“Deutschland auf Wiedersehen”, Hrvatska se trese od slavlja. Je li došlo vrijeme za izravnavanje računa? Hoćemo li se osvetiti Nijemcima za poraz u četvrtfinalu Europskog prvenstva u Engleskoj prije dvije godine? Hoćemo li sebi i domovini iznova priuštiti trenutke neviđene radosti?
U Vittelu smo, na televiziji, gledali smo što se događa u Hrvatskoj. Potpuna euforija. Ljudi kreću avionima, automobilima i autobusima u Lyon, na utakmicu protiv Njemačke. Naše utakmice gledaju se na velikim ekranima u svim hrvatskim gradovima, stotine tisuća ljudi, milijuni su na cesti. Sve je potpuno poludjelo, Hrvatska je proživljavala nikad viđenu euforiju.
Da samo znate kako je sve to nas motiviralo! Kako smo zbog tih ljudi željeli pobijediti Njemačku. Osjetiti takvu podršku nešto je najljepše što sam doživio. Nije bilo šanse da Njemačka ne padne. Kakvo će to tek veselje biti. To ćemo i napraviti. Zašto? Zato jer smo tako odlučili!
Ćiro se samo prvi dan nakon Rumunja malo šepirio Vitellom, potom je prionuo poslu. Hvalio je Jurčića. I ja mislim da je taj momak odigrao sjajnu partiju protiv Rumunja. Baš sam ga gledao, skroman i profesionalan, presjekao je bezbroj lopti. Znajući svoje kvalitete i vrline ponašao se racionalno. Uzme loptu, preda i trči dalje. Majstor nad majstorima za ovakve utakmice.
Bilo bi nekorektno ne spomenuti naše domaćine u Vittelu koji su nam pripremili veličanstveni doček kada smo se vraćali iz Lyona, nakon pobjede protiv Rumunjske. U Vittelu se slavilo kao i u Hrvatskoj, svi smo pjevali i plesali, zalijevali se šampanjcem. Nama igračima je bilo najsmješnije kad su Francuzi nosili Ćiru na ramenima.
Šef je ponosno rekao da na utakmicu protiv Njemačke dolazi i predsjednik Tuđman. Nakon zadovoljstva tom činjenicom, odmah je ljutito uzviknuo:
– Nema ulaznica! Nema ih za nikoga. Za nas su ostavili samo nešto manje od 2000 ulaznica. Gotovo, sve je prodano. Osramotit ćemo se pred ljudima. Što smo se, kog vraga, uopće trudili doći do četvrtfinala?
I mi igrači smo bili nezadovoljni raspodjelom ulaznica. Ali, nije bilo druge nego prihvatiti toliko koliko ih ima. Mnoge sam ljude morao odbiti. Svi smo tako učinili. Nema i nema. Gotovo.
Ivanković nam je rekao kako Nijemci po novinama izjavljuju da igramo staromodno. Što smo mogli reći na to? Baš ništa. Očekivali smo utakmicu i osvetu. I to gadnu osvetu. Osjećali smo se puni snage kao na početku turnira.
Dan-dva prije te utakmice došao nam je u posjet Alen Bokšić. Naš najveći pehist. Došao nas je pozdraviti, bodriti, proslaviti pobjedu protiv Nijemaca. Sjećam se tog treninga. Osjećao sam se strašno moćno, svi smo bili puni snage. Shvatio sam tada da se Nijemci nikako ne mogu provući. Ako jedan pogriješi, drugi će ispraviti, vidio sam to.
Tuđman: Nemaju šanse!
Na dan utakmice, nešto iza podneva (utakmica se igrala u 21 sat) bio je organiziran ručak s predsjednikom Tuđmanom. Bili smo zaprepašteni koliko dobro predsjednik poznaje nogomet. Gledao je svaku našu utakmicu, opisivao trenutke koji su ga se dojmili, a najviše nas je nasmijao kad je rekao: – Mislim da Nijemci nemaju šanse.
Potom je dodao:
– Napravili ste i do sada veliku stvar. Sad će se u cijelom svijetu malo drukčije i malo ljepše govoriti o Hrvatskoj i hrvatskom sportu. Svima vama, na čelu s izbornikom, moramo izraziti nemjerljivu zahvalnost.
Predsjednik je na poklon dobio hrvatski šal, a mi smo morali na popodnevni odmor. Dogovorili smo se da se vidimo na polufinalu.
– Ako mi obaveze dopuste, volio bih doći, završio je predsjednik Tuđman.
Tribine stadiona u Lyonu bile su prepune naših navijača. Bilo ih je kao nikad dosad, na svim stranama. Kad su njemački nogometaši istrčali na teren, naši su glasno, sa svih strana, zapjevali “Deutschland, Deutschland auf Wiedershen”, a nastavili sa: “Tri komada, tri komada, to je naša nada”. I završili…
Sve skupa to je bio san, najljepši san.
Opet smo igrali u pričuvnim dresovima za koje smo mislili da namdonose veliku sreću. Izbornik se odlučio postaviti Stanića na desni bok, a Soldu u sredinu da bi pomagao meni i Bobanu. Zadnji čovjek bio je Štimac, s njegove lijeve strane Bilić, s desne Šimić. U napadu Vlaović i Šuker, Jarni je naravno ostao na svom lijevom boku.
Sad smo, nakon točno dvije godine, imali jedinstvenu prigodu vratiti Nijemcima milo za drago. Manchester je bio u našim glavama, Nijemci su se sigurno sjećali te utakmice. Bili smo bolji, budimo malo i bezobrazni, natukli smo ih u toj utakmici u kojoj su nas od početka provocirali.
Ni sada se Nijemci nisu promijenili. Svašta su o nama govorili prije utakmice. Da igramo sporo i slabo, da smo bahati, bezobrazni i prgavi. Grubi i pokvareni u igri. Da stalno prigovaramo sucima… Naravno, sve su začinili izjavama da će nas se “lako riješiti, jer je riječ o momčadi ispod prosjeka”.
Mi o njima nismo ništa govorili. Samo smo ih čekali. Nijemci su zaista odigrali svoju najbolju partiju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj i izgubili 0-3. Čudesno. Kako smo tek onda mi igrali? Savršeno u obrani, savršeno u vezi, savršeno u napadu.
Dražen Ladić, naš junak, spasio je nekoliko sigurnih golova. Prava momčad treba i pravog vratara, zar ne? Mi smo u vezi pretrčali kilometre, veći dio utakmice dominirali. A napad? Vlaović i Šuker po jedan gol, onaj najvažniji, prvi, zabio je Jarni. I to kako! Protiv odličnih Nijemaca to je bilo dosta.
Prije utakmice smo pogledali prema svečanoj loži, tamo je bio predsjednik Tuđman, odmah do njega njemački kancelar Helmut Kohl. Malo iznad njih bio je Alen Bokšić. Mahnuli smo im.
Utakmicu smo dočekali dobro zagrijani, jedva smo čekali da počne. Koliko god bili napaljeni, nismo mogli odmah nasrnuti. Dobro smo se postavili na terenu, no i Nijemci su odlično započeli utakmicu. Bili su dominantni, rastrčani, ali nisu stvarali previše prilika. Kako nisu mogli doći u naš kazneni prostor, često su pribjegavali udarcima iz daljine. Hassler, Klinsmann, Tarnat tukli su s više od 20 metara, nešto je Ladić ulovio, drugo je otišlo na tribine.
Kad je Jarni prošao malo dublje, Nijemci su zaradili prvi žuti karton. Jarni je po lijevoj strani bježao kao vjetar. Heinrich ga je vrlo grubo srušio s leđa, netko drugi bi za to dobio crveni karton. Nijemcima se za takve prekršaje daje samo žuti.
Onda dolazi Ladićevih pet minuta. Najbolje razdoblje njemačke igre i Ladićeve fenomenalne obrane. Udarac glavom Hamanna, koji je ostao sam poput duha, Ladić je bravurozno obranio. Onda je Bierhoff tukao glavom, lopta je išla u sami kut, Ladić je poletio i zaustavio loptu koja se kotrljala točno prema Klinsmannu. Ovaj je trebao samo podmetnuti nogu i lopta bi otišla u mrežu. Da, ali Ladić se s tla diže poput poskoka i nogom izbija loptu! Dvije strašne intervencije u dvije sekunde. Momci iz obrane dugo su ga tapšali po ramenu.
– Nekad smo mi njega izvlačili, sada nam vraća – rekao je Boban u prolazu.
Imao sam i ja dva pokušaja, jedan s gotovo 30 metara, Kopke je obranio. Probao sam iz slobodnog udarca, stresao sam se koliko je bilo blizu.
Jarni je jedva preživio…
Sve smo više bili u napadu, izdržali smo početni njemački uragan i lagano preuzimali igru. Na naš tipičan način s mnogim dodavanjima osvajali smo metar po metar terena. Da bismo potpuno nenadano krenuli u realizaciju.
Tako smo pred kraj prvog poluvremena, nakon dugog napada, izbacili Šukera u orbitu. Davor je krenuo od centra sam prema golu, malo iskosa, na njega je s leđa naletio Worns, podignuo ga u zrak. Šuker je tresnuo na travu poput klade. Odmah sam se sjurio do suca s izbezumljenim pogledom. To je bio mali pritisak, no bespotreban, Norvežanin Pedersen već je imao ruku u džepu, vidio sam, vadeći crveni karton. Sad je Worns pokušao pritisnuti suca, kleknuo je na pod, no Pedersen se brzo udaljio. Jš su Nijemci trčkarali za sucem, a mi smo se pripremali izvesti slobodan udarac.
Imamo igrača više, sad je prilika. Nisu prošle ni tri, četiri minute, a evo najljepšeg trenutka utakmice. Poveli smo u zadnjoj minuti prvog poluvremena, kao i protiv Rumunjske. Taman da ih “ubijemo”. Jarni je vodio loptu na lijevoj strani, išao lagano prema sredini. Začudo, nitko nije išao prema njemu, Nijemci su očekivali dodavanje nekome od veznih igrača. Jarni nije poznat kao naročit strijelac, do tada u reprezentaciji nije postigao ni jedan pogodak.
Odlučio se Jarni na udarac, jak, po zemlji, strelovit. Lopta je išla u sami lijevi donji kut, Kopke se bacio, ali loptu je jedva očima hvatao. Tresla se “mala mreža”, tresle su se tribine. Jarni je kleknuo i počeo plakati. Gotovo smo ga ozlijedili bacajući se prema njemu.
U poluvremenu nas je Ćiro upozorio:
– Nijemci su najgori kada gube. Sad će navaliti iz sve snage. Morat ćemo pripaziti na obranu. Malo ćemo se povući da izdržimo prvi nalet koji neće moći dugo potrajati. Imaju igrača manje.
Sad su Nijemci krenuli na sve ili ništa, bilo ih je ružno gledati kako se koprcaju u nemoći. Stalno su napadali suca, tukli su nas, htjeli našu reakciju kako bi u incidentnoj situaciji izvukli nešto više. Ni s jednom se sudačkom odlukom nisu slagali. Srećom, sudac Pedersen iz Norveške nije bio kvisling, za razliku od Manchestera ova je arbitraža bila fantastična. Kako nama, tako i njima.
Opet je Ladić morao preuzeti stvar u svoje ruke. Obranio je Bierhoffov poluvolej iz neposredne blizine tako da se i njemački centarfor primio za glavu. Kao i ja nakon sjajne šanse protiv Rumunja.
Mi nismo išli često u napad, a kada bismo otišli, to je bilo pola pogotka. Šuker je mogao sredinom drugog poluvremena riješiti utakmicu, ali je zamalo promašio. Nijemci su žurili i zbog toga griješili u dodavanjima. Stoga se i Boban našao u dobroj poziciji za šut, ali Kopke je obranio.
Kako smo bili sve opasniji, tako Nijemci, s igračem manje, nisu mogli sve snage baciti u napad. Naša je kontra bila ubitačna. Nakon dugog njemačkog napada sijevnuo bi naš protunapad, u prilici su bili Boban i Vlaović, no Kopke je ipak sjajan vratar.
Šuker: Nema nikoga u njihovoj obrani!
Od silnih njemačkih udaraca iz daljine jedan je morao biti opasan. Bio je to Hamannov s gotovo 30 metara – sjajnom felšom uzdrmao je vratnicu. No, činilo mi se da je Ladić bio na lopti, da je išla dvadesetak centimetara niže mislim da bi je dohvatio.
Kada su svi Nijemci krenuli u napad, ušao je i Kirsten. U momčadi je bilo više napadača nego veznjaka, ostale su goleme rupe u njihovom zadnjem redu. U pet minuta njihovog juriša mi smo zabili dva gola.
– Nema nikoga u njihovoj obrani – vikao je Šuker.
Nisu prošle ni dvije-tri minute od njemačkog juriša, a mi smo uzeli loptu. Vlaović je išao sam protiv Kohlera prema njemačkim vratima. Nije ni driblao, ni dodao, tukao je savršeno, slično kao i Jarni. Pogodak za pobjedu, 2-0, lopta je opet u “maloj mreži”. Slao je Vlaović poljupce prema svim tribinama, kimao glavom, hinio hladnokrvnost. A u njemu je vrilo.
Sad su Nijemci na koljenima, zašto im ne dati još jedan? Šuker do tada nije postigao zgoditak, dakle morao je i on doći na red. Izveo je pravo malo remek-djelo, u metru je predriblao dvojicu Nijemaca. Kad je u tu gužvu krenuo i njemački vratar, Šuker je loptu laganim dodirom pospremio ispod njih u mrežu. Nisam mogao vjerovati, razbili smo Nijemce sa 3-0.
Označen je kraj. S Nijemcima se nismo rukovali, očito to oni nisu željeli. Mi smo još dugo ostali na terenu slaveći s navijačima. Šukeru je netko dobacio hrvatsku zastavu, on je s njom paradirao po terenu, mahali smo navijačima do iznemoglosti. Uopće nam se nije dalo ići s terena, mi bismo tamo slavili cijelu noć.
U svlačionici je bio rusvaj. A još kad je ušao predsjednik Tuđman! U očima mu vidimo suze. Mi smo bili ganuti, gledamo predsjednika države u našoj svlačionici, on se trese od uzbuđenja, tresemo se i mi. Što je rekao? Malo je pričao, čestitao nam je i stisnuo šake. Što je trebao reći? Možda nešto u stilu: “Momci, moglo je biti uvjerljivije…”!
U jednom trenutku, od uzbuđenja i napora, Bobanu je malo pozlilo.
U zoni gdje su nas dočekivali novinari, slavljenička atmosfera. Naši su novinari bili presretni. Sjećam se da su me zaustavili reporteri Hrvatske televizije. Nije mi se dalo pričati o utakmici, htio sam slaviti. Na telefon sam čuo da se Hrvatska tresla od slavlja. Svi ljudi su bili na ulicama. Samo sam kratko izjavio:
– Ljudi moji, samo da mi je biti doma! Čujem da je doma prekrasno!
Zaista sam želio biti samo na minutu u Splitu, Zagreb, Osijeku, Rijeci, bilo gdje u Hrvatskoj.
U autobusu pjesma: “Hrvatska je prvak svijeta, neka pati koga smeta”. U polufinalu smo s Francuzima!
Stade de Gerland (Lyon, 4. srpnja 1998. godine)
HRVATSKA – NJEMAČKA 3-0 (1-0)
HRVATSKA: Ladić, Šimić, Jarni, Štimac, Soldo, Bilić, Stanić, Boban, Šuker, Asanović, Vlaović (Marić)
NJEMAČKA: Köpke, Wörns, Tarnat, Kohler, Jeremies, Hamann (Marschall), Hässler (Kirsten), Matthäus, Klinsmann, Heinrich, Bierhoff
SUDAC: Pedersen (Norveška). GLEDATELJA: 50.000
ŽUTI KARTONI: Šimić, Šuker, Tarnat, Heinrich
CRVENI KARTONI: Wörns
STRIJELCI: 1-0 Jarni (45), 2-0 Vlaović (80), 3-0 Šuker (84)
IGRAČ UTAKMICE: Dražen LADIĆ