Ne treba nikada zaboraviti da su 1933. nacisti upriličili prvo javno spaljivanje nepoželjnih knjiga
Brisanje objava uglednih hrvatskih intelektualaca poput dr. Nina Raspudića ili dr. Ive Lučića,te don Damira Stojića, Ike Mandurića i mnoštva objava domoljuba, među kojima i novinara Ivana Hrstića, samo zato što su iskazali analitičko mišljenje ili posljednje poštovanje i sućut obitelji generala, vrlo je opasno stanje, koje može biti uvod u totalitarizam.
Iako do danas nema službenog priopćenja tko stoji iza tih napada, prema objavama na pojedinim mrežnim stranicama jasno je kako se dobrim dijelom radi o lijevim, neoboljševičkim strukturama, koje su pokrenule ovaj virtualni rat.
Treba biti svjestan koliko je tanka granica između virtualnog i stvarnog svijeta i koliko je malo potrebno da takvo djelovanje izrazito destabilizira Hrvatsku, s teškim i dalekosežnim posljedicama.
Ne treba nikada zaboraviti da su 1933. nacisti upriličili prvo javno spaljivanje nepoželjnih knjiga. Dogodilo se to na berlinskom Opernom trgu, nedaleko od ulaza u slavno Humboldtovo sveučilište. Spaljene su čak i pjesme njemačkog pjesnika Heinricha Heinea koji je još 110 godina ranije zapisao: “Tamo gdje se pale knjige, na kraju se pale i ljudi.”
Danas nije moguće organizirati spaljivanje knjiga, ali jest moguće uklanjati i to prema proizvoljnom sudu, na osnovu prijava „osoba“ koje uopće ne postoje, jer su im profili lažni, komentare i članke uglednih hrvatskih intelektulaca, jer se nekome ne sviđa njihovo mišljenje.
Nisam upoznat ima li Hrvatska kapacitete za cyber ratovanje, ali ako ih ima, bilo bi uputno iskoristiti ih u svrhu zaustavljanja ovoga što se događa i predstavlja izravnu prijetnju za nacionalnu sigurnost.
Cyber ratovanje između država je realnost, unutar države ludost
Cyber ratovanje je odavno prepoznato kao jedan od ključnih izazova za nacionalnu sigurnost. Najbolje postrojbe za cyber ratovanje imaju SAD, Engleska, Kina, Rusija, Njemačka i naravno Izrael.
Izraelska vojna postrojba koja se time bavi zove se Unit 8000, njeno djelovanje drži se u tajnosti. Da je izraelska tajna služba Mossad također uključena u projekte cyber ratovanja, nije nikakva tajna.
Na pitanje mogu li države poput Hrvatske nešto od toga implementirati u svoj sustav, njihov strateg, general Ben je odgovorio: „Nisam u poziciji dijeliti vam savjete.“
Jedinica 61398 ime je postrojbe vojske Kine za cyber ratovanje o kojoj se jako malo zna. Postrojba je smještena u Šangaju i ima više tisuća pripadnika. Najviše napadaju one industrijske grane koje je Kina u svom planu razvoja proglasila strateškima, a gotovo 90 posto napadnutih tvrtki nalazi se u zemljama engleskog govornog područja.
Ove postrojbe provode i kontrolu vlastitog cyber prostora, štiteći nacionalne interese svojih država.
Kako ubiti intelektualce bez likvidacije?
Marcus Wolf, vrlo uspješan šef nekdašnje zloglasne tajne policije STASI, poznat kao “čovjek bez lica”, proučavao je djelovanje cenzure na intelektualce u nekadašnjoj DDR.
Wolf je zaključio kako postoje tri vrste učinka; prvi, intelektualci se povlače u sebe i pomireni sa sudbinom ne pokušavaju ništa objaviti. Drugi padaju u depresiju te nakon nekog vremena više nisu u stanju intelektualno djelovati i treći, neki se odlučuju za samoubojstvo. U svakom od navedenih slučajeva ishod je za STASI bio zadovoljavajući.
Naravno, SDS-i bivše države nije se zamarala takvim proučavanjima, nego je likvidirala više političkih emigranata nego sve političke policije istočnoeuropskih država zajedno.
Ne mislim da bi Lučić, Raspudić, ili kolega Hrstić, mogli doživjeti sudbinu intelektualaca iz DDR-a, jer hrvatske su granice otvorene, ali ipak neka pitanja vezana uz brisanje njihovih objava, kao i ostalih domoljuba, zaslužuju jasne odgovore.
U peticiji protiv cenzure na društvenim mrežama, između ostalog stoji: „Zbog mnogobrojnosti i sustavnosti iza kojih očigledno stoji režim, izražavamo duboku zabrinutost i pokrećemo peticiju…“
Formulacija „iza kojih očigledno stoji režim“ ne može se drugačije protumačiti nego da iza toga stoji Vlada i njene službe. Iz Vlade se nisu očitovali oko ovoga, ali ako bi se to pokazalo istinitim bio bi to nečuveni pokušaj kontrole javne riječi na tragu najgorih totalitarnih režima.
Ako iza toga ne stoji Vlada, upravo „zbog mnogobrojnosti i sustavnosti“, postavlja se pitanje koje su te skupine koje imaju takvu infrastrukturu i kapacitete da bi mogle provesti tako široku akciju, a da o tome mjerodavna tijela nemaju spoznaje.
Ako problem promatramo šire, moguće je da u ovome sudjeluju i neke strane države, kojima je u interesu destabilizirati Hrvatsku.
U svakom slučaju, doista se radi o vrlo ozbiljnom nacionalno-sigurnosnom problemu. Potrebno je provesti ozbiljnu istragu, a virtualni rat unutar Hrvatske treba hitno zaustaviti!