvo uglavnom je bliže narodu, a više svećenstvo otuđenije je od naroda. Zanimljiva je Starčevićeva prosudba, da je katoličko svećenstvo u Bosni i Hercegovini daleko ispod razine istoga dalmatinskog svećenstva. Stoga su katolički vjernici u Bosni i Hercegovini u stanju duhovne obamrlosti, nespremni za potaknuti društvene promjene, koje bi tom hrvatskom stanovništvu donijele boljitak.
U šestom poglavlju rasprave, Starčević podvlači, da je onodobno bosansko plemstvo starije od dubrovačkog plemstva, jer je dubrovačko plemstvo od bosanskog proisteklo. Za dubrovačko plemstvo Marmont je tvrdio da je najstarije u Europi. Bosansko plemstvo nikad nije bilo pravoslavne vjere. Uglavnom je proizašlo od bogumila te je pod Turcima prihvatilo islam.
U sedmom poglavlju rasprave, Starčević, između inoga, opovrgava velike laži iz članka „Serbie“, objavljenog u „La France“, gdje stoji, da u Srbiji živi većina katolika. Dapače, domaćih katolika u Srbiji tada gotovo nije bilo. Katolička crkva u Beogradu za katolike došljake nije postojala, osim bogoštovnog prostora unutar austrijskog konzulata.
Na početku osmog poglavlja rasprave, o muslimanskom plemstvu u hrvatskim pokrajinama (Bosni i Hercegovini – nap.I. K.) Starčević pohvalno piše: „Ovo plemstvo zna samo svoje tradicije, ima duševnost, poštenje, zdrav um i ponos, zauzeto je za slobodu. Ovo je plemstvo prava i jedina žrtva Turčina koji sam ne će, a njemu ne da urediti kršćane. Ovo plemstvo i danas najviše trpi od turske vojske i od ustavših kršćana. Ovaj plemić ako vam blizu kuće vidi divljakinju, mrzi vas i prezire zašto niste naciepili pitomu voćku; ako vidi da gazite zakone vaše vjere, bila ona koja mu drago, on vas mrzi i prezire; ako vidi da idete preko njive žitom posijane, i možete uru hoda okolišajući drugamo proći, on vas mrzi i prezire; i ako je njegova njiva, on bi vas ubio; ako njemu što pripoviedate, što on drži da nije moguće, on uzimlje da lažete, da ga varate, i to mu je najveća uvrjeda, i mogao bi vas ubiti; ako prokunete Boga, vjeru, svetca, ako rečete nepristojnu rieč, on vas mrzi i prezire; ako se osvjedoči, i na to je uviek pripravan, da istinu govorite, od njega ne imate marljivijega i zahvalnijega učenika…“
Dvolična narav
Korijene zla, što ga kršćanska raja trpi, Starčević, naravno, ne nalazi u kršćanskoj vjeri, već u pomanjkanju svake vjere. Kršćanska raja ne može biti sretna dok je nemoralna. Rečena činjenica jest kočnica svih možebitnih turskih reformi. Stoga su Turci u Bosni i Hercegovini uvidjeli, da je umjesto poteza dobre volje za tamošnju raju prilični i učinkovitiji zakon toljage. Kada bi, umjesto Turaka, drugi kolonizatori upravljali Bosnom i Hercegovinom, po Starčevićevu mnijenju, stanje bilo čak gore. Većina kršćanske raje ima podaničku, dvoličnu, podkupljivačku narav. Ovdašnji kršćanski ustanci poticani su iz inozemstva, prvotno iz Srbije, a potom iz Austrije i Crne Gore pa stoga dugoročno kršćanske bune položaj kršćana ne mogu popraviti. A u slučaju da Rusija zaposjedne Carigrad, istočno pitanje ne bi bilo riješeno, već zamijenjeno još težim europskim pitanjem. Po Starčevićevu mnijenju, istočno pitanje Rusija ne može nikako riješiti. A premda Turska ne može popraviti loše stanje, suočena s kršćanskim ustancima, ni drugi tuđi gospodari u Bosni i Hercegovini, po Starčeviću, boljim se od Turaka ne bi pokazali.
U devetom, posljednjem poglavlju rasprave, Starčević podvlači da „kršćanima Turske ne može biti bolje, dok su oni onakovi kakovi su (…) osobito srbska pasmina, od vjekova su klateži (…) dok nemaju stalno ognjište“. U skladu s rečenim, Starčević je predložio, da se svakoj kršćanskoj obitelji dade komad zemlje u vlasništvo, a obitelj koja to odbije, treba biti protjerana iz Turskog carstva. Za boljitak kršćanske raje, Starčević predlaže: otvaranje novih škola i sveučilišta, oslobađanje šizmatika od pogubnih utjecaja grčkih biskupa i kaluđera, zakonsku uvedbu općinske i okružne autonomije te ozakonjenje nepokretnog vlasništva kršćana nad zemljišnim posjedom.