Pojava Ćire Blaževića inspirirala je Tarika Filipovića da publici podastre svoj intimni rakurs prema osebujnom nogometnom stručnjaku. Nije to bio nimalo lak posao... Rečenice Ćire Blaževća se citiraju, pišu, analiziraju, njegovi uspjesi dali su mu neizbrisive crtice u našoj novijoj povijesti...
“Od predstave sam dobio sve što sam želio, ali me publika iznenadila, od publike sam dobio više nego što sam očekivao”, rekao nam je glumac Tarik Filipović nakon četiri održane predstave, monodrame “Ćiro” u kojem on utjelovljuje Ćiru Blaževića koji priča priču o svom životu.
Ta nova predstava jednog od naših najpoznatijih glumaca i televizijske zvijezde Tarika Filipovića – „Ćiro“ – održala se dosad u Blaževićevom rodnom Travniku, Filipovićevoj rodnoj Zenici i dvaput u zagrebačkom kazalištu “Kerempuh”. Uskoro će se održati predstave u Čakovcu, Sarajevu, Splitu i Beču, a pozivi samo stižu…
Predstavu „Ćiro“ zajedno s Tarikom Filipovićem autorski potpisuje Antonio Gabelić, a glavni producent predstave je renomirani producent Tomislav Kašljević. U središtu pažnje cjelokupne predstave jest nogometni trener Ćiro Blažević. Do predstave je došlo nakon dugotrajne suradnje i prijateljstva Tarika Filipovića s Ćirom Blaževićem.
Pojava Ćire Blaževića inspirirala je Tarika Filipovića da publici podastre svoj intimni rakurs prema osebujnom nogometnom stručnjaku. Nije to bio nimalo lak posao… Rečenice Ćire Blaževća se citiraju, pišu, analiziraju, njegovi uspjesi dali su mu neizbrisive crtice u našoj novijoj povijesti…
Nogomet je često bio muza umjetnosti. Često, no ne i prečesto. Filmovi, knjige, pa čak i skulpture velikim igračima, sve su to činili umjetnici u počast nogometu. Neki idu toliko daleko pa neke nogometaše i njihove poteze objašnjavaju umjetničkim epitetima, no spoj kazališta i nogometa dosad je bio i neizvediv, ne samo neuobičajen. Ajde, bila je u nas jedna predstava “Dobrodošli u plavi pakao”, no ona se više doticala navijačke kulture nego zbivanjima na terenu.
I bi tako sve dočim se Tarik Filipović ne dosjeti, ne znamo kada je pomislio “ja bih radio predstavu o Ćiri Blaževiću”. Ipak, čestitamo mu na toj ideji i s početka, nakon što smo triput pogledali predstavu i odspavali koju noć imamo hrabrosti zaključiti – Tariče, bio ti je to pun pogodak! Pogodio si u rašlje, vratar se bacio tek toliko da uljepša gol koji si postigao, nastavljamo u kritici monodrame Tarika Filipovića – “Ćiro”.
Dosad su održane četiri predstave, uvijek pred punim tribinama, pardon, sjedalicama lijepo uređenih kazališnih kuća i pred toplo raspoloženom i naklonjenom publikom koja je uvijek ovacijama ispraća Tarikov, pardon Ćirin odlazak s dasaka koje život znače. A ovacije nije lako zaslužiti niti na travnjaku niti na pozornici, muka je to izvođače, ubija ih sprema, trema, nervoza. Tarik se utjelovljujući Ćiro Blaževića, da se razumijemo riječ je o jednoj silno kompleksnoj osobi, dotakao posla u kojem ne smije pogriješiti. Ljudi toliko dobro poznaju Ćiru da će primjetiti i najmanji gaf u Tarikovoj izvedbi.
Kad, gle čuda, gafa nije bilo. Tarik sjaji izvodeći Ćiru, pričajući njegove priče iz djetinjstva, sazrijevanja, nogometnim počecima, afirmaciji, kao i o slavnim danima zbog kojih smo se svi tresli. Ne bježi od Ćirinih i uspjeha i neuspjeha, tražeći duhovitu crtu kadgod to može, a opet ne izbjegavajući i samokritiku, jer Bože moj, tko je savršen?
Za nas starije bila je to izvanredna prigoda da se sjetimo Ćirinih “akrobacija bez legitimacije”; za mlađe to je izvrstan put da osjete zbog čega smo se mi stariji toliko snebivali i nervirali zbog tog smiješnog nogometa, a kazališne stručnjak to je dokaz da se nogomet može izvoditi i u teatru, a za nogometne radnike neka to bude svjedočanstvo da nogomet nije daleko o d umjetnosti ako se za i od njega živi.
Jedan je čovjek grcajući u suzama odmah nakon predstave rekao: “Pa, ja sam nakon ovih 75 minuta bolji čovjek”.
Eto, na taj način djeluje monodrama “Ćiro” u kojoj je jedna životna priča trenera, ma što trenera, “trenera svih trenera”, ispričana na način kako glumci utjelovljuju glavne junake. I kad se izgubi orijentacija je li riječ zaista o glumcu ili stvarnom glavnom junaku, a dogodi se to tijekom predstave, onda je uspjeh potpun, nećemo bit pretenciozni ako kažemo i prekrasan. Kritičari vole reći kada hvale – valja pogledati. Ma što pogledati, valja otići i na drugu reprizu, to je naša preporuka.
Sam Tarik Filipović priznaje da je s Blaževićem bilo lijepo raditi, ali da je strahovao od reakcija publike. Sad je sretan jer je to bilo – bezrazložno.
“Nogomet, kao niti jedan drugi sport, izaziva buru reakcija, o njemu se polemizira, obožava ga se i napada. Stadioni, navijanja, reprezentacije, prvenstva, sve to toliko obilježava svakodnevicu da se ti važni datumi gotovo mogu upisati u kalendar kao državni praznici. O Ćiri također znamo sve. A opet, nikad nam ga dosta. Naravno da je u mojoj monodrami naglasak na Ćiri i njegovoj karizmi. Kako kaže moj prijatelj, legendarni kapetan vatrenih Zvonimir Boban, Ćiro je jedan od rijetkih koji je uspio, a nije lopov. Njegova biografija je filmska: prije nogometa učio je za svećenika, bio je prvak u skijaškom trčanju, radio je kao čistač i kovinostrugar, vozio kamion, proizvodio satove… S obzirom na dugogodišnje prijateljstvo, Ćiro mi je dao osobni blagoslov projektu. Nisam ga smio razočarati”, kaže nam Tarik Filipović.
Glumac Tarik silno voli nogomet, no osim nogometa želja da napravi monodramu Ćire Blaževića došla je i iz drugih poriva, zanimala ga je Ćirina posebnost, osebujnost, inteligencija, snalažljivost, elokvencija…
“Pa mi se tako tema monodrame nametnula sama. No, osim nogometa u širem smislu, tu je u središtu pažnje nešto mnogo zanimljivije: osoba, karakter, jedna nogometna ikona, koja uz svoje ime veže više asocijacija i anegdota nego bilo koja druga urbana legenda. Njegove se rečenice citiraju, njegovo slavno ‘sine moj’ dalo mu je neizbrisiv osobni pečat, kao i njegova neposrednost, ali i ekscentričnost”.
Sam Tarik priznaje da se već u prvim minutama svojih druženja s Ćirom našao oduševljen.
“Počeli smo se družiti dok je Ćiro vodio reprezentaciju Bosne i Hercegovine koja je svoje domaće utakmice igrala u Zenici. Dolazio sam redovito gledati utakmice, kao što redovito gledam i utakmice hrvatske reprezentacije. Znate ono kada se ljudi jednostavno nađu po nekim afinitetima? Tako smo i mi. Osim toga, obojica smo Bosanci, to je baza koja je zaslužna za nadogradnju našeg odnosa”.
Na naše čuđenje kako je Ćiro pristao na kazališnu monodramu Tarik duhovito odgovara: “I mene je iznenadio. Pristao je, očekivao sam neko premišljanje, ali imao je čovjek puno povjerenja u mene, hvala mu”.
A što kaže Ćiro?
“Oni koji me znaju uvidjeli su dosad da nisam za takve akrobacije, niti za knjigu, film, čak ni za monodramu, ali nisam se mogao suprotstaviti Tariku. Nisam do premijere ništa vidio niti me Tarik puno pitao. On se informirao o nekim detaljima iz mog života, druge je znao i napravio je monodramu. Vjerujte mi, ja nisam ni znao kako će ta Tarikova monodrama izgledati, ja je nisam niti vidio niti autorizirao. Sad kad sam je pogledao čini mi se sasvim zgodna. Čak mi dođe i žao ako sam i malo sumnjao u Tarikove sposobnosti. On je istinski umjetnik, zna svoj posao i želio je pokazati kako je zapravo izgledao moj život usporedo s karijerom. Evo, otkriti ću vam jednu tajnu, ja predstavu prije premijere nisam ni gledao, niti što pročitao, niti mi je netko nešto kazao. Tek je moj sin pogledao dok je Tarik uvježbavao monodramu. U samom kazalištu. I rekao mi je – Tata, kunem ti se da sam se u jednom trenutku pitao jesi li to ti ili je to Tarik!