Bliski istok sam je po sebi ‘bure baruta’, a posljednjih desetljeća praktički ne prođe par mjeseci da ne eskalira neko novo izvorište problema.
Ovaj puta na redu je Hašemitska Kraljevina Jordan koja zbog rastućeg vanjskog duga i potpune nemogućnosti otplate s jedne strane uživa nagrađivanje i kreditiranje od strane saveznika, no s druge sve teže izlazi na kraj s rastućim građanskim nezadovoljstvom.
Ekonomske reforme apsolutna nužnost
U Jemenu su to svojevremeno iskoristili pobunjenici Houthi koji su pod svoj kišobran i teritorij povukli sve nezadovoljnike. Ovdje je problem značajno kompleksniji i manje je religijsko-ideološke prirode, a gotovo u potpunosti ima ekonomsku pozadinu. Vanjski dug narastao je gotovo do 40 milijardi dolara što je gotovo 100% nominalnog BDP-a, a MMF-ovi krediti nagrizaju ionako nestabilnu proračunsku politiku. Mecene bliske vlasti u koje se ubrajaju Saudijska Arabija, Kuvajt i UAE stalno obećavaju pomoć bespovratnim sredstvima, no takve donacije ne prelaze ni 5% ukupnog duga. Građani pak apeliraju na nužnost ekonomske reforme, a ne stalno prepuštanje ‘vatrogasnim mjerama’ i ‘humanitarnoj pomoći’ koja je zapravo prikrivena kupovina lojalnosti.
Abdullah II predvodi ustavnu monarhiju koja je poznata po svom prijateljstvu sa Zapadom, katastrofalnom stanju s pitkom vodom i zbrinjavanju preko dva milijuna palestinskih izbjeglica. 95% sunitskog stanovništva osigurava mir za desetak milijuna stanovnika u zemlji bez većih prirodnih bogatstava, poznatoj po turizmu i legendarnom gradu Petri. No trenutna situacija u prijestolnici Amanu svojevrsni je nusprodukt američkog ‘Arapskog proljeća’ – revolucije u kojoj ‘sijanjem demokracije’ narod dobiva privid da će doista živjeti u slobodnom društvu. Građansko društvo više ne klima bespogovorno glavom za monarhističku vrhušku već koriste elemente koje su im dali upravo Zapadni prijatelji – i bit će zanimljivo kako će oni reagirati na moguće prevrate.
Bin Salman spreman na ustupke samo da zadrži stabilnost
Vlada je baš kao i u Hrvatskoj prvo smjenila premijera, a onda je krenula u ‘reforme’ stezanja remena i povećanja poreza koji su kumulativno povećali i cijene, te smanjili standard. Iza tih poteza stoji MMF koji žestoko traži svojih 723 milijuna dolara nazad – i sada se ponudila Saudijska Arabija koja bi vratila kredit, a malo i ‘pogurala’ posrnulo gospodarstvo. A o kakvoj ekonomskoj politici se radi? Socijalističkoj paradigmi jake države, no isključivo u socijalnom sektoru gdje rad gubi bitku sa socijalnim naknadama. Kako nisu sekularna džamalhirija ni bogati naftom poput Venezuele ili svojedobno Libije, preostaje im jedino kupovina mira kod najnižih slojeva. Koja je ostvariva samo uz pomoć ‘mecena’ koje ovom državom i kraljem upravljaju kao s marionetama.
U prijevodu – siromašni građani imaju sve moguće socijalističke beneficije dok srednji i viši slojevi propadanjem bivaju sve bliži tom dnu piramide. Dva milijuna izbjeglica i preko 20% ljudi ispod granice siromaštva dokazuju sve navedeno. Ljudi koji rade, bave se poduzetništvom i obrtom tako su ‘korisni idioti’ koji se zbog jako malih razlika u standardu sve češće odlučuju na prepuštanje socijali ili iseljavanju – Jordan je poznat po kvalitetnoj radnoj snazi u okvirima arapskog svijeta. Bin Salman se odlučio na servisiranje kraljevske obitelji unatoč odbijanju uspostavljanja sankcija Kataru i Iranu, trzavicama s Izraelom i drugim problemima – sve da ne bi izgubio saveznika s bespogovornom lojalnosti. No ovaj puta nema pobunjenika, terorista, demokratskih snaga… Samo narod koji je sit privremenih rješenja i gladan. Doslovno.