Iako pod režimom Fidela Castra Kuba se znala postaviti u sportu, napose u atletici i boksu i pojava Alberta Juantorene za upućene nije bila senzacionalna, kako su to mnogi novinari tvrdili. Budući da je kubanski dres na Olimpijskim igrama 1976. godine bio bijeli, Juantorena je nazvan - bijela munja!
Alberto Juantorena (rođen 3. prosinca 1950. godine) jedan je od najvećih atletičara svih vremena. Onako stasit, impresivan na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. godine pripravio je čudo, osvojio je dvije zlatne medalje na srednjeprugaškim disciplinama, na 400 i 800 metara, što ga je svrstalo u junake tih igara, ali i u legendu atletskog sporta za sva vremena. Nikome prije ni kasnije to nije uspjelo.
Iako pod režimom Fidela Castra Kuba se znala postaviti u sportu, napose u atletici i boksu i pojava Alberta Juantorene za upućene nije bila senzacionalna, kako su to mnogi novinari tvrdili. Budući da je kubanski dres na Olimpijskim igrama 1976. godine bio bijeli, Juantorena je nazvan – bijela munja!
Bio je i svjetski rekorder na 800 metara, kao i, ponavljamo to čudo, koji je na jednim Igrama, u Montrealu 1976. godine uspio objediniti olimpijske pobjede na 400 i 800 metara. U to vrijeme ljuti rival mu je bio i naš Luciano Sušanj, prije više od 30 godina i europski prvak na 800 m i jedno vrijeme predsjednik Hrvatskoga atletskoga saveza. Često su se kasnije znali vidjeti i biti u zagrljaju, te prebirati po trkačkim uspomenama. Juantorenu je dobro poznavao i još jedan naš atletičar, Joško Alebić, koji mu je dvaput bio suparnik na stazi — na Hanžekovićevom memorijalu u Zagrebu i mitingu u Koblenzu 1977. godine.
Juantorena je rođen u Santiagu, a kao 14-godišnjak počeo se najprije baviti košarkom. Gdje je bio izvanredan. No, otkrilo se da je nadaren i za mnoge druge sportove, pa je tako postao regionalni prvak na 800 i 1500 metara i to je nagnalo trenere da se ozbiljno pozabave s njime. Sam Juantorena je kasnije priznao da se jedva otrgao od košarke. “Možda nisamo bio toliko dobar košarkaš, no teško mi je palo izbivanje od te igre s kojom sam bio ushićen”, sjeća se Juantorena. Njegov pravi talent za atletiku otkrio je poljski trener Zygmunt Zabierzowski, koji ga je uvjerio da ozbiljno započne s trčanjem na srednje pruge. Od tog događaja samo godinu kasnije, Juantorena je eliminiran tek u polufinalu utrke na 400 metara na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine. Kasnije se vidjelo da je to bila samo naznaka velikih događaja na Igrama za četiri godine u kanadskom Montrealu. No, u međuvremenu je Juantorena rastao i kao sportaš i kao osoba, k tome se suočavao s teškim ozljedama i uvijek se uspješno vraćapo na stazu.
U sljedećim godinama Juantorena je osvojio zlatnu medalju na Svjetskim sveučilišnim igrama (1973) i srebrnu 1975. na Panameričkim igrama na 400 metara. Bio je nepobjediv 1973. i 1974., ali 1975. godine podvrgnut je teškim operacijama na nogama. Mnogi su bili uvjereni da se nikad neće oporaviti. “Nisam posumnjao niti jedan trenutak, iako su mi i lječnici govorili da razmislim o našutašnju atletike”, kaže Juantorena.
Prije nastupa na Igrama u Montrealu temeljito se pripremao, čak jedno vrijeme na velikim visinama i na razrijeđenom zraku u Meksiku. Na samim olimpijskim utrkama u teškoj konkurenciji najprije je osvojio zlato na 800 metara, a šok se nije stišao a tri dana kasnije Juantorena je osvojio prvo mjesto i u finalnoj utrci na 400 metara. Postao je uz gimnastičarku Nadiu Comaneci junak tih Olimpijskih igara. Poigrajmo se malo statistikom, na 800 metara pobijedio je sa svjetskim rekordom (1.43,50), dočim je na 400 metara pobijedio u vremenu 44.26 što je i danas najbrži rezultat na niskoj nadmorskoj visini… Samo godinu kasnije popravio je svjetski rekord na 800 metara, na Svjetskim sveučilišnim igrama u Sofiji (1.43,44).
No, nažalost je bio sklon ozljedama i one su ga košale još uspjeha i olimpijskih odličja. Naime, Juantorena je rođen s ravnim stopalima koja su uzrokovala velike bolove pri velikim naporima, a 1977. godine išao je i na korektivnu operaciju leđa. Poslije je imao problem i s prsnim košem, s tom ozljedom trčao je na Olimpijskim igrama 1980. godine u Moskvi i zauzeto 4. mjesto u utrci na 400 metara. Bio je silno razočaran.
Njegov posljednji nastup bio je 1983. godine na Svjetskom prvenstvu, trčao je i pao u utrci na 800 metara, već u prvom krugu. Na stopalu su otišli svi ligamenti, sa staze je odnesen na nosilima. Ipak, Juantorena se opet vratio atletici i nadao se da će ići po nove medalje na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine, no zbog bojkota zemalja istočnog bloka kojem se pridružila i Kuba, Juantorena nije dobio tu prigodu. To je bio i njegov definitivan kraj karijere.
Nakon što je prestao s aktivnim sportom počeo se baviti sportskim radom, pa je tako bio u Kubi i potpredsjednik Nacionalnog instituta za sport, tjelesni odgoj i rekreaciju, pa je bio zamjenik ministra sporta u Kubi, i potpredsjednik Kubanskog olimpijskog odbora, da bi došao i do Međunarodnog olimpijskog odbora i Međunarodnog atletskog saveza.
Ima i sportski brak, oženio se gimnastičarkom Yriom, a sudjeluje širom svijet ana mnogim maratonima promovirajući atletiku i zdrav način života.
“Postoji samo jedna tajna, ako žellite biti dobar trkač morate život podrediti tome. Morate trenirati naporno; jesti dobro, bez previše predaha i sa što manje seksa. Moraš imati puno discipline i imati veliku pomoć svoje obitelji. Eto, zato sam ja uspio, ja sam se držao tog pravila”, kazao je u jednom razgovoru za američke medije Alberto Juantorena.