Ovo nije priča o slavnim i trofejnim zagrebačkim klubovima Ciboni, Dinamu i Mladosti, ovo je priča o dva kluba istoga imena - o Košarkaškom i Nogometnom klubu Zagreb, o dva kluba koji su na poseban način bili Zagrepčanima prirasli srcu jer su bili dobrim dijelom gradske povijesti, žilavosti i opstojnosti i jer su bili dijelom purgerskog ili kvartovskog identiteta i duha. Uvijek u sjeni većih i važnijih, znali su pronaći put iz ponora do svojih sportskih i euforičnih navijačkih vrhunaca, a onda su se, u godini koja je upravo uzmakla, ugasili ili su na najboljem putu da se ugase...
Kakva nas je to pošast snašla? Tim smo retoričkim pitanjem zaključili zagrebačku 2018. godinu, rezimirajući 18-godišnju vladavinu Milana Bandića hrvatskom metropolom, čija se era svodi na tri brda Potjemkinovih sela i neispunjenih obećanja, te četiri planine korupcije, nepotizma i kumskih pogodovanja.
Ovom prigodom nećemo pisati ni o jednom novom metru tramvajske pruge u posljednjih 18 godina, o nikad započetoj obnovi žičare koja je Zagrepčane na Sljeme vozila još prije 55 godina, nećemo pisati o nebulozama o zagrebačkom metrou i tunelima kroz Medvednicu, ni o nasušnom prioritetu Jarunskoga mosta, ni o 166 godina koliko će bandićevskim tempom trebati Gradu da obnovi fasade na 5000 građevina, ni o nikad dovršenom stadionu u Maksimiru, koji na najbolji način simbolizira svu bijedu upravljačko-političke klike da sredi, kako Bog zapovijeda, kapitalni gradski objekt s kojeg najčešće (sramotna) slika Zagreba i Hrvatske odlazi u svijet…
Ovo je priča o dva kluba istoga imena, Košarkaškom i Nogometnom klubu Zagreb, o dva sportska kluba, ne koja god i kakva god, o dva kluba koji su na poseban način bili Zagrepčanima prirasli srcu jer su bili dobrim dijelom gradske povijesti, žilavosti i opstojnosti i jer su bili dijelom purgerskog ili kvartovskog identiteta i duha. Uvijek u sjeni većih i važnijih, znali su pronaći put iz ponora do svojih sportskih i euforičnih navijačkih vrhunaca, a onda su se, u godini koja je upravo uzmakla, ugasili ili su na najboljem putu da se ugase.
Košarkaški klub Zagreb, rođen sedamdesetih godina prošlog stoljeća u novozagrebačkom naselju Siget na entuzijazmu i viziji nedavno prerano preminulog košarkaškog zaljubljenika, Boška Pepsija Božića, upokojen je prije nekoliko mjeseci, umjesto da je kao spomenik njegovu stvoritelju ostao trajni putokaz i uporište hrvatskoj košarci, da se i bez menadžerske megalomanije i političkog pokroviteljstva može stvarati, prepoznavati i brusiti talent, ostvarivati respektabilan rezultat, te imati vojsku i ljubav vjernih navijača.
Moćna gomilica u Upravi kluba…
Pepsi se bez glasa povukao iz kluba kad su menadžeri novog kova „okupirali“ simpatični klub „malog čovjeka“ koji se u međuvremenu preselio u Trnsko, naselje tik do Sigeta, jer je u Trnskom izgrađena mala sportska dvorana, ali dovoljno velika da u njoj talent bruse i svoj veći ili manji obol klubu daju Sesar, Stojić, Tomić, Tomas, Simon, Šarić, Hezonja…
Paradoksalno, slom KK Zagreb započeo je njegovim povijesnim uspjehom, osvajanjem prvog i jedinog naslova hrvatskog prvaka 2011. godine. Nekoliko godina ranije, u upravljačkim strukturama kluba skupila se, obzirom na značaj i veličinu kluba, nerazmjerno moćna gomilica, zapanjujući koncentrat utjecajnih i bogatih protagonista javne scene, pa se s cinizmom govorilo o nekoj vrsti nove masonske lože u Trnskom. Bio je tamo Tomislav Karamarko, tada ministar unutarnjih poslova, pa Marijan Hanžeković, već tada najutjecajniji odvjetnik u Hrvatskoj, koji će nešto kasnije postati omrznuti kralj ovrha u Hrvata.
Skrasila su se u Trnskom i dvojica sudionika legendarne afere Verona, koji su uz premijera Ivu Sanadera i lobista Miomira Žužula „pričali o operetnim arijama“ uoči prodaje Plive američkom Barru: Željko Čović, predsjednik Uprave Plive, te Josip Jozo Petrović, lobist Mola u Hrvatskoj, koji će nekoliko godina kasnije doći glave Karamarka. KK Zagreb pojačao je i vlasnik trgovačkog lanca Getro, Vjekoslav Gucić, popularan zahvaljujući imućnom stricu, tajkunu Josipu Guciću, te svome bogatstvu koje se tada procjenjivalo na 80 milijuna kuna.
Član Uprave kluba iz Trnskog bio je u to doba i vlasnik tvrtke Geoprojekt, Branko Vojnović, koji je baš u to doba tužio stanare Vrbana, kojima je sagradio stanove čijim cijevima je tekla kancerogena voda. U odabranom društvu našao se i tada najmoćniji izdavač u Hrvatskoj, Ninoslav Pavić, šef medijskog diva Europa Press Holding, i tako dalje i tako dalje, sve do predsjednika Uprave KK Zagreb, Davora Jelavića, tadašnjeg zagrebačkog pročelnika za izgradnju, koji je godinama bio jedan od najbližih suradnika Milana Bandića. Unatoč svima njima, ili baš zbog njih, KK Zagreb danas više ne postoji!
Klub iz Trnskog godinama je živio po istom modelu: selekcija, razvoj, prodaja, selekcija, razvoj, prodaja, s time da se nije gramzivo žurilo s prodajom mladih igrača. Nakon odlaska Pepsija Božića, klub je nastavio utabanom stazom; angažiran je niz sjajnih trenera za mlađe kategorije, te skauta koji su lovili talente diljem zemlje. S vremenom je Zagreb izgradio takvu reputaciju da ni Cibona ni Cedevita, ni itko drugi, nije imao šanse u dovođenju najvećih mladih bisera. KK Zagreb je osim kvalitetnog rada svojim mladićima vrlo brzo davao ozbiljnu ulogu među seniorima, dok su se u ostalim klubovima obećanja o minutaži i napretku pretvarala u godine stagnacije.
Megalomanski planovi, troškovi…
No, kada su napokon prešli Rubikon, u KK Zagreb kao da su zaboravili kako su do svega stigli. Nakon osvajanja hrvatske krune i plasmana u Euroligu 2011., izlaskom iz Cibonine sjene, euforija je izbacila solidan i stabilan klub iz tračnica. Ni godinu dana kasnije od osvajanja naslova prvaka, Zagreb je u poluvremenu gubio u Trnskom od Splita sa 40 koševa razlike! Sedam godina kasnije, KK Zagreb je nestao sa sportske mape. Doslovce.
“Kako siješ, tako i žanješ, a ljudi koji su odasvud stigli u klub su jako loše sijali. Počelo je od megalomanskih planova i ideja, napravili su se ogromni troškovi. Istina, jedanput su postali prvaci, ali vratilo im se minorno od onoga što je uloženo. Sve je to došlo na naplatu ispadanjem u drugu ligu s tendencijom još gore budućnosti. Nemaju igrače za prodaju, nemaju više ni klinaca… Nema više Sesara, Stojića ili Tomića, za koje su dobivali po stotine tisuća eura, a budu li drugu ligu igrali s juniorima koje imaju, neće to biti dovoljno ni za opstanak u drugoj ligi. Kad nema vizije, a bojim se da je nema, onda nema ni pomoći”, proročki je rekao mom kolegi Andriji Kačiću-Karlinu u svibnju 2018., Boško Božić, dok je KK Zagreb još davao posljednje znake života.
U međuvremenu, Grad je ostavio KK Zagreb i bez dvorane u Trnskom i bez naknade za trenere mlađih kategorija, što je bila svojevrsna poruka onih koji raspodjeljuju proračunski novac da ne žele trošiti na reanimaciju nekoć prvaka iz Trnskog.
„Radio sam u svim političkim sustavima, ali ovakvog izravnog utjecaja politike na sport nikada nije bilo. Klubovi u kojima politika vodi glavnu riječ u očajnom su stanju, počevši od Nogometnog i Košarkaškog kluba Zagreb, preko Vaterpolskog kluba Mladost i Košarkaškog kluba Cibona”, rekao nam je prije dvije godine, Stjepan Puhak, koji je cijeli svoj životni vijek bio sportaš i istaknuti sportski djelatnik. U prijevodu: nekoć uzoran i plodonosni sportski sustav u Zagrebu, godinama je derogiran i uništavan samovoljom „stoljetnoga“ gradonačelnika, koji ga je naposljetku učinio posve ovisnim o sebi i svojoj samovolji, o politici i proračunskoj kasi, o svojim manje ili više nekompetentnim prijateljima i poslušnicima koje je instalirao u većinu prepoznatljivih, nekad ponosnih i slavnih zagrebačkih klubova.
Medićevo ‘upravljanje’ NK Zagrebom…
Činjenica je da za sport u glavnom hrvatskom gradu nikada nije izdvajano više novca nego u posljednjih deset godina Bandićeve vladavine Zagrebom – otud Bandića i prozvaše mecenom – ali je jednako tako porazna činjenica da su upravo u to vrijeme obilja javnoga novca serviranoga sportu, zagrebački klubovi praktički nestali kao ravnopravni konkurenti s europske sportske karte! Grad sa stoljetnom sportskom tradicijom, sa desecima europskih klupskih trofeja, s golemim potencijalom talenta i struke, a u Bandićevoj eri i sa silnim proračunskim subvencijama, potpuno je sportski devastiran, a godinama je upravo ZG-sport držao najčvršći priključak Zagreba s Europom!
Klubovi, ne samo da su nestali s karte konkurentnosti, nego se doslovce gase. Najdrastičniji je primjer Nogometnog kluba Zagreb, kojeg stotinu godina povijesnih i svekolikih mijena u nekoliko različitih država i političkih ustroja nije uspjelo destabilizirati, a onda ga je u deset godina propuštanja kroz svoje šake, dokusurio Bandićev zemljak i intimus, jedan posve notorni, Dražen Medić. Arogantan, samoljubiv, svadljiv i samouki nogometni svat, od prvog se dana, kao Bandićev namjesnik dobro podboltan proračunskim novcem i gradonačelnikovom zaštitom, u Nogometnom klubu Zagreb postavio kao da je popio svu pamet svijeta; pametovao je svim svojim trenerima, pa i Ćiri Blaževiću, rastjerao Skupštinu, Upravni i Nadzorni odbor, struku i navijače, sponzore, novinare, sve prijatelje i neprijatelje.
Držeći se nepopustljivo maksime „Klub – to sam ja“, naposljetku je 115 godina stari klub sveo na svoju sliku i priliku, učinio ga trećerazrednim, pa danas živi u smrtnom hropcu, na najboljem putu da zauvijek nestane kao i KK Zagreb. U dvije je godine Dražen Medić strmoglavio NK Zagreb, koji je ne tako davno, ustrojen tada kao pravi klub, bio i ponosni prvak Hrvatske (2001.), u treću ligu u kojoj u aktualnoj sezoni tavori na posljednjem mjestu s jednim jedinim bodom i 15 poraza iz 16 utakmica, s gol razlikom 5-60! Pa to je za strijeljanje, a ne samo za trenutni izgon! Ali, tko će potjerati Medića iz jednog sad već potpuno devastiranog kluba i kome su još uopće bitni i Medić i NK Zagreb, dok institucije ove zemlje nemaju načina da na čistac istjeraju malo i puno veće ribe, cijelu vojsku korumpiranih političara i s njima umrežene više ili manje utjecajne pojedince koji su Hrvatskoj i njezinim ljudima nanijeli nemjerljivu i nepopravljivu štetu koja se ogleda u egzistencijalnoj bijedi većine radništva, u dramatičnom egzodusu desetaka tisuća mladih i obrazovanih, u demografskoj drami, u sveopćoj apatiji i raširenom pesimizmu, te zaostajanju po svim civilizacijskim parametrima za zemljama koje su nam, ne tako davno, zavidno gledale u leđa!?
Kome smeta ponosno ime – Zagreb?
Dražen Medić i dalje jedini stvarno operira u NK Zagreb, iako mu je još sredinom prošle godine Središnji državni ured za sport potvrdio trogodišnju zabranu rada u sportu. Kaznu je Mediću izrekla sportska inspekcija Gradskog kontrolnog ureda, napokon se udostojivši, nakon bezbroj prijava i stotinu novinski napisa, izaći na teren ne bi li utvrdila da Medićev klub godinama djeluje s fiktivnom Skupštinom, fiktivnim Upravnim i Nadzornim odborom, a nadležnim službama predaje frizirane financijske izvještaje. No, jedno je bilo izreći kaznu, a sasvim je nešto drugo osigurati njeno provođenje, pa eto ga, Medić i dalje sjedi i nadgleda sve u najljepšem nogometnom kampu u Hrvatskoj, u Veslačkoj ulici, kojeg je klubu Grad Zagreb izgradio za 70-ak milijuna kuna. Novcem građana Zagreba, dakako…
Ima li uopće nekoga, i tko bi to uopće mogao biti, da spasi najstariji nogometni klub u Zagrebu, koji je veći dio svoje stoljetne povijesti nosio ime glavnog hrvatskog grada? Ili će ga zadesiti sudbina košarkaškog imenjaka? Prepušteni propadanju, gašenju i zaboravu nakon što su nad njima svoj vampirski ples obavili uvaženi i(li) moćni, ili makar oni pod zaštitom gradonačelnika?
Po cijenu da nas proglase urbanim rasistima, ne možemo se ne zapitati – je li to samo slučaj, ili je znakovito, da su devastaciji do gašenja prepuštena baš dva kluba koji su ponosno nosili ime Zagreb i bili dijelom našeg identiteta…?