Velikom broju ljudi u nedjelju su se konačno otvorile oči. Naša lijepa predsjednica, domoljub, ona koja brine za siromašne i upozorava Vladu zbog blokiranih građana, poslala je vrlo emotivan i osoban izraz sućuti obitelji preminulog ”kralja ovrha”, odvjetnika Marijana Hanžekovića. Svako malo, ta ista Kolinda napada Vladu jer ne čini dovoljno da bi građani živjeli bolje. Plenković, kakav god jest, nije nazvao Hanžekovića istinskim humanistom. Takvu laž i bogohuljenje, mogla je u pismenom obliku izjaviti samo ženska Barbika, vječno nasmijana lutka iza čijeg se osmijeha ne krije ništa osim duševne i emocionalne praznine. Ljudi moji, nema tu ničega. S obzirom da je Hanžeković, na žalost, imao određenu društvenu težinu, mogla je ožalošćenima i svekolikoj hrvatskoj javnosti uputiti formalni brzojav s dvije-tri suhoparne rečenice, odmjerenih poruka i sadržaja. Nitko od Kolinde nije očekivao da se s pokojnikom obračunava kao Ivan Pernar, maligni ignorant s narcisoidnim poremećajem ličnosti. Zar je Hrvatska spala na ove dvije krajnosti?
Tko je zapravo Kolinda Grabar-Kitarović?
Prije nego što je postala predsjednica, pojavila se i u Savskoj, ispred Ministarstva branitelja, a braniteljima koji su prosvjedovali predstavila se kao velika Hrvatica i domoljub, puna empatija i poštovanja prema njihovoj žrtvi. Već su tada neki pisali da je članica Trilateralne komisije, svjetskog udruženja moćnika koje, tobože, stvara neki novi svjetski poredak. Sada napokon znamo što znači biti član te famozne Trilateralne komisije. To zapravo znači biti daleko odmaknut od problema stvarnog svijeta i stvarnih ljudi. Znači cerekati se pred kamerama i grliti sirote bakice, a šurovati s onima koji su tu istu bakicu pretvorili u sirotinju. Dovoljno gadljivo bilo je i to što joj je Zdravko Mamić glavni simpatizer, pa i donator, ali nekako smo tu informaciju probavili, jer Mamić nikoga nije ovršio. On je ”baraba iz nogometnog polusvijeta” i nije nužno neprijatelj običnih malih ljudi. Bahat i bezobrazan, mnogima je čak simpatičan. Ali, Marijan Hanžeković?! Jučer sam napisao i pri tome ostajem. Ni jednog pokojnika ne treba vrijeđati i proklinjati. Dovoljno je reći istinu. Ovršio je stotine tisuća građana i to tako da je naknada za prijeteće pismo iz njegovog ureda, taj pišljivi komad papira, bila veća od stvarnog duga. Ljudi u teškim životnim situacijama, znali su počiniti i samoubojstvo zbog ovog uspješnog odvjetnika. Mladi su bježali iz zemlje. Obitelji su pucale pod pritiskom. Ljudski životi su uništavani. Zar je to taj humanizam? On nije samo izvršitelj. Hanžeković je bio sukreator egzodusa iz Hrvatske.
Predsjednica 1% Hrvatske
I to je njezin veliki prijatelj! Kolinda kaže da je Hanžeković pomogao mnogima. Evo dragi čitatelji, Vi koji čitate ovaj tekst, recite, je li pomogao ikome od vas? Gospođu Kolindu, ne mogu više zvati predsjednicom Republike Hrvatske jer Hrvatska je puno više od Marijana Hanžekovića. Koliko je samo u zadnjih nekoliko godina preminulo dobrih i poštenih građana, hrvatskih branitelja, profesora, radnika, umirovljenika pa i male djece? Nitko od njih nije dobio ovakav panegirik od Kolinde Grabar-Kitarović. Baš me zanima, tko bi glasao za Kolindu Grabar-Kitarović da su svi znali tko je i što, prije prošlih predsjedničkih izbora? Gospođa Grabar-Kitarović, u stvari, predstavlja 1% građana Republike Hrvatske. Svi ostali su za nju ovce, kreteni. Razumijete? Predsjednice, mogu li vas zamoliti da se slikamo? Nema problema, nasmije se Kolinda i čovjek pomisli, eto, ova žena nije umišljena i voli svoj narod. Kakva prijevara! Masonerija i pripadnici takozvane svjetske elite nemaju naroda. Ali, moramo joj skinuti kapu. U usporedbi s njenom žalopojkom, Plenkovićevo trabunjanje o čuvaru hrvatske umjetnosti i nacionalnog blaga, doima se kao racionalna izjava ozbiljnog državnika.
Ponovno smo namagarčeni
Nadimak „Kokolinda“, defitivno joj ne pristaje. Previše je simpatičan. Ispada vrckava, pomalo neozbiljna, ali izgleda da nije takva. Ona je kukavičje jaje koje su nam podmetnuli drugi. Opet su nas namagarčili. Za Hanžekovića smo znali što radi, ali Kolinda nam je poslije tisuće fotografija i vijesti ostala enigma. Postoji li iza tog vanjskog, ušminkanog i dobro zapakiranog proizvoda, ljudsko biće? Vjerojatno postoji, ali ne za nas. Mi nismo njeni prijatelji. Jer prijatelj našeg neprijatelja, može biti samo naš neprijatelj. Poručio bih Kolindi da se srami, ali plašim se da takvi ljudi srama ne poznaju. Zato je sramota na nama, jer smo joj dopustili da nas sve prevari.