Formula autsajderskih čudesa

0
241

Na izložbi “Formula čula” predstavljen je izbor djela iz Zbirke marginalne, odnosno autsajderske umjetnosti MSU-a. Izloženo je četrdesetak radova kojima se ističe osebujni karakter zbirke i najvažnije - djela marginalaca svrstavaju uz bok akademskim majstorima. Termin “outsider art” uveden je 1972. i prvobitno je bio zamišljen kao engleski ekvivalent za art brut, a prvi ga je put upotrijebio engleski povjesničar umjetnosti Roger Cardinal.

Gdje su nestali outsideri – slobodni i nesputani duhovi koji su obilježili likovnost 20. stoljeća svojim nekonvencionalnim radovima?

Ovi su umjetnici,  često maštoviti pojedinci bez ikakve likovne škole i buntovnici nesputani akademskim okvirima među kojima je bilo i psihičkih bolesnika stvarali likovnost oslobođenu svih stega i tzv. iskonsko slikarstvo  nadahnuvši i francuske nadrealiste u proučavanjima podsvjesnog, ali i velike europske pisce, slikare i kipare koji su tragali za primarnim umjetničkim izrazom. I u Hrvatskoj su se pojavili ovi “umjetnici s margine” , koji su daleko od javnosti stvarali svoje osebujne svjetove.

Loading...

Upravo je zagrebački Muzej suvremene umjetnosti, bio institucija koja se pobrinula da se ova likovna pojava ne zaboravi. Zahvaljujući dr. Nadi Vrkljan-Križić spašena su i prikupljena mnogobrojna djela od kojih je muzej počeo oblikovati zbirku outsiderske umjetnosti.  Prva izložba  “Outsideri” održana je u Muzeju 1998. godine i na njoj su po prvi put prikazani umjetnici autodidakti  koje su ranije jednostavno nazivali naivcima, u potpuno novom kontekstu. Dvije godine kasnije uslijedio je nastavak i izložba “Outsideri 2”. Po odlasku  voditeljice zbirke Nade Vrkljan Križić u mirovinu, Zbirka je na novim premisama ponovno osnovana 2016. godine.

Pod nazivom “Formula čula” u izboru kustosice Daniele Bilopavlović Bedenik   izloženo je četrdeset djela što potječu iz zbirke koja se nastavlja popunjavati. Osim poznatih imena , izloženo je i nekoliko radova umjetnika koji do sada nisu primarno sagledavani  kroz prizmu autsajderskog stvaralaštva, a to su radovi Josipa Seissela, Mladena Stilinovića i Matije Skurjenija.

Emerik Feješ, umjetnik kojeg su većinom svrstavali među najistaknutije predstavnike hrvatske naivne umjetnosti prve polovice 20. st., na ovoj je prezentaciji predstavljen i kao vrhunski slikar autsajder. Nije ni čudno. Feješ je stvarao čudesne  i fantastične gradove, a kroz svoje prikaze svjetskih građevina koje je naslikao gledajući razglednice s katedralama u Milanu i u Veneciji,  dokazao se kao jedan od najvećih fantastičara arhitekture. Gusti crteži puni boja kojima je gradio svoje izvanredne građevine u stilovima iz svih epoha sadrže detalje  u kojima se mogu prepoznati  i gotika, renesansa i barok, ali i kineski i japanski paviljoni. Mića Bašičević, jedan od najvažnijih kritičara i promotora izvorne umjetnosti u nas, koji je organizirao i njegovu prvu samostalnu izložbu u Zagrebu 1956. godine, za Feješa je rekao: „bori se za preobražaj stvari u životu, preobražavajući tmurne bezdušne gradove, odnosno njegove nevesele razglednice u radost novorođenih prostora…”. No, danas bi  mogli reći i obrnuto – Feješ je gradove doživljavao kao mjesta iskonske radosti, odnosno mjesta čije građevine odražavaju najveće stvaralačke moći ljudskog duha. Bio je zaljubljenik u detalje i raskošnu arhitekturu velebnih crkava i bazilika  koje je s toliko mašte oživljavao u slikama.

Također samouk slikar ahitekture  Drago Jurak je isto kao i Feješ bio svrstavan među naivne slikare.  Taj samozatajni scenski radnik zagrebačkog HNK, rođenjem iz zagorske Pušće, nudio je svijetu svoje raskošne, blistave, čudesne gradove često smještene u velike brodove.  Kako  je crtao i slikao neoptrećen bilo kakvim zadatostima uvršten je također i u marginalce ili autsajdere. Kao i Feješ Jurak je bio majstor detalja. Da je živio u srednjem vijeku , vjerojatno bi postao vrhunski majstor obrta izrađujući perfekcionističke predmete za crkvene i svjetovne interijere u kojima je ljudska ruka morala pokazati sav genij i napor stvaranja minijatura. Baš kao što su srednjovjekovnom minjaturistu trebali mjeseci da oslika jednu stranicu kakva iluminirana rukopisa ili oblikuje kalež do najfinijih detalja, Jurak je gradio svoju fantastičnu arhitekturu danas teško zamislivim umijećem crtanja detalja.

Gledatelju bi doista trebao čitav dan ne bi li donekle uočio sve gradbene elemente jedne Jurakove slike. Tijekom života Jurak je radio i reljefe u različitim materijalima i drvene makete imaginarnih građevina. Koliko je već za života imao uspjeha svjedoči podatak da je osim u Zagrebu i Zlataru, izlagao i u Rimu i San Franciscu.

Opus Matije Skurjenija (1898. – 1990.)  ostavio je bez riječi čak i francuske nadrealiste.  Radovan Ivšić, njegov veliki prijatelj, u katalogu izložbe “Nepoznati Skurjeni”, koja se održala 2007. u Muzeju naivne umjetnosti u Zagrebu, kazao je: „Skurjeni je rudar snova”. Osim Ivšića, koji je bio Skurjenijev neskriveni i najveći obožavatelj, njegove radove visoko su cijenili  i André Breton, José Pierre i Toyen.

Njegova fascinantna, vizionarska slika “Treći svjetski rat” iz 1969. predstavlja jedinstven primjer spoja slikarstva naive, nadrealizma, ali i outsider arta. Kada je francuska spisateljica  Annie Le Brun 1971. godine intervjuirala Skurjenija, kazao joj je da su na toj slici naslikani njegovi osjećaji i vizije, mogućeg novog svjetskog rata. Upravo to vizionarsko, duhovno i fantastično Skurjenija postavlja u nov kontekst marginalne umjetnosti. Mjesto u ovoj „fantastičnoj” skupini pronašli su i “Crni jezici” Mladena Stilinovića (1947. – 2016.) i dvije apstraktne kompozicije Josipa Seissela (1904. – 1987.), kao i već spomenuta Toyen (1902. – 1980.), češka nadrealistička umjetnica s pariškom adresom, koja je po svojem bitku i radikalnim stavovima prema umjetnosti i životu također bliska autsajderima.

Opus Stjepana Bukovine (1935. – 2012.), po čijoj je izloženoj slici nazvana ova izložba – posebno je zanimljiv. Umjetnik koji se uz slikarstvo bavio, kako sam kaže, i „fundamentalnim znanostima”, u vlastitoj nakladi izdao je znanstvenofantastična izdanja o postanku svijeta: Psihoatomika (1987.) te knjige Sugestija, autosugestija, hipnoza, autohipnoza (1988.) i Tehnička telepatija (1988.). Svoje teoretske postavke precizno je ilustrirao neobičnim stiliziranim slikama koje su ga približile svjetonazoru marginalne umjetnosti.  I Drago Trumbetaš  je bio još  jedna osebujna ličnost hrvatske umjetničke scene i svestran stvaratelj, po  vokaciji slikar, ali i pisac, pjesnik i slikar. Stvarajući poseban univerzum, arhipelag izoliranog i otuđenog malog čovjeka, crtajući životnu dramu ljudi koji su morali otići iz Hrvatske u potrazi za boljim životom, što je i sâm prošao, postao je jedinstvena pojava ne samo u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti.

Karl Sirovy (1896. – 1948.)  je stvarao u duhu simbolizma, secesije i Jugendstila. Također samouk, radio je pod utjecajem hrvatske moderne, no dualizam koji je sveprisutan u njegovu stvaralaštvu pokazuje  njegovu srodnost s marginalnom umjetnošću. S jedne strane nastaju realistični prikazi u bogatom koloritu, a s druge fantastična bića i prikaze. Njegov fascinantan opus otkrila je Nada Vrkljan Križić, koja je 1993. godine napravila njegovu monografsku izložbu i opsežan katalog. Od autora novije generacije izloženi su radovi Ljiljane Arar, Krešimira Hlupa, Božidara Štefa Goluba, Margarete Vidmar, Melite Kraus, Zvonimira Brajkovića – Orna, Zvonka Bratića, Gojislava Kalapača – Goje i Igora Lasića. Svaki od njih je stvorio svoj autentičan svijet koji se odlikuje instinktivnim i spontanim likovnim izrazom.

Autsajderi u svjetskom kontekstu

Marginalna ili autsajderska umjetnost svoje korijene vuče iz art bruta, a taj  je termin prvi spomenuo 1948. francuski umjetnik Jean Dubuffet (1901. – 1985.), koji je te godine u Parizu i osnovao  Društvo Art Brut. Dubuffet je artbrutistima smatrao neškolovane umjetnike, autodidakte, koji su unatoč životu u visokorazvijenoj civilizaciji nastojali sačuvati svoj prostor slobode i svojevrsne divljine i neciviliziranosti i stvarati unutar njega.

Termin “outsider art” uveden je 1972. i prvobitno je bio zamišljen kao engleski ekvivalent za art brut, a prvi ga je put upotrijebio engleski povjesničar umjetnosti Roger Cardinal.

Kako je svojedobno uz izložbu “Outsider 2” zapisala najznačajnija; otkrivateljica hrvatskih slikara autsajdera Nada Vrkljan Križić: „… Danas je to općenito prihvaćen termin kojim se označava stvaralaštvo onih koji su u raznim vremenima i pod najrazličitijim okolnostima stvarali u vrlo dosljednoj izolaciji od društveno priznatih i opće prihvaćenih normi i klišeja, bilo da se radi o nemilosrdnoj izolaciji duševnih bolesnika ili devijantnih i bolesnih osoba, bilo da se radi o općenitom distanciranju od onih koji se ne uklapaju u opće prihvaćene norme ponašanja u svim razdobljima i u raznim dijelovima svijeta, pod različitim političkim zastavama.”

Ranije se outsiderska umjetnost  često poistovjećivala s naivnom umjetnošću, a osobito je to bio slučaj na našim prostorima. No, kako podsjeća kustosica recentne izložbe Daniele Bilopavlović Bedenik  – sličnosti između ova dva žanra uočavamo u pristupu i stavu prema shvaćanju umjetnosti. Međutim, sam doživljaj potpuno je drugačiji. Dok stvaralaštvo naivnih umjetnika uglavnom predstavlja njihov proživljeni, vanjski svijet, autsajderi istražuju vlastitu unutarnju zbilju. Njihovo stvaralaštvo često je povezano sa snom i vizijama.

Stvaraoci ovog fantastičnog svijeta umjetnosti ne pokoravaju se društvenim kanonima, a u svojim djelima nastoje prodrijeti u dubinu svoje psihe i dokučiti što čini bit ljudskog bivanja, odnosno života. Iako se tom temom bavi sveukupna umjetnost, marginalci su često stavljani u nerapravni položaj s akademskim umjetnicima. Mnogo je primjera umjetnika autsajdera koji su, u potpunosti se predajući umjetnosti, prešli granicu vlastitih mentalnih okvira, ali i granica umjetnosti. Mnogi od njih su tek nakon duševnog sloma počeli nesmetano stvarati.

No, jednu od najznačajnijih zbirki u Europi koja će nadahnuti nebrojeno mnogo slikara i pisaca  načinio je psihijatar i povjesničar umjetnosti Hans Prinzhorn (1886. – 1933.)  koji je u svojim  istraživanjima nastojao proniknuti u sam proces umjetničke kreacije duševnih bolesnika. U knjizi Bildnerei der Geisteskranken (Slikarstvo duševnih bolesnika, Springer Verlag, Berlin, 1922.) je nastojao  dokazati da je kod takozvanih mentalno oboljelih umjetnika zapravo riječ o umjetnicima koji su u svojem prirodnom stanju, izolirani od društva i socijalno neiskvareni, a njihova je umjetnost proizašla iz najdubljih slojeva psihe. Sakupio je na tisuće djela nekoliko stotina umjetnika s različitim psihičkim smetnjama te je napisao rad o toj temi.

Nakon Prinzhornove smrti, u Münchenu je 1937. godine, neposredno nakon otvaranja Velike izložbe njemačke umjetnosti, otvorena prva izložba na kojoj su se nacisti obračunali s modernom umjetnošću, Entartete Kunst (Degenerirana/ izopačena umjetnost). Na njoj su bila izložena djela danas najvećih umjetnika 20. st. poput Picassa i Kokoschke, a uz njih su stajali i radovi iz Prinzhornove kolekcije. Na naslovnoj je stranici kataloga, uz pridjev izopačena, riječ umjetnost stavljena pod navodnike. Riječ je naravno bila o najgorem obliku nasillja i izrugivanja, jer su se nacisti borili protiv „degeneriranog i izopačenog”.

Kao što je poznato, velik dio radova s izložbe spaljen je 1939. godine, a samo je manji dio sačuvan. Zahvaljujući Dubuffetu, koji je toj „izopačenoj” umjetnosti dao identitet i definiciju te godinama sakupljao radove nepoznatih umjetnika ove, kako ju je i sam nazvao, sirove umjetnosti (engl. raw art), njegova velika kolekcija art bruta pronašla je svoje mjesto muzeju u Lausannei u Švicarskoj koji je otvoren 1972. godine. Danas je Collection de l’art brut u Lausannei, s više od 70 000 djela i 1000 autora, najveća zbirka marginalne umjetnosti u svijetu.

Svakako je predstavljanjem umjetnika  autsajdera u stalnom postavu Zbirke u pokretu Muzej suvremene umjetnosti dao puni dignitet  marginalnoj umjetnosti postavivši je uz bok etabliranim djelima suvremene umjetnosti, potvrdivši da i dalje traga za umjetnicima “iskonskog” .