Soroščad, redakcija Ferala u egzilu, Pislel, Bodrožićka, udbašija, paraziti iz Centra za mirovne studije i HAVC-a, jednom riječju antifašisti, odlučiše potpisati nekakvu deklaraciju o tome da smo svi mi zapravo Jugoslaveni i svi govorimo istim jezikom. Deklaracija je nastavak Memoranduma SANU-a.
Deklaracija o jugoslavenskom narodnom jeziku
Tu je creme de la creme antifašizma: Boris Dežulović, Vesna Teršelič, Dejan Jović, Predrag Lucić, Dragan Markovina, Jurica Pavičić, Sanja Sarnavka, Drago Pilsel, Mima Simić, Rade Šerbedžija, Rajko Grlić, Ante Tomić, Srećko Horvat, dalje da ne nabrajam. Iz navedenih imena je jasno tko su oni. Dvjestotinjak uvijek istih imena koja dobivaju 90% medijskog prostora u Hrvatskoj, ma ni da je Tito još živ ne bi ga dobivali više! Po kojoj osnovi osim antihrvatstva i jugonacionalizma nije jasno, jer većina ih je kvalificirana tek za prodavanje skupe magle i žderanje i lokanje o trošku hrvatske sirotinje.
A ta deklaracija nazivom, namjerno provokativno, podsjeća na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. I to, ne slučajno, na 50. godišnjicu njenog objavljivanja. Naime, Deklaracija je objavljena 19. ožujka 1967. godine. Zbog nje su brojni završili na robiji, maltene i sam Krleža, ona je bila uvod u nacionalnu emancipaciju Hrvata koja je okrunjena neovisnošću.
Ono što ti ljudi dijele, osim odanosti antifašizmu koja u konačnici ima za cilj asimilaciju Hrvata u Srbe, je da svi oni uglavnom žive od parazitiranja na proračunu Republike Hrvatske. To je jasno kad se pogledaju imena: gotovo svi oni, od Šerbedžije do Bodrožićke, od Grlića do Mime Simić, izdašno preko udruga kojih su članovi obilato koriste proračunska sredstava države koju nisu željeli i koja im se gadi.
A kad se slučajno pojavi kakav političar poput Hasanbegovića koji tu bandu nametnika i pljačkaša hrvatske sirotinje skinuo s proračunske sise – jer Sorosevi milijuni nisu dostatni za širenje antifašizma, da bi oni mogli žderati i lokati kod Tri šešira u Beogradu treba još dodatno oguliti kožu s leđa hrvatskoj sirotinji koja i bez njih stenje pod teretom tahijevskih daća i nameta – onda se na njega u medijima digne kuka i motika, jer caru treba dati carevo, a antifašistima antifašističko!
Motivi te maligne nakupine parazita i sjecikesa, koji kao i svi paraziti idu za tim da ubiju domaćina na kojem su se nastanili, su jasni. Oni bi da sve to opet bude jedan jezik. Mediji ih iz nekog razloga proglasiše u naslovima “stručnjacima”, iako ovako ovlaš među imenima potpisnika vidim samo dvoje lingvista (Ranko Bugarski i Snježana Kordić). Ostali su stručni uglavnom za izvlačenje novca iz proračuna. Jedna od boljih definicija antifašizma kaže da je to stanje trajne ovisnosti o proračunu RH.
Što se tom deklaracijom želi postići? Otkriti toplu vodu tezom da se Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci međusobno razumiju u svakodnevnom govoru? To ionako nije sporno, razumiju se i Danci i Šveđani, no to ne znači da tu postoji, ili da treba postojati, neki zajednički jezični standard. Iz teksta je jasno da ga nisu pisali stručnjaci za jezik, jer je toliku količinu nebuloza stvarno teško nadrobiti.
“Činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama”, kaže deklaracija. To nije točno, jer je upravo jezik temelj nacionalnog identiteta u više slučajeva nego religija, etnička pripadnost, i išta drugo! Što znači “sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika”? Nitko to niti ne tvrdi. Osim ako oni sami ne smatraju da je hrvatski varijanta srpskog, a Hrvati pokatoličeni Srbi.
No veća glupost je izjava kako je “policentrična standardizacija demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika.” Standardizacija nije tu da bi bila bliska “stvarnoj upotrebi jezika”, ideja jezičnog standarda i jest da se on razlikuje od svakodnevnog govora koji ima milijardu inačica!
No što oni traže? “Ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama”, prije svega. I to traže isti ljudi koji su sami tražili dvojezičnost, dakle segregaciju, u Vukovaru i drugdje!
Molim, dakle, potpisnike da mi objasne, ako je sve to isti jezik, zašto onda traže poseban jezik za srpsku manjinu i dvojezične natpise i škole? Ili je to ona logika koje se sjećamo iz Jugoslavije, “što je hrvatsko, to je naše, zajedničko, jugoslavensko, a ono što je srpsko je samo srpsko?” Reklo bi se da se upravo o tome radi! Pa i kad se radi o jeziku: ako Hrvati svoj jezik zovu hrvatskim, to je nacionalizam, takav jezik ne postoji, svi mi govorimo istim jezikom. Ako Srbi traže srpski u svojim školama, to je njihovo pravo!
Sve gluposti iz te deklaracije inače prelaze opseg ove kolumne, stoga zasad toliko o tome. A što se mene tiče, ja nemam ništa protiv da se usvoji zajednički jezični standard za Hrvate i Srbe. Pod uvjetom da se taj jezik zove hrvatski, i da pismo bude latinica.
Obuljen i Plenković se ne bi šteli mešati
Kad je prije pola stoljeća donesena spomenuta Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika, antifašistička banda na vlasti je krenula uhićivati potpisnike. Oni koji nisu završili u zatvoru su ostali bez posla. Kad bi njihovi jednako zli i devijatni duhovni nasljednici koji su potpisali ovu deklaraciju, koja ide za ukidanjem nacionalnih jezika, kao temeljnog kamena nacionalne emancipacije, i za ponovnom uspostavom totalitarizma, ponovo došli na vlast, loše bi nam se svima pisalo!
Ali oni znaju da im u ovoj ustašoidnoj i klerofašističkoj državi vlas s glave neće pasti, jer znaju da ipak nismo poput njih. Da živimo u demokraiciji, a ne više u antifašizmu. Da ih nitko neće odvesti u Đorđićevu radi potpisa na listu papira. Zato i jesu tako agresivni i bezobrazni.
No to ne znači da politika ne bi trebala, i morala, osuditi takve pokušaje u ratu poraženih antifašističkih snaga koje idu đonom na same temelje države. Ali takva osuda je izostala. Mlaki Plenković samo odmahuje rukom u stilu “ma nema to veze, to je politička deklaracija!” Pa jasno da je politička! Kakva bi bila?? A čiji je politika posao nego vaš, premijeru vrli? Osuditi deklaraciju koja napada same temelje Ustava RH?
On je izjavio da se o “Deklaraciji o zajedničkom jeziku” na ozbiljan način uopće ne treba trošiti riječi, riječi valjda čuva za Davos i šampanjac sa Sorosem koji sav taj ološ i financira. “Kako bih to podržavao? Tko to može podržati u Hrvatskoj?”, pita se on. Tko to može podržati u Hrvatskoj??? Pročitajte listu potpisnika, premijeru! Svi koji se naslikavaju po medijima u ovoj državi!
A iz reakcije medija jasno je i zašto. Mediji u naslovima govore kako je Deklaraciju sastavilo tridesetak stručnjaca “različitih struka”. Kojih struka? Vodoinstalateri? Stolari? Iz potpisa ja vidim uglavnom stručnjake za feminizam, lezbo i gay poslove, snimanje negledljivih filmova državnim novcem, psovanje majke premijeru RH (Jasmila Žbanić!), VKV alkoholičare, aktivistički kler.
Neodređeni su bili i neki drugi političari, Bojan Glavašević koji je, očekivano, reagirao u stilu “ja bih to potpisao jer me srce vuče ka Beogradu, ali neću jer sam političar pa nije zgodno”, i nadasve ministrica kulture, Hribarova Nina Obuljen. “Pretpostavljam da se radi o političkoj inicijativi… Problematiziranje pitanja postojanja “četiriju političkih” jezika na prostoru nekadašnje hrvatsko-srpske/srpsko-hrvatske jezične prakse, što se nameće kao osnovna namjera ovoga projekta, klasično je izvrtanje teza jer je “srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik” zapravo politički konstrukt, nastao kao rezultat određene ideologije i državne politike koji u praksi nikada nije realiziran”, kaže ona i dodaje kako nikada nije u govornoj praksi realiziran u vidu srpsko-hrvatskih ili hrvatsko-srpskih govora.
Ograda je u redu, ali ono što nije u redu je to da to ministarstvo i dalje financira, obilato, većinu potpisnika deklaracije. Najmanje što imamo pravo očekivati je da ministrica kulture jednostavno prestane financirati našim novcem ljudima koji nam odriču i pravo na vlastiti jezik, iako to ne žele baš tako jasno reći. Ali to je od ove vlade očito previše za očekivati. Nastavi li ona i dalje financirati tu bratiju sjecikesa, može se smatrati da ih zapravo podržava.
Lex Todorić
Vlada svoje pohlepne pipke pokušava staviti na propadajući Agrokor, što bi nam automatski natovarilo na vrat cijeli dug Agrokora prema Rusima i dobavljačima, koji debelo prelazi vrijednost svega onog što je imovina kompanije i obitelji Todorić. Radi se o još goroj varijanti Linićevih “predstečajnih nagodbi”. Martina Dalić je u dva-tri dana napisala nesuvisao i neustavan zakon koji omogućava državi da “spasi” kompanije od “strateškog interesa”, što je zapravo varijanta američkog “bailouta”, socijalizma za bogate.
Prošlog tjedna sam pisao da se Vlada uvalila jer nije na vrijeme spoznala važnost komunikacije s privrednim subjektima i uopće činjenicu da bi propast Agrokora zasigurno povukla u bankrot cijelu državu. Jedina razumna stvar koju vlada može i treba u ovoj situaciji uraditi je sjesti s Rusima, koji imaju novca a Vlada ga nema, i podržati ih – ne naravno novcem, jer novac je zadnje što Rusima treba, Sberbanka može sutra kupiti Hrvatsku da joj se prohtije, već regulativom – u pokušaju da stabiliziraju Agrokor i povrate svoj uloženi novac. Nama, naravno, nije u interesu da Rusi preuzmu Agrokor i sve što mu pripada, ali jedina alternativa tome je da mi preuzmemo dug Agrokora od Rusa, postavljanjem prinudne uprave. A to je puno, puno gora opcija.
No kao i u slučaju INA-e, umjesto da se pokažemo kao zemlja koja institucionalnim okrivom štiti gospodarstvo, mi se pokazujemo kao zemlja hajdučije i harambaša. I tako je krenula utrka između Rusa i hrvatske vlade za Agrokor, pri čemu mu je brza i skupa propast zajamčena u slučaju da Vlada uspije realizirati sporni zakon. A nama je zajamčeno vraćanje milijardi i milijardi Todorićevog duga dobavljačima i Rusima.
Todoriću je i samom jasno kamo taj zakon ide, pa pokušava brže-bolje dogovoriti kredite s Rusima i pod cijenu gubitka dijela vlasničkih prava kako država ne bi preuzela stvari u svoje ruke. I dok se libertarijanci s jedne strane – zajedno s onima koji inače podržavaju posve suprotne, socijalističke stavove, pa su u slučaju Todorića napravili salto mortale – pitaju “zašto bi država uopće spašavala Agrokor, neka propadne”, odgovor je na to jednostavan. Nekontrolirana propast privrednog sustava koji čini oko četvrtinu hrvatske realne ekonomije bi bio ravan eksploziji ekonomske atomske bombe i zbrisao bi hrvatsku ekonomiju s lica zemlje, te nas standardom vratio na početak devedesetih.
Jedino gore od propasti Agrokora može biti spašavanje istog na način na koji to predlaže Dalić, kako bi se “spasila radna mjesta” koja u stvarnosti više ne postoje i izbjegao pad popularnosti Vlade. A jedini izlaz je suradnja s Rusima na spasu Agrokora, s Todorićem ili bez njega, posve svejedno, s tim da Rusi daju novac a Hrvatska jamstva da će štititi njihova ulaganja. No kao i kod svega ostalog, i ovdje je od hrvatske vlade previše očekivati racionalno postupanje.
Hrvatska je oko Agrokora podijeljena na dvije struje, jedne koja je za to da ga se oduzme Todoriću i praktički nacionalizira, druga koja je za to da ga se pusti da propadne u zemlju, a potonje sad zagovaraju oni koji su inače bili protiv toga kad se radilo o škverovima i drugim posve nebitnim tvrtkama. Obje su u krivu. Agrokor nije Kamensko ni Elektropromet. Njegova propast može odvući državu u propast. A s druge strane, izravno državno uplitanje u vođenje kompanije ili spašavanje iste državnim novcem bi bilo još gore. Ono što bi bilo dobro je da se Vlada postavi kao vjerodostojan regulator tržišta, a ne igrač na njemu. Sudac, a ne po potrebi i sudac i igrač!
Trgopromet
Plenković je, kad već nije u stanju zaprijetiti nikom drugom osim stranačkom članstvu, rekao kako će oni u HDZ-u koji ne podrže Prgometa snositi posljedice. Da je to kad rekao Karamarko, već bi mediji tražili njegovo javno smaknuće, ili bar katran i perje.
A sam Drago Prgomet je na novinarsko pitanje koliko ima istine u pričama da mu neki zamjeraju što je otišao iz HDZ-a, priključio se Mostu, pa osnovao vlastitu stranku, a sad je opet kandidat HDZ-a, odgovorio da nije čovjek koji kalkulira, što je otprilike kao da Keleminec kaže da je komunist. Rekao je da je mijenjao političke opcije, ali političke stavove nikad. Zato su ga valjda pod društvenim mrežama i počeli nazivati “Drago Trgopromet”.
Političke stavove nije mijenjao, jer ih očito nema. Ako ih i ima, nikad nismo saznali koji su zapravo. Jer teško se je sjetiti kad je Prgomet oko nečeg bio određen, i kad je to uopće imao stav, ako izuzmemo njegov stav da se ne slaže s Karamarkom, koji je imao stav o manje-više svemu, i da se slaže s Plenkovićem, koji poput njega nema stav ni o čemu. Ili ga bar javno ne izražava, da si ne našteti na izborima.
Tako je Prgomet postao prvi kandidat HDZ-a za gradonačelnika Zagreba koji ima dobre šanse završiti ispod izbornog praga – jer će ljevičari glasati za Anku Mrak Taritaš, desničari za Brunu Esih, neopredijeljeni za Švaljek, a penzioneri za Bandića. Prgometove šanse za pobjedu su, uza svu stranačku mašineriju HDZ-a iza njega, čista nula.
Kako istjerati Hasanbegovića
A ulogu koju je nekad u HDZ-u imao Prgomet – unutarstranačkog disidenta – je danas preuzeo Hasanbegović. S tom razlikom što je Prgomet zastupao stavove bliske SDP-ovim biračima, a Hasanbegović zastupa one bliske biračima, ali ne i vodstvu stranke.
Zato sad isti mediji koji su hvalili Prgometa u doba kad je ratovao s Karamarkom i žalili se na nedostatak “unutarstranačke demokracije” danas žestoko navijaju za to da se Hasanbegovića izbaci iz HDZ-a, kako u njemu ne bi bilo remetilačkih faktora koji remete jednostranačko dvostranačje, u kojem se stranka i partija slažu oko svega, pa se izbor svodi na onaj između Burger kinga i McDonaldsa, ili između Coca i Pepsi cole. Isto sranje s možda malo više ili manje šećera.
Iz HDZ-a su čak, uz podršku nekad Sanaderovog a danas Plenkovićevog podrepnog Jutarnjeg, krenule priče “a gdje je Hasanbegović bio 91.”. Plenkovićev Butković Körbler pod naslovom “Za nas u vrhu stranke Hasanbegović je otpisan, samo tražimo pravi način da ga se riješimo” piše o naporima stranačkog vrha, kojim očito ponovo drma Šeks iz pozadine, da izbace Hasanbegovića iz stranke.
Problem je što Hasanbegović nije Prgomet. Ako ga izbace, to će izazvati revolt članstva, a HDZ se na centru nikad nije mogao boriti s SDP-om kad je ovaj imao bar donekle suvislog predsjednika, jer je socijalizam u Hrvatskoj ipak ostavio naslijeđe u vidu kronične sklonosti ljevici kod inače apolitičnih osoba. A on neće otići sam. Sam ga je Plenković stavio na HDZ-ovu listu pred zadnje izbore, kako bi zavarao birače oko smjera u kom HDZ nakon izbora kani krenuti. Sad mu je taj isti Hasanbegović problem. I treba mu biti. Jer, dobije li Esih puno više glasova od Prgometa, Hasanbegovića će biti jako teško izbaciti. Možda i nemoguće. A pravi problemi za Plenkovića tek dolaze, idućeg mjeseca kad se izglednom bankrotu Agrokora pridruži gubitak arbitraže INA-MOL u New Yorku, uz odštetu od nekoliko milijardi…
“Inače mi nije običaj, ali…”
Tjednik Nacional, inače najzaslužniji za dosta toga lošeg u Hrvatskoj, od pobjede Mesića 2000. do pada Karamarka lani, u članku pod naslovom “Kako je predsjednica uvučena u bitku za ‘projekt Esih’”, tvrdi da iza kandidature za zagrebačku gradonačelnicu neovisne saborske zastupnice i članice Kluba zastupnika HDZ-a Brune Esih “stoji grupacija kojoj je cilj oslabiti poziciju premijera Andreja Plenkovića u HDZ-u, time posredno destabilizirati Vladu HDZ-a i Mosta, ali i odnose premijera i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, čiji savjetnik Mate Radeljić podržava i potajno sudjeluje u kampanji Brune Esih”.
Bilo bi mi drago da je to istina, ali pobogu zašto bi Kolinda Grabar Kitarović podržala Esih, kad je ona i sama sudjelovala u promjeni stranačkog vrha i dovođenju Plenkovića? Brzina kojom se od toga ogradila, rekavši da se ona ne bi štela mešati u lokalne izbore, dosta govori: “Ni ja niti moj Ured nemamo nikakve veze s predizbornom kampanjom za lokalne izbore”, poručila je.
Predsjednik Republike je inače komotna pozicija. Uvijek se možete ograditi od politike. A na vrhu ste iste.
Stranputice mladog Bernardića
Da je šef SDP-a antitalent za politiku više nema smisla niti pisati. Proteklog je tjedna uspio zbuniti i šokirati cijeli hrvatski politički spektar posve nesuvislim prijedlogom da se Predsjednici dodijele ovlasti da imenuje tri ministra u Vladi!
Tako što, da poglavar države izravno imenuje ministre, postoji samo u diktaturama, a danas je i tamo izumrlo. To je bila praksa prije nekoliko stotina godina, i to ne baš česta. Što je Bernardić uopće mislio kad je to izjavio? Vjerojatno kao i obično: ništa. Ovdje ne ostaje nego složiti se sa Šeksom, koji je komentirajući to rekao kako je Bernardić izrekao nešto što nije mislio. Što je ljepši način da se kaže da nije mislio. Nego lupeta nepovezano.
Reklo bi se da su u HDZ-u ipak u povoljnijem položaju od SDP-a. Dok HDZ vlada i razmišlja o tome kako se riješiti neposlušnog Hasanbegovića, dotle u SDP-u moraju, silom prilika, razmišljati o tome kako se riješiti vlastitog stranačkog šefa. Jer im je jasno da neće skoro vidjeti vlasti dok god im je Bernardić na čelu.
A i za demokraciju u Hrvatskoj bi bilo dobro kad bi SDP imao na čelu nekog tko ima mozak. Milanović ga baš nije imao, ali je bar imao stav. Što ga čini simpatičnijim od Plenkovića, koji ima mozak ali nema stav ni petlje.