Ipak se nešto čudno događa s tom Ligom prvaka. To, ruku na srce, isuviše elitističko natjecanje suočava se s jednim problemom koji prijet samourušavanjem cijelog projekta. Ne, nismo podozrivi, nego analitični. Liga prvaka pretvorla se u natjecanje u kojem se određeni klubovi bezrezervno favoriziraju, drugima se podmeću klipovi, a treći su tu tek da budu statisti. I oni kao statisti to dobro znaju. A to nije dobro.
Ovaj treći uzastopni trijumf Reala mog kolegu Marina Šareca, sportskog analitičara i žurnaliste starog kova doveo je do razmišljanja. Koje je nesebično podijelio s nama:
“Valjda ništa toliko vjerno ne oslikava svjetske trendove i problem raspodjele bogatstva kao nogometna Liga prvaka. U tom natjecanju, koje se nekad zvalo Kup prvaka, nekad je mogao pobijediti svatko: i glasgowski Celtic i lisabonska Benfica i rotterdamski Feyenoord i hamburški HSV i Olympique iz Marseillea i bukureštanska Steaua, pa čak i beogradska Crvena zvezda. Početkom 21. stoljeća taj se krug znatno suzio na klubove iz Španjolske, Italije, Njemačke i Engleske, među koje se, više kao eksces, 2004. uspio ugurati Porto. U međuvremenu se mogućnost osvajanja Lige prvaka još malo suzila, pa sada ušati pokal može osvojiti samo, jedino i isključivo madridski Real. Vrli novi svijet”.
Posve je u pravu stari znalac i flegmatik Šarec. S time da bismo mi dodali kako se sjećamo, ma zamislite vi to, da je i Hajduk 1995. igrao u četvrtfinalu Lige prvaka protiv Ajaxa. I da je švedski Malmoe bio u finalu 1979. godine. I da je Nottingham Forest iz četvrte engleske lige u pet godina došao do ušatog pokala. I da je Partizan 1966. godine bio u finalu…
Kup prvaka, prethodnik Lige prvaka bio je u neku ruku zanimljivije natjecanje zbog kup sustava koji je nudio šansu i manjima, nikako ne i slabijima. U današnjoj nogometnoj hiperprodukciji s po tri utakmice tjedno (prestrašno) Liga prvaka pretvorila se isključivo u tvornicu novca u kojoj najbolji mora biti onaj tko ima najviše novca i koji će omogućiti najveći priljev novca. Tu onaj mali nema što tražiti, pa sve i da ga krene neviđenom srećom, pa bogati pogodi deset stativa i nikako ne može pobijediti tu je sudac da rješi stvar. Toga smo se barem nagledali u Ligi prvaka, tom natjecanju u kojem nepravdi i sudačkih previda ima kao u, hahahah, Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi.
Kad se k tome bogati još i udruže pa žele mali onemogućiti prigodu da siromašni barem budu statisti onda se događa ovo što se i događa. Najbogatiji klubovi napadaju Uefu i žele posebno natjecanje u kojem ne bi bilo mjeta za siromašne, žele sve za sebe, jer sigurno je da Uefa kao organizator ubire najveći dio kolača. Bez obzira što bogatima omogućuje sjajnu zaradu. Jer, bogatima nikad nije dosta.
Završiti ćemo priču s jednom usporedbom. U današnjoj momčadi Reala iz Madrida, europskog prvaka, nema niti jednog igrača iz Madrida. Kad je Celtic osvojio Kup prvaka 1967. godine svih 16 igrai, prva postava i pričuve bili su iz Glasgowa ili 20-kilometarske okolice. Nije globalizacija uvijek pozitivna!