‘Nikad ne odustaj. Nikad!’

0
192
screenshot

Sergej Bubka bio je deset puta svjetski prvak, olimpijski je pobjednik s Igara u Seoulu 1988. godine, a svoj svjetski rekord u skoku s motkom popravljao je, ni manje ni više, čak 35 puta. Neki njegovi rekordi još nisu srušeni, primjerice u dvorani skok na visini od 6,15 metara

Ne samo što je jedan od najboljih atletičara svih vremena nego je i dokaz kako pravi sportaš i nakon svoje sportske karijere može biti uspješan, predan promociji i unaprjeđenju sporta s kojim se bavio. Danas je Sergej Bubka, bivši skakač s motkom i svjetski rekorder, član Međunarodnog olimpijskog odbora i potredsjednik Međunarodne atletske federacije. Da, i predsjednik Ukrajinskog olimpijskog odbora.

Sergej Bubka bio je deset puta svjetski prvak, olimpijski je pobjednik s Igara u Seoulu 1988. godine, a svoj svjetski rekord u skoku s motkom popravljao je, ni manje ni više, nego čak 35 puta. Neki njegovi rekordi još nisu srušeni, primjerice u dvorani skok na visini od 6,15 metara.

Loading...

“Svakog dana budi bolji nego prethodnog, nikad ne odustaj. Uvijek teži prema boljem, da ne kažem savršenstvu. Samo tako čovjek može ostvariti svoju viziju da postane veliki šampion”, rečenica je koju Sergej Bubka ponavlja u svakom susretu s novinarima.

“Povjerenje u samog sebe je najvažnije. Realno, ako ne vjeruješ u sebe ne možeš ništa ni napraviti. Naravno da sam vjerovao u uspjeh, isto kao i moj trener. Počeo sam trenirati skok s motkom sa deset godina, a prva velika zlatna medalja stigla je devet godina kasnije, iako tako nismo planirali. Bilo je to nešto ranije nego što smo trener i ja mislili. Očekivali smo da ću svoje prve velike rezultate početi da ostvarujem oko 20. godine i da ću tada ući u svjetski vrh u mojoj disciplini. Rad se isplatio već 1983. kada sam prvi put postao svjetski prvak”.

Skok s motkom – sudbina…

Sergej Bubka je rođen i odrastao u gradiću Luhansku (onda zvanom Vorošilovgrad). Njegov otac je bio vojnik, a majka medicinska sestra. Bubka je izjavio da se njegovi roditelji nikad nisu bavili sportom. Stariji brat Vitalij Bubka je također bio skakač s motkom i nastupao je za Sovjetski Savez i Ukrajinu. Sergej je imao natjecateljski duh koji je kanalirao u nekoliko športova, sve dok nije upoznao trenera skokova motkom, Vitalija Petrova. S tom disciplinom se počeo baviti u 11. godini, kada je ušao u Dječju i omladinsku športsku školu Dinamo u Vorošilovgradu, gdje ga je trenirao Petrov.

“Skok s motkom, kako, zašto? Bila je to sudbina. Bio sam sportsko dijete, volio sam mnoge sportove. Najviše nogomet i hokej. Čak sam i maštao da ću jednog dana postati nogometaš. Međutim, u susjedstvu je bio jedan stariji momak od mene koji je trenirao skok s motkom i koji me je nagovorio da odem na trening. S deset godina sam otišao na prvi trening, a trener je rekao da sam premlad i da dođem za dvije godine. Međutim, moj drug je objasnio treneru kako sam jako talentiran za sport i nagovorio ga da me trenira”.

Nadalje, 1978.godine, kao 15-godišnjak, Bubka se preselio u Doneck s Petrovim, gde je imao bolje uvjete za trening.

Sergej Bubka je u svijet međunarodnih atletskih natjecanja ušao 1981. godine sudjelovanjem na Europskom prvenstvu u atletici za juniore, gdje je osvojio 7. mjesto. Ali tek je Svjetsko prvenstvo u atletici 1983. u Helsinkiju bilo ulaz u svijet najboljih atletičara, na kojem je dotad relativno nepoznati Bubka osvojio zlatno odličje skokom od 5,70 metara.

Svjetski rekord je prvi put oborio skokom od 5,85 metara 26. svibnja 1984. godine, a poboljšao ga je već sljedećeg tjedna na 5,88 metara. Mjesec dana kasnije je preskočio 5,90 metara. Bubka je doslovno dominirao u ovoj disciplini, ali nije imao sreće osvojiti zlato na Ljetnim olimpijskim igrama 1984. u Los Angelesu jer je Sovjetski Savez bojkotirao Igre. Zlato na igrama u Los Angelesu osvojio je Francuz Pierre Quinon.

“To su mi bili najteži trenuci u karijeri. Posebno kad pogledam iza sebe i shvatim da mi nedostaje ta medalja s Olimpijskih igara. Kasnije sam osvojio zlato u Seoulu 1988. godine, ali mi nedostaje to zlato iz Los Angelesa. A te godine sam bio u fenomenalnoj formi. Upravo kada su se u Sarajevu održavale Olimpijske igre, ja sam se pripremao za svoj prvi nastup na najvećoj sportskoj smotri, što je san svakog sportaša. Nažalost, tada se politika umiješala u sport i zbog političke odluke nisam nastupio na OI. To me jako zaboljelo. Te 1984. sam osam puta rušio svjetski rekord i bio sam spreman za zlato na Igrama”, sjeća se Bubka.

Usponi, padovi i – politika

Bubka je potom bio u sjajnoj formi, preskočio je 6,00 metara 13. srpnja 1985. u Parizu, a ta visina se dugo smatrala nedostižnom i tom prilikom je popravio osobni rekord za 6 centimetara. Zlato osvojeno u Helsinkiju obranio je 1987. na Svjetskom prvenstvu u Rimu, a jedino olimpijsko zlato Bubka je osvojio na Igrama u Seulu 1988. godine.

Bubka je 15. ožujka 1991. u San Sebastianu preskočio visinu od 6,10 metara. Olimpijske igre 1992. u Barceloni su bile veliko razočaranje jer iz tri pokušaja nije preskočio 5,30 m i ostao je bez odličja. Aktualni svjetski rekord u skoku motkom u dvorani postavio je 21. veljače 1993. u Donecku, a svjetski rekord na otvorenom od 6,14 metara 31. srpnja 1994. u Sesstriereu.

Četvrto zlato na svjetskim prvenstvima osvojio je na Svjetskom prvenstvu 1993. u Stuttgartu, a peto dvije godine kasnije na Svjetskom prvenstvu 1995. u Göteborgu. Zbog teške ozljede pete, nije branio zlatnu medalju na Ljetnim olimpijskim igrama 1996. u Atlanti. Posljednje, šesto zlato na svjetskim prvenstvima osvojio je 1997. na Prvenstvu u Ateni. Bubka je sudjelovao na Olimpijskim igrama u Sidneyju, ali je ispao nakon tri neuspješna pokušaja na visini od 5,70 metara. Profesionalnu športsku karijeru okončao je 2001. godine.

“U sportu, posebno u atletici gdje se čovjek bori protiv samog sebe najvažniji je karakter osobe i koliko je ona spremna žrtvovati se za konačni cilj. Ja sam osoba koja konstantno naporno radi i ide naprijed. Kao dijete ustajao sam u šest ujutru i trčao po ulicama, s obzirom na to da nisam imao nikakav sportski teren u blizini. Poslije toga bih otišao u školu u osam, gdje sam bio do dva poslije podne. Odmah povratak kući, ručak i onda u potragu za prevoznim sredstvom do sportskih terena, koji su bili daleko od nas. Paralelno sam se bavio sportom i učio, živio sam u nekom radničkom domu. Neki od mojih drugova su izlazili i provodili se noću, a ja sam trenirao i učio. Ne kažem da je moj put ispravan, ali tako se u sportu dolazi do vrha. Nikada nisam odustajao, iako nije bilo lako. Zato stalno ponavljam – nikad ne odustaj. Nikad”!