Penavin prosvjed
Niti jedna od organizacija koje se bave silovanim ženama i nasiljem nad ženama nije rekla niti riječ o svjedočanstvima silovanih žena u ratu koje i danas na ulici sreću svoje silovatelje, danas ugledne i poštovane građane, ponekad i u uniformama hrvatske policije.
Vesne Teršelič nije bilo, da priča o potrebi kažnjavanja svih ratnih zločina. Ni brata od sestre Pusić, Zorana. Nije bilo ni Sarnavke da palamudi o feminizmu i silovanjima. Nije bilo novinara koji su se koliko jučer zgražali nad time što Merčep uopće iz zatvora smije u toplice i što je Norac nakon odslužene kazne pušten na slobodu, umjesto da robija doživotno, neovisno o tome na koliko je osuđen, da bi danas gromoglasno šutjeli o svjedočanstvima žena u Vukovaru.
Isto tako, niti jedna od organizacija koje već preko dvadeset godina maltretiraju Hrvate potrebom istrage svih ratnih zločina, nije rekla niti riječ u vezi prosvjeda u Vukovaru, kojim se tražila istraga svih ratnih zločina, ne samo onih malobrojnih počinjenih s hrvatske strane, nego i onih desetak puta brojinijih, koji nisu bili djelo frustriranog pojedinca, nego dio sustavne politike genocida koju je provodila republika Srbija.
Ta politika genocida, koja je uključivala masovna ubijanja civila, sustavna silovanja, koncentracijske logre i mnogo toga drugog, provodila se uz znanje i potporu javnosti u Srbiji. Unatoč tome, u Srbiji i danas prevladava narativ kako se srpski goloruki narod branio od povampirenih ustaša. A taj narativ prodaju i danas razne udruge u Hrvatskoj. Umjesto da izvrše pritisak na javnost u Srbiji da se suoči s vlastitom genocidnom prošlošću, oni vrše pritisak na Hrvatsku da kaže kako je provocirala i da je to zato. I da Jasenovac. Znate, to je ona filozofija „kurva je izazivala“ na koju feministice inače dobiju osip – politika reviktimizacije žrtve. A i inače smo, jelda, ustaše.
Nije bilo nikog. Nije bilo udruga, nije bilo HDZ-a, nije bilo niti nikog iz SDP-a. Čak ni oni, kojima bi posao bio kritizirati vladu, naročito kad ne kažnjava ratne zločince, koji bi na tome trebali pokušati poentirati, nisu došli. Jer, tražiti kažnjavanje srpskih ratnih zločinaca očito u Hrvatskoj mogu samo „ustaše i ekstremni desničari“. A ovi iz SDP-a sigurno ne žele da ih se tako gleda, pa žmire na oba oka na to da se četnici već 20 godina cere svojim žrtvama. Hrvatska čuva četnike kao zjenicu oka u glavi, dok svoje ratne veterane gazi, vrijeđa, sustavno ponižava. Otpušta masovno s posla da bi ih onda krivila za to što su u mirovini. Svako lijevo smetalo se smije po njima nekažnjeno istovariti, pa nisu to homoseksualci, ni imigranti, ni crnci da ih se ne bi smjelo vrijeđati.
Oni koji su digli svoj glas za kažnjavanje nekažnjenih ratnih zločinaca, zločinaca i silovatelja koji već desetljećima egzistiraju kao ugledni građani, antifašisti, pa i „žrtve hrvatskog nacionalizma“, u što ih pokušava, i to uspješno, promovirati lider HDZ-a Milorad Pupovac, su u međuvremenu, zajedno sa silovanim ženama, proglašeni bagrom, ustašama, nacionalistima, ekstremnim desničarima, katolibanima. Ženama žrtvama silovanja je svojevremeno Vesna Pusić poručila da umjesto da se žale podrže prave žrtve, one s gay pridea. Koje su inače zaštićene kao pande u rezervatu. Prijekoran pogled upućen prema njima se kažnjava zatvorom i ekskomunikacijom iz „civiliziranog“ društva zbog „govora mržnje“: grubo vrijeđanje žena koje su silovane u ratu je posve OK.
Na kraju, nitko nije došao. Došli su „uobičajeni sumnjivci“ kojima je lako prilijepiti etiketu „ekstremista“. Pristojan svijet u Hrvatskoj je tolerantan i tolerira ratne zločince. Pod uvjetom da su srpski.
No, treba ipak poručiti svim onim finim, civiliziranim ljudima, koji „ne mrze“, koji žive u svom oblaku odvojenom od hrvatske stvarnosti, ljudima okupljenim oko Plenkovića i oko SDP-a, IDS-a, da su ovom šutnjom i opstrukcijom izgubili svako moralno pravo ikad više spominjati bilo kakve eventualne ratne zločine s hrvatske strane.
Majstori opstrukcije i distrakcije
Silenzio stampa. HRT nije prenosio skup u Vukovaru, vjerojatno nisu skupili novac za prava, ili što? Novine nisu prenijele potresne priče silovanih Vukovarki. Nisu prenijele potresne priče onih kojima su ratni zločinci koje nitko ne traži i nitko im ne sudi pobili najmilije, na najzvjerskije načine. Ne.
Svjedočanstva hrvatskih žrtava za hrvatske medije nisu vijest vrijedna spomena. Da je tako nešto ispričala kakva Srpkinja, naslovnice bi mjesecima vrištale o državi koja ne kažnjava ratne zločine, zaštitnicima ljudskih prava bi išla pjena na usta, Documenta bi tražila i dobila pet-šest milijardi iz proračuna za istraživanje ratnih zločina i gubljenje vremena, snimilo bi se još deset filmova iz serijala „Srbljenka“ i svako Narodno kazalište u Hrvatskoj bi moralo postaviti bar tri-četiri predstave o Aleksandri Zec u režiji Olivera Frljića, po dramskom tekstu Vojislava Šešelja.
No, zato smo iz masmedija saznali da je to u Vukovaru bio skup „ekstremnih desničara“. Saznali smo da je skup u stvari bio protiv Plenkovića, „puzajući državni udar“, bar tako piše EPH-ov pošteni Albanac Robert Bajruši u Jutarnjem. „U stvarnosti, bilo je to pokazivanje mišića radikalne desnice i istih aktera koji su 2014. postavili šator na Savskoj cesti. Čak su i izjave sudionika vrlo slične, u subotu su sudionici spominjali “nepravdu”, “izdaju” i “zaborav”, dok su šatoraši izjavljivali kako su se okupili jer “smatraju da se osjećaju poniženima i zaboravljenima”, kaže Bajruši, trbuhozborac vlasti, koja god bila.
„U stvarnosti je šator na Savskoj predstavljao puzajući državni udar protiv Vlade Zorana Milanovića, kao što je vukovarski skup čin dubokog političkog pritiska na premijera Andreja Plenkovića, iza čega stoje radikalni desni krugovi. Iz njihovih je istupa vidljivo da žele krojiti Hrvatsku po svojoj mjeri, a priča o žrtvama samo je dobar povod. (…)
Jedino što su prešutjeli Josić i Penava jest podatak da za aboliciju srpskih pobunjenika nije odgovoran Plenković, nego – Franjo Tuđman. (….) Jako je loše ako postoje ubojice ili silovatelji koji se nalaze na slobodi, ali bilo bi puno gore kada bi što je istina u ovoj zemlji određivali razni Penave i Josići“, kaže on.
Što nam pravi autor tog teksta, Plenković i njegova briselska kamarila guzoštipača i alkoholičara poručuje? Prvo, prosvjed po njima očito nije demokratska institucija i pravo građana u demokraciji, nego „puzajući državni udar“. Drugo, hrvatski ratni vojni veterani i invalidi su šatoraši i ljudsko smeće, iz njegove perspektive. Treće, neće Vukovarci, koji jako dobro znaju tko je bio tko u Vukovaru i tko je koga ubio, govoriti o tome tko je ratni zločinac a tko ne, bez da Milorad potvrdi da se to smije.
Naravno, puzajući državni udar nije prosvjed, ali jest bilo pisanje Nacionala o Karamarku, recimo. No, zašto Plenković misli da je on taj protiv kojeg je organiziran skup u Vukovaru? I zašto su HDZ-ovi ljigavci prijetili sankcijama svim HDZ-ovcima koji bi se drznuli odazvati prosvjedu u Vukovaru? Odakle strah od „politizacije prosvjeda“, kad je građanski prosvjed politički čin sam po sebi?
Sve to jasno govori da je vlast u Hrvatskoj ne samo antidemokratska, već i pomalo fašistoidna. Ne samo ova HDZ-ova, nego i ona SDP-ova koju je obilježio braniteljski prosvjed. I jedni i drugi se boje prosvjeda građana. Plenković, pomalo već paranoičan, u svemu vidi zavjeru protiv sebe, pa tako smatra da je sve što se događa upereno protiv njega. Malo si previše umišlja, reklo bi se: druga je stvar to što on štiti srpske ratne zločince na zagovor svog koalicijskog partnera, profesionalnog „lojalnog“ državnog Srbina. Koji svoj položaj državnog Srbina koristi da bi zaštitio „svoje“, po nacionalnoj osnovi i mimo bilo kakvih principa.
No, najzanimljiviji je stav Plenkovića – Bajrušija o Tuđmanu. Radi se o udbaškoj ujdurmi za maloumne, da je Tuđman kriv što ratni zločinci šeću Vukovarom jer je potpisao amnestiju. Ne, nije. Amnestija se odnosi samo na djelo oružane pobune protiv RH, ne i na bilo kakav ratni zločin ili zločin protiv civila u ratu. Ništa nije sprječavalo DORH da diže optužnice, najmanje Tuđmanova amnestija, ništa osim politike držanja politički nepoćudnih slučajeva u ladici do zastare. Sve to Bajruši jako dobro zna, samo namjerno tekst intonira tako da okrivi Tuđmana za to što sudovi ne žele procesuirati
Povratak kuvara i šofera
Kad se već novinari nisu osjetili pozvanim komentirati sam prosvjed i ratne zločine i zločince koji su tamo, po prvi put, spomenuti imenom i prezimenom, osjetili su se pozvanim stati u obranu optuženih za ratne zločine. Konkretno, jednog optuženog, zbog čije je istrage iz MUP-a uklonjen bivši šef sindikata, Kajkić. To je Đorđe Ćurčić, dožupan vukovarsko-srijemski iz redova Pupovčevog SDSS-a.
Zašto Jutarnji ima potrebu dati desetak kartica srpskom (potencijalnom) ratnom zločnicu i zašto u naslovu piše da je to neki jadnik nedužni kojeg prozivaju “radikalni desničari”? Trebali su otvoreno napisati što zapravo misle, „ustaše“! Zanimljivo da nikad nisu dali toliko prostora npr. Gotovini i rekli da ga optužuju radikalni četnici.
No, eto, on kaže da je bio na Ovčari – što ne može negirati, jer su mu to dokazali – ali nije nikog ubio. Bio je čovjek takoreći turist. „Uglavnom, tog ljeta 1991. nakon što je završila žetva otišao sam na godišnji odmor u Bosnu i na posao sam se trebao javiti 9. 9. 1991., ali kako je u međuvremenu počeo i eskalirao rat, ostao sam u Bosni i nisam se vratio dok nije objavljen poziv da se dođe na posao zbog skidanja jesenskog uroda, spašavanja strojeva… i tako sam se vratio sredinom studenoga“, laže Ćurčić. I dodaje da je vidio da se dovode zarobljenici iz Vukovara, da su ih potrpali u hangare, i da su onda iz tih hangara nestali, ali eto nije znao što im se dogodilo. Zašto je šutio 27 godina o tome da je bio na Ovčari upravo u vrijeme pokolja, nije odgovorio niti ga je novinar pitao. Kako mu je uspjelo ništa ne čuti i ne vidjeti, ne zna se.
Izgovor je to dostojan njemačkih nacista koji su kao i on „samo radili svoj posao“, a ako su i vidjeli da Židove negdje odvode, nisu imali pojma gdje. Niti ih se ticalo. Tako je i Đorđe, valjda, mislio da su zarobljenike odveli na kazališnu predstavu. TV očito nije gledao.
Ajmo malo uključiti mozak: Čovjek se vraća u Vukovar sredinom studenoga, za vrijeme najvećeg bombardiranja Vukovara, na radnu obavezu raspremanja strojeva od žetve? Koji su već davno razneseni, a Vukovar izgleda kao mjesečev pejzaž. Uostalom, da je i istina što kaže, a nije – i da mu se ne dokaže ništa više od onog što je priznao, on temeljem samo toga što je bio na Ovčari i šutio o njoj, i što se vratio u Vukovar upravo kad su ga Srbi osvojili, možda može biti amnestiran, ali ne može biti dožupan.
No, naš Đorđe, jadan, nije eto agresor, nego žrtva.
„Kamo sreće da nisam nikada došao, ali, eto, vratio sam se na poziv firme kao nekakva radna obveza na spašavanju pogona, stojeva… Nisam nosio oružje, nisam bio u vojsci, niti bilo kojoj vojnoj postrojbi. Bio sam običan radnik. Niti sam koga ubio, niti sam sudjelovao u tome na bilo koji način. Ne bježim od toga da sam se tamo zadesio u tom trenutku, ali kao civil, kao radnik, a sve ostalo što se sada o meni priča i piše su laži i neistine od kojih ću se braniti svim dopuštenim sredstvima“, kaže ovaj kuvar / šofer / obični radnik. Ma tko mu ne bi vjerovao? Tim više što ga optužuju, eto i naslov kaže, „radikalni desničari“. Što već samo po sebi insinuira da je to pošten čovjek, antifašist, lažno optužen.
Mene ipak zanima, bi li BBC dao nekom nacističkom oficiru da objasni da je on letio iznad Engleske u svom Messerchmitu u srpnju 41. jer je baš zaprašivao usjeve? I da nema pojma o tome da su neke bombe pale na London. Njemu ni jedna nije ispala.
„Kmeee too“
Možda nije bilo interesa za priče silovanih Vukovarki, možda nema ni interesa u Vladi za kažnjavanje srpskih „kuvara“, ali je zato Hrvatska dobila svoj „Me Too“ pokret.”
„Ja sam imala spontani pobačaj. Svezali su mi ruke i noge i započeli proces kiretaže na živo. Strugali su mi maternicu bez anestezije. To je bilo mojih 30 najmučnijih minuta u mom životu. Mogla bih vam svaku sekundu prepričati jer je trajalo kao vječnost. To je 30 minuta ponižavanja svake žene od tisuća žena koje su potpisale peticiju. Mislite da ženi nije dovoljna činjenica što je izgubila dijete i emocionalni stres koji prolazi nego nas još moraju na Hitnoj dodatno fizički iskasapiti i uništiti“, precizirala je u svom medijskom istupu, Ivana Ninčević Lesandrić iz Mosta.
A zatim su krenule priče tisuća žena koje, kažu, nisu dobile anesteziju u hrvatskim bolnicama pri kiretaži. Liječnici tvrde da jesu, kao i ministar. Imaju, kažu, dokumentaciju. I tako se nacija zabavlja kiretažama i bolnim porodima, dok su silovane Vukovarke ponovo bačene u drugi plan.
Namjerna subverzija, distrakcija s događaja u Vukovaru? Ne, nisu u „desnom“ Mostu tako pametni da to tako izvedu. Iako su mediji to jedva dočekali, naravno. Radi se tek o tome da Most uvijek nekog ruši, a ovaj put im je na tapeti – doduše nesposobni – ministar zdravstva Kujundžić. Pa su, izgleda, u prevelikoj želji da ga pošto-poto sruše, srušili prosvjed u Vukovaru. Na kom su sudjelovali u punom sastavu. Naravoučenje: Čista destrukcija rijetko daje rezultate. Mostu ne bi bilo zgorega da neki put pokušaju djelovati i – konstruktivno, umjesto da uvijek traže nečiju glavu.
Dodajmo i da je stvarno neukusno da jedna saborska zastupnica na takav način koristi svoje privatne zdravstvene probleme, da bi izvukla neku političku poantu i smijenila mrskog joj ministra. Naime, anestezija u bolnicama nema veze s ministrom i politikom, ima sa strukom.
Patnje prikopametne Marijane
#Kmee too je odmah dobio pojačanje od prikopametne Marijane Puljak, iz prikopametnog bračnog para Puljak. Koja je ispričala kako se napatila kad je rađala, jer su joj rekle babice da neće rodit još nekoliko sati, a ona rodila za 45 minuta. I ostavile je samu u rađaoni dok ne počne rađati. A onda je ona morala vikat da dođu kad je počela rađat. A k tome porod još i boli, i to jako.
Patnje žena u Vukovaru koje su silovali četnici su ništa prema patnjama prikopametne Marijane. Koju su babice ostavile da čeka porod u rađaoni! A da gdje su je trebale ostavit, u birtiji? Jesu li trebale imati staklenu kuglu da znaju kad će točno beba odlučiti izaći? Za pol sata ili pet? Ili su trebale sjediti s njom u rađaoni, držati je za rukicu i ostaviti one koje stvarno rađaju i koje stvarno trebaju pomoć? Jer te druge nisu tako jako pametne? Naravno, postoji i opcija da se ode u privatnu kliniku, gdje se dobije epiduralna i gdje sestre čekaju zajedno s rodiljom da porod počne… za dvadesetak tisuća kuna. A ima i besplatno zdravstvo, koje je upravo to što mu ime kaže – besplatno.
No, da ispadne još pametnija, Marijana je dodala kako je „uvjerena da bi malo muškaraca i najlaganiji trud preživjelo bez padanja u nesvijest ili urlikanja do Italije, tražilo spomenicu i pozamašnu mirovinu za pretrpljene boli.“ Siguran sam da bi, jer mi – ne rađamo. To je bol na koju nismo navikli.
A što se tiče hajke na ginekologe koja je pokrenuta u medijima prvenstveno kako bi se u drugi plan potisnuo Vukovar, bojim se da neće rezultirati ničim dobrim. Oni su u Hrvatskoj ionako potplaćeni, i jedini razlog zbog kojeg itko uopće radi taj posao u kom se sporo napreduje i gdje je odgovornost ogromna je taj, što on tradicionalno nosi društveni ugled. Medijski linč bi mogao lako rezultirati time da će malobrojni preostali predstavnici profesije zbrisati u Njemačku i Englesku, gdje će umjesto dvije tisuće eura plaće imati osam, i gdje ih se neće tretirati kao narodne neprijatelje. A kiretaže će u Splitu raditi seoski vrač iz okolice Mogadishua, tradicionalnim afričkim alatima i s povećom toljagom kao anestetikom.
Novinarske džukele
Gazda portala Indeks se već više puta proslavio šovinističkim i primitivno-nasilničkim odnosom prema ženama, prvenstveno doduše na verbalnoj razini, a da li i na kojoj drugoj – nije poznato. Ni njegovi novinari u primitivizmu u pravilu nisu zaostajali pa smo tako imali slučaj novinara Indexa koji je priveden jer je napušen, spolovilom udarao po policijskom autu. Do sad se to činilo kao vrhunac kretenizma, no zamjenik glavne urednice Indeksa Neven Barković je dosegnuo nove vrhunce. On je, komentirajući objavu Predsjednice da je udomila psa iz azila, napisao: „Na slici je prva kuja Hrvatske. Uz nju je i neki pas“.
Uvrede ponekad mogu biti duhovite, ako su suptilne. No ovdje se radi o nečem drugom, o novinarskom žanru koji se posljednjih godina razvio u Hrvatskoj, naročito u lijevim medijima, a koji se zasniva na grubom, primtivnom, vulgarnom i neargumentiranom, često seksističkom ili šovinističkom vrijeđanju političkih protivnika. Radi se o smjeru koji je u novinarstvu ono što su u muzici cajke, a na TV-u – reality programi. Radi se o čistom trash-novinarstvu koje je ne samo dobilo pravo građanstva, nego se prodaje kao „napredno“ i „liberalno“, slobodnomisleće. Slične je eskapade nedavno imao Sandi Blagonić, djelatnih HAZU-a, koji zbog toga nije dobio otkaz.
Ako se pitate što Grevio centrala i Istan-Bule imaju za reći o tom statusu, da je Kolinda „prva kuja Hrvatske“, odgovor je jednostavan – baš ništa. Isto kao što nemaju ništa za reći ni o ženama silovanim u ratu. No zato ne sumnjam da će Indeks biti vrlo brz u osudi seksizma spomene li kakav svećenik na misi nešto što se njima inače neće dopasti. Pa će svoju mržnju prema Crkvi sakriti iza borbe protiv seksizma. Koji im, kako vidimo, baš jako smeta.
Domoljublje Dubravke Šuice
Gornji status Dubravke Šuice, bivše gradonačelnike bivšeg Dubrovnika, danas diznilenda za turiste s kruzera, jasno pokazuje zašto je dati glas za HDZ promašeno i na rubu zločina. Znamo da je HDZ bahat i arogantan, znamo i da je Plenković takav po prirodi pa je vjerojatno dijelom i stoga postao predsjednikom te stranke, znamo da su političari u Hrvatskoj inače bahati i bezobrazni.
Dakle, na primjedbu da je HDZ kriv što četnici slobodno danas šeću Vukovarom, Šuica prvo odgovara floskulom „ja ne.mrzim“, pokupljenom valjda od SDP-ovog štreberolikog Bojana Glavaševića, a onda, na konstataciju da HDZ-u četnik drži Vladu, odgovara u stilu – „da ste nam dali dovoljno glasova, četnik nam ne bi trebao!“
Drugim riječima, HDZ postoji samo radi vlasti, HDZ nema apsolutno nikakvih principa. HDZ će koalirati i sa Šešeljem ako treba, pa ako se nekom ne dopada njegovo četničko divljanje – a bože moj, trebali ste dati svoj glas za HDZ!
Zapravo je ta izjava Šuice zacementirala ono što ionako znamo – glas za HDZ je glas za četnike, glas za izostanak lustracije, glas za izostanak bilo kakvih suštinskih i smislenih reformi, glas za HDZ ne znači da ste glasali za neku određenu politiku jer će se politika stranke odrediti naknadno, kad se vidi s kim se mora u koaliciju, s kojim obiteljima, odnosno strankama. Modus operandi HDZ-a sve više podsjeća na klasičnu mafiju. No s jedne strane, valja priznati, Šuica je u pravu. Tko glasa za HDZ, sam si je kriv. I ne može kriviti nikog drugog za to kako mu je.