Ako je Karamarko morao otići zbog toga što je tvrdio da arbitraža nema smisla jer će završiti na našu štetu, a Most ga je proglasio nacionalnim izdajnikom, kakve bi tek političke konsekvence trebao snositi Božo Petrov zbog lažnih tvrdnji da - dobro stojimo u arbitraži?
Kao grom iz vedra neba, točno na Badnjak, odjeknula je vijest iz Ženeve da je Hrvatska izgubila arbitražni spor protiv MOL-a, pred Arbitražnim sudom Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCiTRAL). Podsjetimo, u siječnju 2014. godine, Hrvatska je podnijela arbitražnu tužbu protiv MOL-a, kojom se tražilo poništenje Prvog dodatka Dioničarskog ugovora, te povezanog Ugovora o plinskom poslovanju i to zato, što su ti ugovori rezultat kaznenog djela, odnosno podmićivanja bivšeg premjera RH Ive Sanadera.
Tužbom je Hrvatska tražila od Komisije UN-a za međunarodno trgovačko pravo, da joj se vrate upravljačka prava u Ini, kakva je imala do potpisivanja spornog ugovora iz 2009., ali je tražila i naknadu štete koja je u međuvremenu nastala po Inu i državu. No, Arbitražni sud je odlučio da ponuđeni dokazi nisu dovoljni kako bi dokazali da su ugovori sklopljeni 2009. godine nastali kao plod koruptivnih aktivnosti, te da ih je stoga odbio poništiti. Temelj za takvu presudu u Ženevi, koja je na Badnjak osupnula hrvatsku javnost, svakako je prošlogodišnja odluka Ustavnog suda RH kojom su se ukinule presude protiv bivšeg premijera Ive Sanadera u slučajevima Hypo i Ina-MOL.
Naime, Sanader je u slučaju Ina-MOL osuđen zbog primanja 10 milijuna eura mita, koje je dobio ne bi li pogodovao mađarskoj strani i potpomogao potpisivanje ugovora s MOL-om, kojim je ta tvrtka postala najveći dioničar u Ini. Iako je na kraju obrazloženja prošlogodišnje odluke, kojom su ukinute presude bivšem premijeru Ivi Sanaderu, Ustavni sud istaknuo da odluke domaćih sudova, uključujući i one Ustavnog suda, općenito ne bi mogle imati utjecaja na arbitražne postupke koje Republika Hrvatska pokreće ili vodi u području međunarodnog trgovačkog prava, dogodilo se upravo suprotno.
Arbitražni sud u Ženevi je upravo na temelju te odluke Ustavnog suda presudio u korist MOL-a, a na štetu RH. A kolika će ta šteta biti, to još nitko precizno ne može izračunati…
Most zbog arbitraže srušio Karamarka
No, prema prvim procjenama, arbitraža bi Hrvatsku mogla stajati više od pet milijardi kuna, a premijer Andrej Plenković očekuje da će odluka o drugoj arbitraži, onoj pred Međunarodnim sudom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu, biti donešena do kraja 2017. godine. Inače, te dvije arbitraže su, podsjetimo, bile razlogom velikih nesuglasica između HDZ-a i Mosta nezavisnih lista u prošlom mandatu, koje su na kraju dovele do pada vlade Tihomira Oreškovića.
Naime, HDZ je tražio da se obje arbitraže prekinu, no, Most se tome žestoko protivio, tvrdeći da je riječ o nacionalnom interesu. A kada je proljetos, tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko najavio da bi se Hrvatska trebala povući iz arbitraže s MOL-om i ići u dogovor s Mađarima, jer postoji realna opasnost od gubitka spora i plaćanja velike odštete, Most ga je proglasio izdajnikom hrvatskih nacionalnih interesa.
Čak što više, Karamarko je nedugo potom, pod baražnom vatrom nadobudnog psihijatra Bože, te amaterizma, neznanja i diletantizama pojedinih Mostovaca, morao napustiti politiku, i to ponajviše iz razloga što se tvrdoglavo i uporno zalagao da se hitno donese odluka o odustajanju od daljnje arbitraže u slučaju Ina – MOL. Karamarkovom konačnom padu, svakako je pripomogla i činjenica što je agencija njegove supruge Ane imala poslovni ugovor s Josipom Petrovićem, MOL-ovim glavnim lobistom.
Sada, neposredno nakon odluke o arbitraži zbog koje je Karamarko morao otići ispada, kao što je to dobro primjetio i saborski zastupnik Živog Zida, Ivan Pernar, da je bivši šef HDZ-a i jedini protivnik arbitraže bio u pravu kada je rekao da arbitražni postupak nema smisla i da se treba povući iz njega (jer će završiti na našu štetu). No, za razliku od njega, Božo Petrov, čovjek koji je srušio Karamarka, još je u svibnju ove godine samouvjereno tvrdio kako Hrvatska ima dobre izglede na međunarodnoj arbitraži koju je bivša Vlada pokrenula u slučaju Ine:
“Mogu reći da sam brifiran kao potpredsjednik Vlade da imamo razloga biti optimistični oko ishoda te arbitraže. Glede drugih informacija koje se pojavljuju u medijima, mene stvarno interesira tko je njih brifirao”, tvrdio je “uvijek dobro brifirani” tadašnji potpredsjednik Oreškovićeve vlade i čelnik Mosta, Božo Petrov.
Samo se postavlja pitanje – tko je to brifirao Božu Petrova, zbog čijih će brifinga će Hrvatska pretrpjeti veliku materijalnu štetu koja će se mjeriti u milijardama kuna?
Gdje se to Petrov brifirao?
Sada se već i u mainstrem medijima postavlja otvoreno pitanje – je li Božo Petrov izdao nacionalne interese kada je tvrdio da Hrvatska ima razloga biti optimistična kada je riječ o arbitraži? Temeljem kojih informacija i argumenata je Petrov uvjeravao hrvatsku javnost da nema razoga za zabrinutost? Jesu li to Petrova brifirali, kako bi to u svom stilu rekao Ćiro Blažević – “kod Gige u šupi!?”
Nažalost, čelnik Mosta se pogotovo po pitanju arbitraže, ponašao kao Mujo u vicu o krivom smjeru. Dakle, vozi se Mujo jedan dan autocestom 35 i sluša radio. Odjednom prestaje glazba i spiker kaže: “Prekidamo program kako bismo vas informirali da neki luđak vozi autocestom 35 u krivom smjeru.” Na to će Mujo preneraženo: “Što jedan?! Stotine, stotine!”
Sada bi, kada je Hrvatska izgubila arbitražni spor protiv MOL-a, bio red da Petrov kaže tko ga je to tako dobro brifirao kao potpredsjednika Vlade i hoće li netko potegnuti i pitanje političke odgovornosti aktualnog predsjednika Hrvatskog sabora, zbog dezinformiranja hrvatske javnosti? Ako je Karamarko morao otići zbog toga što je tvrdio da arbitraža nema smisla, jer će završiti na našu štetu, kakve bi tek političke konsekvence trebao snositi Božo Petrov zbog lažnih tvrdnji da dobro stojimo u arbitraži?
O tome je čak progovorio i Zoran Šprajc u svojoj emisiji “Direkt” na RTL-u, kazavši sasvim otvoreno i bez ikakva uvijanja, “da ako ima pravde, HDZ bi se sad trebao ispričati Tomislavu Karamarku i vratiti ga na mjesto svoga predsjednika”. Dakle, ako se došlo dotle da čak i Zoran Šprajc priziva autističnog Karamarka i “vraća ga na mjesto predsjednika HDZ-a”, onda je sasvim jasno da se država nikako ne može voditi na ovakav način.
A kada to kaže Šprajc, koji nikada nije bio Karamarkoljubitelj, onda se može zamisliti koliko je sati. No, Šprajc je u svom stilu rekao i sljedeće: “Karamarka je funkcija zapravo stajala njegova supruga Ana Šarić, koja je posredno radila kao savjetnica za MOL, primivši za svoje savjetničke usluge naknadu od 60.000 eura, nešto manje od pola milijuna kuna. Ali pazite sad ovo. Što mislite, koliko će hrvatsku Vladu, dakle sve nas, stajati savjetničke usluge za ovaj reotkup, tj. de facto – nacionalizaciju Ine?
Standardna cijena konzultantskih usluga na ovakvim velikim financijskim poslovima je oko 2 posto. Toliko je, recimo, hrvatska Vlada 2007. platila usluge konzultanata za drugi krug privatizacije Ine. Ovaj krug, krug unatrag, stajat će najmanje 15 milijardi kuna, pa 15 milijardi puta dva posto je… 300 milijuna kuna ili 40 milijuna eura! Toliko će zaraditi savjetnici Vlade na ideji Andreja Plenkovića o reotkupu Ininih dionica – 40 milijuna eura. A Karamarko je pao zbog 60.000 eura.
Ćaćine pare na sigurnom
Tko će biti sretni dobitnik ovog posla, još ne znamo, ali da je pravde, HDZ bi se sada trebao ispričati Tomislavu Karamarku i vratiti ga na mjesto svog predsjednika. Ali pravde nit’ je bilo, nit’ će ikad biti, pa svim konzultantima početnicima i onima koji to tek žele postati, ostaje samo pouka iz konzaltinga: Ako se vrti, nek’ se vrti na veliko. Pitajte Ćaću”, navodi Zoran Šprajc.
A što se samog Ćaće, Ive Sanadera, pak tiče, za sada možemo konstatirati kako je država potpuno pogrešno istraživala tokove njegova novca u inozemstvu. U istrazi je napravljena strateška pogreška jer su Sanaderovi milijuni dovedeni u svezu s drugom osobom, tako da je istraga zapela u slijepoj ulici, a bivši premijer je dobio manevarski prostor da zametne trag novca do okončanja sudskih farsi u Hrvatskoj.
No, ovdje se nameće pitanje – do kada će Hrvatska trpjeti štetu političkih diletanata i amatera, koji se u javnosti predstavljaju prvoborcima u obrani nacionalnih interesa, a svojim neznanjem i nesnalaženjem čine veliku i političku i materijalnu štetu našoj zemlji? Sve gore izneseno trebalo bi biti i upozorenje, ne pretposljednje, nego posljednje i premijeru Andreju Plenkoviću od kojeg je hrvatska javnost mnogo očekivala.
Na krilima tih očekivanja, Plenković je uvjerljivo dobio parlamentarne izbore, a Zoran Milanović, bivši šef SDP-a, mu je svojim postupcima omogućio i širok spektar koalicijskih partnera. Plenković je mogao birati s kim će koalirati, za razliku od svog prethodnika Karamarka, pa se postavlja pitanje – zašto je i on pristao na ucjene Mosta, ali i njihov amaterizam, koji će sve više dolaziti na naplatu?