Teroristički napadi u Europi su vijest dana bez daljnjeg odjeka. One se prosto po dužnosti prenesu u naš medijski prostor, ali stvarni interes za bilo kakva zbivanja izvan Hrvatske i takozvane regije, gotovo da i ne postoji.
Posljednjih tjedana većina medija u Hrvatskoj se stalno bavi trenutnom političkom krizom, čija je kulminacija u kontekstu političke trgovine ulazak HNS-a u koalicijsku vladu s HDZ-om. Teroristički napadi u Europi su vijest dana bez daljnjeg odjeka. One se prosto po dužnosti prenesu u naš medijski prostor, ali stvarni interes za bilo kakva zbivanja izvan Hrvatske i takozvane regije, gotovo da i ne postoji.
Ove teme povremeno javnosti pojašnjava zastupnik Ivan Pernar ali nažalost on to čini na veoma banalan i pojednostavljen način, skrivajući pritom širu, dublju i kompleksniju istinu, koja se kosi s njegovom crno-bijelom slikom svijeta. O svim uzrocima, posljedicama i mnogobrojnim faktorima koji su doveli do fenomena Islamske države i sveprisutnog terorizma mogu se voditi beskonačne rasprave u kojima se sukobljene teze ustvari često nadopunjuju.
Količina dostupnih informacija je toliko ogromna da ih ne bi mogao procesuirati niti stroj, a kamoli običan čovjek koji uopće ne teži znanju, nego dapače želi simplificirani oblik istine, jer ga sve više od toga mentalno i intelektualno preopterećuje. Zbog toga su teorije zavjere iznimno popularne. U kratkim crtama pružaju nam ono za što nas pojedinačne činjenice zakidaju, dakle navodnu spoznaju do koje ne bi mogli sami doći, plivajući u moru svih tih silnim informacija. Ali vijesti ipak stižu, i to stalno, bez pravog objašnjenja i van konteksta, što i nije suprotno stvarnosti jer se puno toga događa izvan svake logike i redoslijeda. Jedina konstanta u svemu jest besmisleno ubijanje. Kad su počeli prvi teroristički napadi u Europi, palile su se svijeće a facebook je nudio opciju iskazivanja sućuti kroz dekoraciju profilnih slika.
A onda se užas nastavio, i ta globalna empatija nije više mogla slijediti brzinu smrti. Zadnji masakri i pokolji u Manchesteru i Londonu nisu proizveli masovne objave statusa kod Hrvata kao raniji napadi u Francuskoj i Njemačkoj. Izgleda kako je i liberalna ljevica kod nas suviše lijena da bi doista pripadala svjesnom i aktivnom građanstvu civiliziranog svijeta. Umjesto na islamske teroriste, ili različite vojske koje siju smrt po Siriji i Iraku, izabiru lakše mete poput Željke Markić koja je njihov najveći i glavni neprijatelj. Ta fokusiranost na domaće političke i društvene protivnike, najbolji je dokaz ograničenosti vidika naše neoliberalne kaste.
Slično se ponašaju i uvjetno rečeno konzervativni krugovi. I oni žive u svom malom svemiru, gdje ne postoji ništa drugo osim Hrvatske i „regije.“ Ne tako davno, dok je Hrvatska bila žrtva agresije, nikako nismo mogli shvatiti kakvi to ljudi žive u Europi i svijetu, kada nam nitko ne želi pomoći. Gdje su? Zašto ne dolaze? Zbog čega se ne pojave s velikim suvremenim vojskama i zaustave ubijanje? Kao dječak, sudjelovao sam u demonstracijama protiv agresije na Hrvatsku u Grazu i nosio natpis na kojem je njemačkim jezikom pisalo: Jesmo li se navikli na smrt? U to vrijeme takvo pitanje je imalo smisla. Nije bilo interneta a na televiziji se nisu prikazivale snimke mučenja i ubojstava, što je danas normalno. Postojao je neki zdravi odmak od promatranja smrti, a kada bi vidjeli stravične scene, čak i na televiziji, ostali bi zgroženi.
Ako su ubojice nešto postigle onda je to definitivno svođenje ljudskog života na meso, krv i kosti, svojevrsnu prostituciju zločina, ali to nikada ne bi uspjeli da mainstream mediji nisu proizveli kulturu smrti u kojoj je ubojstvo najprodavaniji proizvod. Odgovor na pitanje s transparenta svi znamo. Ljudski rod je oguglao na svaku patnju, pa tako i na samu nasilnu smrt. Radi toga, možda i nije loše što u Hrvatskoj svi živimo kao na usamljenom i izoliranom otoku, potpuno nezainteresirani za vanjski svijet. Nedavno je mladić šakom u glavu udario Zdravka Mamića i reakcije su podijeljene ali većina ljudi je ipak osudila ovakvo ponašanje. Iako im se nimalo ne sviđa lik i djelo Zdravka Mamića, procijenili su kako je ovakav napad za svaku osudu jer takvo ponašanje ne smatramo normalnim i uobičajenim. Sjećamo se i mrtvih, svatko svojih. Palimo za njih svijeće, pišemo o njima priče, knjige i snimamo dokumentarne filmove. Neki bi rekli da živimo u prošlosti i to je donekle točno.
Ta prošlost u kojoj živimo je naš štit od mnogo nesigurnije budućnosti prema kojoj ide čitav razvijeni svijet kojem se inače divimo. Takvi smo, kakvi smo. Ipak pozitivno je što ovdje život i smrt i dalje imaju svoje iskonsko značenje. Ne vrijedimo puno kao politički i ekonomski faktor ali i dalje znamo vrijednost ljudskog života. Jer koliko god nas kroz stoljeća ubijali, nikada se nećemo naviknuti na smrt.