Iran je u sve težoj situaciji iz dana u dan, a mnogi najavljuju da prijeti i građanski rat. No je li to baš tako?
Ogroman pritisak SAD-a i sankcija rezultirao je prosvjedima u Eshtehardu gdje je takva praksa od ranije uobičajena. No problem nastaje kada je sve izvjesnije da bi se demonstracije mogle i proširiti.
Sve veći broj nezadovoljnika
Grad naseljavaju Tati koji su pretežno židovi, muslimani i zooastristi. Iako u Europi nije politički korektno brojati krvna zrnca i religijsku pripadnost, ovdje je to nužno poglavito zbog optužbi vojne vrhuške da Izrael i sunitske zemlje podrivaju sukob. U Iranu živi oko 90% šijita, no sunitska manjina gotovo uvijek igra bitnu ulogu u eskalaciji bunta. Ovaj puta se mora navesti da je i financijska situacija građana sve lošija – valuta rijal je na udaru progresivne inflacije nalik zemljama komunističkog svijeta osamdesetih. A prijeti dodatno zaoštravanje ako Trump uspije uvjeriti zemlje partnere na potpuni embargo na kupnju iranske nafte. Tako da se narodno nezadovoljstvo polako širi iako je primjetno da u ovoj regiji postoji određeno podrivanje režima vanjskim utjecajima.
Prosvjednici su se okomili na Alija Khameneija i predsjednika Hassana Rouhanija kojima su u oštrom tonu željeli smrt uz epitete ‘diktatora’. Kada to uzvikuje parsto ljudi u državi od 80+ milijuna možda zvuči komično, no s obzirom na to da Iranci, Kurdi, Azeri, Turkmeni ili Luri nemaju praksu koristiti javni neposluh kao sredstvo, a Iran nije ni demokratska država – ovo je vrlo indikativna situacija. Iran je u nezahvalnoj poziciji – s jedne strane mora ispoljavati autoritet, stabilnost i suverenost, no s druge mora pronaći načina kako ne potonuti u ekonomsku katastrofu kojom bi izgubili dugo formirani mir. Ulogu spasitelja ovog puta može preuzeti Kina, no dok do toga ne dođe Iran se odlučio na potez ‘vježbanja strogoće’ koji gotovo uvijek pali na Bliskom istoku.
Počinju vojne vježbe u Hormuzu
Tako se vrhuška odlučila na vojne vježbe u Perzijskom zaljevu pomoću kojih će pokazati puni kapacitet možebitnog zatvaranja Hormuškog tjesnaca. To je ujedno i najjača karta pred širokopojasne sankcije, no isto tako i očajnički potez. Podsjetimo, taj prolaz putem Perzijskog zaljeva vodi saudijsku naftu prema Emiratima i Kuvajtu, kao i katarski LNG plin. Hormuz dnevno kanalizira 17 milijuna barela nafte, čak četvrtinu svjetske naftne potrošnje dnevno. SAD je odavno rekao da bi takav potez izazvao nužnost ‘prisilnog otvaranja tjesnaca’. Što znači da bi cijena nafte udvostručila vrijednost čime bi SAD, a posljedično i Kina bili izloženi nevjerojatnom udaru. Naravno, Kinezi imaju povlašteni ugovor s Iranom koji bi im olakšao poziciju. Ovo ‘zveckanje’ oružjem vjerojatno je i bleferski potez.
No Iran nakon američkog puča na demokratskog premijera Mosaddegha i postavljanje diktatora Reze Pahlavija ima svako pravo na ovakav blef. Amerika se tada preračunala i umjesto sebi omiljene diktature ili socijalizma dobila je islamističku državu, koju za razliku od Saudijske Arabije ili Katara ne može držati pod kontrolom. Jedno je sigurno – ako Iran blokira Hormuz, počinje rat. A posljedice su doista velike. Blokada će sigurno potrajati određeno vrijeme i u međuvremenu će nafta američko gospodarstvo baciti u kaos. Najbolje će u cijeloj priči proći Kina koja polako iz drugog plana pažljivo vreba i centimetar po centimetar preuzima geopolitički primat te svladava konkurenciju. Kapitalizam SAD-a joj služi kao alat, no državni intervencionizam (banke) im je ultimativno oružje. Trgovinski rat već je počeo, slijedi li i onaj energetski?