Najveći borac i najveća nogometna poštenjačina prema Dinamu, modroj boji i prema navijačima!

0
203

Blašković je bio oslonac obrane, sjajno je igrao glavom i zračni dvoboji bili su njegov zaštitni znak. Da nije bilo ponajviše njega, zar bi Dinamo tukao Celtic u Glasgowu 1:0 ili Milan u Zagrebu također 1:0? Tu je Juventusovo stradanje u Zagrebu - 3:0, Leedsov debakl od 2:0, ili što tek reći za najutakmicu protiv Eintrachta u Maksimiru i fenomenalnih 4:0 za Dinamo? Bez primljenog gola protiv pet  mega momčadi toga vremena! 

Uoči 50. obljetnice velikog trijumfa Dinama od 2:0 protiv Leedsa Uniteda u finalu Kupa velesajamskih gradova, 30. kolovoza 1967. godine, s golovima Čerčeka i Rore u Zagrebu, te zadržane prednosti u uzvratnoj utakmici 6. rujna iste godine, sugovornik nam je bio jedan od najboljih, ali medijski jedan od najmanje eksponiranih Dinamovih nogometaša iz te najbolje generacije maksimirskih modrih – Filip Šiljo Blašković.

Susret na Knežiji i razgovor uz kavu je potekao… Prisjetili smo se “zajedničkih utakmica”, koje sam ja proveo na tribinama Maksimira, Marakane ili stadiona JNA u Beogradu, a Šiljo na zelenom travnjaku i redovito, ili gotovo uvijek je bio jedan od najboljih…

 Znao sam potegnuti, istina rjeđe, i do vjetrovite beogradske Karaburme, gdje je Dinamo uvijek vodio teške nogometne bitke protiv OFK Beograda. No, Dinamo u Beogradu protiv Zvezde ili Partizana, bio je najveća nogometna poslastica.

Ako kapetan Zambata kaže da je Blašković bio za njega najveći Dinamov heroj te 1967. godine, ako Gračanin kaže da je Šiljo Blašković bio najbolji Dinamov nogometaš tog vremena, uz dodatak – nije znao odigrati slabu utakmicu – sve je otprilike jasno. Najpouzdaniji i najsigurniji, najveći borac i najveća nogometna poštenjačina prema Dinamu, modroj boji i prema navijačima, eto, takav je nogometaš bio Filip Šiljo Blašković. 

Veliki trener te momčadi bio je Zebec i on je Blaškoviću rekao: „Ja živim od tebe, Ramljaka i Brnčića, ne od ovih naprijed…“

Bila su to vremena…

Potekao je razgovor o nogometnim vremenima kojih više nema, o nogometašima kakvih više nema: o jednom Zambati koji je bio vrhunski centarfor i “ubojica golmana”, neponovljivi golgeter Dinama,  o Belinu čija je brazilska nogometna tehnika bila zaštitni znak Dinama onog vremena, ili o jednom Lamzi koji je u i o nogometu sve znao i sve mogao. A mogao je krenuti u dribling od svog, pa do protivničkog šesnaesterca, dok bi protivnički igrači padali kao snoplje oko njega…

Prvi trener u BSK-u u rodnom Slavonskom Brodu bio mi je Mato Utvić. Zaslužan je i za karijeru Milana Čopa koji je nogometnu afirmaciju ostvario u Crvenoj zvezdi. Kasnije je Utvić završio u San Franciscu… U sezoni 1963./64. bio sam junior BSK-a, ali sam počeo nastupati i u prvoj momčadi. BSK je tada bio u Drugoj ligi – zapadna skupina. Tada je Lojen bio kapetan BSK-a, a igrali su još Duspara, Gajger…

Nakon dvije godine u BSK-u, 1965. sam otišao u Dinamo, no prvu godinu uopće nisam igrao, samo sam trenirao. Vratio sam se ljutit u Slavonski Brod s ne baš optimističkim mislima o Dinamu, no tadašnji tehniko Dinama, Dražan Jerković, došao je po mene u Brod i vratio sam se u Zagreb. U tom vremenu je Jure Naglić vedrio i oblačio u Maksimiru. Kako sam upao u momčad? Zlatko Mesić bio je u momčadi, no jednom zgodom se u sitne sate vratio doma, pa je ispao iz ekipe. I tako je počelo mojih 11 maksimirskih godina, od 1965. – 1976. i 490 odigranih utakmica za Dinamo! 

Blašković – oslonac obrane

Ico Kerhin i Roman Garber bili su dvojica novinara koji su obožavali Šilju. I nisu bili jedini. Šiljino igračko poštenje i srce veliko kao Sljeme, ubrzo su prepoznali trener Zebec, suigrači i navijači. Jednom zgodom je Roman Garber napisao: “Da radar već nije otkriven, Šiljo bi ga sigurno otkrio.”

Blašković je bio oslonac obrane, sjajno je igrao glavom i zračni dvoboji bili su njegov zaštitni znak. Da nije bilo ponajviše njega, zar bi Dinamo tukao Celtic u Glasgowu 1:0 ili Milan u Zagrebu također 1:0? Tu je Juventusovo stradanje u Zagrebu – 3:0, Leedsov debakl od 2:0, ili što tek reći za najutakmicu protiv Eintrachta u Maksimiru i fenomenalnih 4:0 za Dinamo? Bez primljenog gola protiv pet  mega momčadi toga vremena! 

Istina, Zambata je neumoljivo trpao  protivničke mreže, no jednako tako, s istim ili još većim žarom, Šiljo je branio prilaze golmanu Škoriću i kasnije Dautbegoviću, redovito čuvajući najopasnijeg protivničkog igrača – Nadovezu, Zagorca, Sokrata Mojsova, Anđelkovića, Bukala, Lazarevića, Musemića… i u duhovitoj poruci reče mi bivši nogometaš Zagreba, Dragan Milanović – ali nije čuvao Zambatu… osim na treningu. 

Igrao je s Lamzom, Zambatom, Belinom ali i Kranjčarom i Zajecom i iz Maksimira otišao – bez oproštaja. Bila je to utakmica protiv ljubljanske Olimpije.

Za YU reprezentaciju odigrao je samo jednu utakmicu – tko mu je kriv što nije igrao u Zvezdi ili Partizanu…

I jedna zanimljivost: prvu utakmicu za Dinamo, Šiljo je odigrao u prijateljskom ogledu protiv SSSR-a, a protiv njih je odigrao i jedinu YU reprezentativnu utakmicu. Bilo je to vrijeme Jašina, Šesternjeva…

Zarađeni Hoffmanovi milijuni…

Tadašnji direktor Dinama, Otto Hoffman, rekao mu je: „Ako odigraš samo jednu minutu za YU reprezentaciju – imaš dodatnih 5 milijuna“. Dakako, ondašnjih YU dinara. I tako su pali Hoffmanovi milijuni. Rajko Mitić je naknadno pozvao Šilju za utakmicu protiv SSSR-a. Zvezdin bek Jeftić bio je benevolentan prema kolegi iz Dinama, „istegnuo je mišić“, ušao je Šiljo i – zaradio Hoffmanove milijune.

Veličanstvenu pobjedu postigao je Dinamo sa Šiljom kao kapetanom protiv Reala usred Madrida 1974. godine. Real je poveo 2:0, ali su Čerček i Senzen bili posebno nadahnuti, pa je briljantnom igrom Real pobijeđen 4:3. Utakmicu je promatralo 125.000 gledatelja! A koja su tek imena tada bila u Realu: Pirri, Del Bosque, Breitner, Netzer… i tek pridošli coach – Miljan Miljanić.

Nakon Dinama, pravac Toronto

Croatia Metros, bila je te 1976., kada je Šiljo pristigao u momčad, prvak Sjeverne Amerike. Veličanstveni Eusebio bio je tada glavna zvijezda momčadi. Za tri mjeseca u Torontu Šiljo je zaradio 15.000 dolara. Taj iznos bi u Dinamu zaradio za približno 4 godine…

Tada se po dozvolu za let preko nogometne bare išlo u Beograd i u odlasku je bilo uglavnom sve brzo i O.K., no pri povratku Šiljo je upamtio riječi: “Nema problema, znamo s kim ste se družili i gdje ste bili…”

Najveći Osijekov topnik, Lukačević, bio je u Torontu Šiljin suigrač, a bili su tamo i Grnja, Šutevski, Cukon, Kocijančić… coach – Kapec. Domagoj Kapetanović. Prije njega bio je Đalma Marković, no on je nakon fizičkog sukoba s Fazlićem, nekoć igračem tuzlanske Slobode, napustio Toronto.

Pri kraju razgovora Šiljo je rekao: „Najteži nogometaš za čuvanje bio mi je Nadoveza, jer je bio jak u igri glavom, ali i s loptom na zemlji…“

Šiljo danas umirovljeničke dane najčešće krati susretima s unucima – sinovima sina Davora koji radi kao tajnik u Zagrebačkom nogometnom savezu. Bruno i Fran, Šiljini su miljenici. Baš kao što je i on nekoć bio miljenik maksimirskih tribina. Skroman i nenametljiv. Sve do trenutka dok lopta nije krenula zelenim travnjakom. A tada je postajao, bio i ostao – najveći Dinamov lav i laf, nogometaš koji je glavom išao na kopačku, samo s jednim ciljem – ne dati protivniku da ugrozi Dinamovu mrežu.

I mala tajna na kraju: kao dječak plakao je kad bi Dinamo izgubio utakmicu. To najbolje znaju kilometri pruge u vlaku od Zagreba do Slavonskog Broda. Ma koliko ih Šiljo skrivao, otac je sigurno primijetio suze. Njegove osjećaje tuge i ponosa. Prije i iznad svega, neizmjernu ljubav prema Dinamu, prema modrima iz Maksimira…