Friedensreich Regentag Dunkelbunt Hundertwasser – čovjek koji je usrećio svijet

Hundetwasser je bio, kako je pisao njegov veliki pobornik slavni francuski povjesničar umjetnosti Pierre Restany – “ultimativni humanist” koji je galopirajućoj tehnologiji suprotstavio moguću "harmoniju čovječanstva”

Arhitekt i slikar koji je tvrdio da je “ravnalo zločin”, da je ravna crta “bezbožna, nemoralna i da bi je trebalo zabraniti” , veliki etičar zaljubljen u život i arhitekturu u kojoj čovjek živi u potpunom suglasju s prirodom – Bečanin i kozmopolit Friedensreich Regentag Dunkelbunt Hundertwasser bio je i jedan od rijetkih ljudi koji je doista usrećio svijet.

Osmanaest godina prošlo je od smrti ovog humanista i možda posljednjeg romantičara stvaranja koji je svojim radosnim građevinama nalik prirodnim strukturama, zgradama sa stepenastim i zelenim krovovima, prozorima iz kojih raste drveće, inetrijerima punim boja, valovitim linijama interijera i eksterijera – usrećivao ljude zamorene beskrajnim nizovima potpuno istih četvrtih punih bezlične suvremene arhitekture koja emanira tjeskobu.

Štoviše, Beč su uvelike proslavile Hundertwasserrove smjele građevine koje su postale mjestima hodošačća milijuna turista koji žele vidjeti ova jedinstvena zdanja, u Europi možda jedino usporediva s Gaudijevim građevinama i skulpturama u parkovima Barcelone. Kapetan “Kišni dan”- kako je Hundertwasser sam sebe nazivao, rođen je Beču 1928. u židovsko-arijevskom braku što će ga spasiti od nacističkih zvjerstava i što će kasnije prokomentirati riječima da je već kao dječak “osjetio odgovornost za druge i potrebu biti bolji čovjek”. Međunarodnu je slavu stekao krajem šezdesetih godina održavajući izložbe, predavanja i performancee u Parizu u kojima se bavio temama ekologije, povratka prirodi i humanističkim načelima življenja. Zalagao se za krovove prekrivene vegetacijom i “individualno oblikovanje fasada”. Svaki čovjek, tvrdio je, ima pravo individualno uređivati svoju kuću. Žestoko se borio protiv zagađenja svih vrsta, nuklearne ugroze i svake vrste destrukcije zemaljskog nasljeđa.

Prema njegovoj slavnoj teoriji – čovjek ima tri kože: svoju prirodnu epidermu, svoju odjeću i svoju kuću iz kojih svaka prirodno proizlazi jedna iz druge. Četvrta koža je bilo socijalno okruženje, obitelj, nacija i prijatelji, a peta – planetarna “koža” o kojoj je ovisila biosfera, kvaliteta života i stanje Zemlje. Odmah je stekao velik broj štovatelja, a prve kreacije omogućio mu je bogati kolekcionar Joram Harel s kojim se sprijateljio 1972. godine. Godine 1968. kupio je drvenu jedrilicu na Siciliji koju je usidrio u Venecijanskoj laguni i na kojoj je primao mnoge štovatelje, istu onu na kojoj će kasnije redatelj Peter Scamoni o njemu snimiti film kapetan “Kišni dan” (Regentag).

Već 1972. publicirao je svoj slavni manifest protiv racionalnog u arhitekturi predstavljajući ga na televizijama. Mrzio je sve racionalno, tvrdeći ne bez razloga da je čitavo 20. stoljeće podređeno tiraniji ravne linije – “majke svih zala i ružnoće”.



Umjetnički rad

Studirao je na Bečkoj Akademiji lijepih umjetnosti koju je napustio krenuvši “ka svojoj sudbini”. Prvi put se 1952. u njegovim djelima počinje javljati spirala koja će postati glavni simbol njegovih slika, ali i element nadasve bitan za buduće građevine. U tom smislu bio je, kako je pisao njegov veliki pobornik slavni francuski povjesničar umjetnosti Pierre Restany – “ultimativni humanist” koji je galopirajućoj tehnologiji suprotstavio moguću “harmoniju čovječanstva”. Sam je izrađivao i vlastitu odjeću i cipele. Tijekom boravka u Parizu 1928. definirao je tri zla “druge kože”: uniformiranost, simetriju i tiraniju mode.

Uvijek je stoga nosio različite čarape. Mnogo kasnije će i stanari njegovih čuvenih bečkih kuća također rabiti “kreativnu odjeću” usklađenu s “cvijećem i drvećem” na prozorima. Postajao sve kritičniji prema društvu koje ga okružuje, izvodeći brojne ulične akcije. Posebno je slavna njegova poslanica o prirodnom stanovanju. Zalagao se da ljudi na prozorima sami sade krupnu vegetaciju kao faktor higijene i zdravlja, protiv zagađenja, a svojim je stanarima poručio: “vaše je pravo oblikovati vaš ukus – kada je sve bijelo zimi, mora biti zeleno ljeti”. Kako su njegova predavanja o etici gradnje i prirodnom stanovanju postajala i svjetski sve poznatija, gradski čelnici izašli su mu u susret. Kako Hundertwasser nije bio arhitekt , ali je osmislio sve svoje građevine, za prvu je njegovu zgradu angažiran Jozef Krawina s kojim se razišao, da bi mnogo uspješniju suradnju nastavio s Peterom Pelikanom s kojim će zavšiti svoju prvu stambenu zgradu Hundertwasserhaus između 1983. i 1986. godine.

Građevina smjelih boja i neravnih podova, oplemenjena s oko 250 stabala i grmova, predstavlja jedno od najkreativnijih i najoriginalnijih djela moderne arhitekture na svijetu. Zgrada raspolaže s ukupno 52 stana, 4 poslovna prostora, te sa 16 privatnih i 3 zajedničke krovne terase, a do danas je postala jedna od najposjećenijih građevina u Austriji.

Hundertwasser je nastavio suradnju s Pelikanom i M. Sprigmannom radeći fantastične građevine I u Darmstadtu, Frankfurtu, Magdeburgu, Osaki i mnogim drugim gradovima i selima. Koliko su ljudi bili sretni ne samo živeći u njegovim građevinama punim zelenila, svjedoči i podatak da su radnici koji su prema njegovim nacrtima radili spa selo u mjestu Blumau izjavili Hundertwasseru da “su mu zahvalni na slobodi kojom su mogli – stvarati građevinu”!

Upravo je u toplicama Blumau supio ostvariti mnog svoje zamisli za što mu je trebalo sedam godina. To je najveći i najbogatiji projekt koji je radio. Zamislio ga je kao “idealni grad” koji u potpunosti počiva na principima suglasja između prirode i čovjeka. Na površini od 35 hektara Blumau može primiti tisuću posjetitelja, a ima turističke kapacitete od 350 soba, 550 kreveta, dva bazena i pet termalnih kupališta. Hundertwasser je svaki dio zamislio kao “živ organizam” sagrađen na travnatnim brežuljcima s humusnom na krovu. Čitavo liječilišno selo nalik je na golemu prirodnu cjelinu gdje s jednog travnatnog krovišta i građevine šetate do drugog, okruženi vodom, a kako je kazao sam Hundertwasser – u Blumau je mogao u cjelini kušati sve vještine prirodnog prozračivanja i osvjetljivanja. Za Blumau je s Robertom Rognerom osvojio “Specijalnu nagradu za razvitak turizma”.

Travnati krovovi također služe pročišćavanju i filtriranju kišnice. Kako je kao svjetski putnik bio i u Kini, Japanu i na Novom Zelandu proučavao je seoske, mnogo zdravije tipove kuća kojima se nadahnjivao u svojim mnogobrojnim djelima kojima je pokušao humanizirati gradnju. Što se tiče njegovih kuća-tereasa uvijek je govorio – “Preživjet ćete jedino ako volite drvo kao samog sebe”.

Tijekom petnaestak godina Hundertwasser je osmislio oko pedesetak arhitektonskih projekata i pola od njih i izgradio. Jedna od najljepših građevina koju je napravio bila je promjena nevjerojatno ružnog dimnjaka Spittelau u Beču u arhitektonsko remek-djelo nalik građevini iz “Tisuću i jedne noći”. Brojne su njegove prekrasne gradnje postale umjetničkim simbolima Austrije, a obuhvaćaju djela posve različite tipologije od crkvice sv. Barbare u Barnbachu, Muzeja folklora, restorana na autocesti Bad Fischau, do škole Martin Luther do sela blizu Hundertwasseove kuće. Radio je diljem svijeta od Kanarskih otoka do izradbe trga u Dječjem muzeju u Osaki. Kako je zaključio Pierre Restany: “Hundertwasser je stvorio sve – kuće sretnog muškarca i sretne žene, magične palače odmora i crkvice kao hramove humanizma, oplemenjivao je ulice, oplemenjivao je hotele, pumpe a da ne spominjeno dizajniranje satova, aviona, čamaca….Rijetko je tko bio toliko angažiran oko opasnosti od tehnologije, nuklearne energije i globalnog zagađenja. Ta bio je Hundertwasser – jedan, jedini i neponoviljivi”.

Austrija mu se odužila priredivši mu veliku međunarodnu izložbu “Austrija prikazuje Hundertwassera na svim kontinentima” između 1975. i 1983. U svijetu su ga toliko voljeli da je 1980. gradonačelnik Washingtona Marion Barry jr. proglasio 18. studenog danom Hundertwassera.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI