United je do te stravične nesreće proživljavao najslavnije dane povijesti pod vodstvom Matta Busbyja. Igrači ove generacije jurišali su na treću uzastopni naslov u Engleskoj te sezone i stigli su do četvrtfinala Europskog kupa u kojem ih je čekala Crvena Zvezda. Povratak je bio planiran odmah nakon utakmice...
Tragičnog 6. veljače 1958. godine avion s nogometašima Manchester Uniteda srušio se prilikom polijetanja na pisti zračne luke u Munchenu, na proputovanju iz Beograda, preko Muchena do Manchestera. Manchester United je igrao utakmicu Kupa prvaka u Beogradu, utakmicu koja je završila 3-3, a kako je u prvom dvoboju bilo 2-1 to je engleski klub izborio daljnji plasman. No, tek nakon nesreće mnogi su se sjetili velike prigode Dragoslava Šekularca u posljednjoj minuti te utakmice, da je tada postigao pogodak drugi dan bi se morala igrati nova utakmica, a grozna sudbina bi se zaobišla…
Inače, United je do te stravične nesreće proživljavao najslavnije dane povijesti pod vodstvom Matta Busbyja. Igrači ove generacije jurišali su na treću uzastopni naslov u Engleskoj te sezone i stigli su do četvrtfinala Europskog kupa u kojem ih je čekala Crvena Zvezda. Povratak je bio planiran odmah nakon utakmice. Letjelo se za Munchen gdje je avion natočio potrebno gorivo. Odmah se trebalo krenuti dalje.
No, počeo je padati gusti snijeg i prva dva uzlijetanja nisu bila uspješna. Mnogi su predlagali da se ostane u Muchenu i da se prenoći, no pilot zrakoplova James Tain odlučioje pokušati uzletjeti s trećim pokupšajem, Kobnim… Nije dostigao brzinu uzletanja na dvije tisuće metara dugačkoj pisti, probio je zaštitnu ogradu i zapalio se. U nesreći je poginulo ukupno 23 ljudi od čega osam igrača Manchester Uniteda – Geoff Bent, Roger Byrne, Eddie Colman,Duncan Edwards, Mark Jones, David Pegg, Tommy Taylor i Liam Whelan.
Poznati engleski novinar i dugogodišnji predsjednik AIPS-a Frank Taylor napisao je 1978. godine Milki Babović svoje prisjećanje na zrakoplovnu nesreću u kojoj je stradala skoro cijela momčad Manchester Uniteda, i koju je on preživio pukim slučajem. Ta njegova priča objavljena je u sjejnoj ediciji hrvatskog novinara Marina Šareca, „Sjećanje na novinarstvo“. I valja je pročitati. Kolikogod bila teška i mučna, kao svjedočanstvo jednog vremena i jednog događaja uistinu je vrijedna!
„Draga Milka, ovo je priča o minhenskoj zrakoplovnoj nesreći koju si me tražila da napišem… Tog jutra, bio je utorak, 6. veljače 1958. godine, s piste beogradskog aerodroma poletio je avion s momčadi Manchester Uniteda, tog je jutra počeo let koji je završio tragično na kraju piste minhenskog aerodroma Riem. I dan danas, dvadeset godina kasnije, zatvorim li oči, proživljavam one stravične 54 sekunde, koliko je trajalo strahotno posrtanje i kotrljanje našeg aviona, sličnog nemoćnoj punjenoj ptici kojoj su otrgnuta krila. Osam igrača Manchester Uniteda je poginulo. Dvojica, Jackie Blanchflower i Jonny Berry, bili su tako teško ozlijeđeni da nikada više nisu zaigrali nogomet.
A ja, ja nisam ni slutio uživajući tog kobnog jutra u svom doručku u elegantom hotelu Metropol, da će prije nego padne noć svi moji kolege novinari izginuti a da ću se ja boriti za život u komori s kisikom ležeći uz Matta Busbyja, Dumcana Edwardsa, Jonnyja Berryja i pilota Kena Raymenta. U Beograd smo doletjeli da vidimo utakmicu Manchester Uniteda s Crenom zvezdom. U Engleskoj se smatralo se da je Manchester United nepobjediva momčad. Većina članova momčadi bili su slični školarcima, zvali smo ih “Busbyjevim bebama”. Izabrani su još dok su igrali u svojim školskim momčadima i poslani na Old Trafford gdje ih je preuzimao Matt Busby, menadžer Manchester Uniteda. On i njegovi glavni suradnici, treneri Jimmy Marphy i Bert Whalley, učili su ih i toliko toga naučili da su postali momčad koju su slavili kao najbolju momčad Engleske u posljednih 25 godina. Dva puta su bili prvaci Engleske lige. Sezonu ranije ispali su u polufinalu Kupa europskih prvaka, madridski Real je bio za dlaku bolji. Ovoga su puta Matt Busby i njegovi dječaci bili uvjereni da će osvojiti Kup prvaka 1958. godine…
… Jutro je osvanulo hladno, svježe i s nešto snijega na tlu. Tada se letilo propelerskim avionima i pred nama je bilo šest sati puta sa slijetanjem u Münchenu radi uzimanja goriva. Kad sam se ukrcao u avion tipa Elizabethian, moj prijatelj Franck Swift je sjedio u stražnjem dijelu aviona i upravo vezivao sigurnosni remen. Viknuo je:
“Dođi i sjedni do mene.”
Swift je znao da je za vrijeme drugog svjetskog rata u srušenom RAF-ovom bombarderu vrlo često strijelac u repu preživljavao pad, dok bi sva ostala posada stradala. Zato je redovito nastojao sjediti u repu aviona. Ja sam pak mislio drugačije. Sjetio sam se nesreće aviona kojim su letjeli navijači ragbijaša. Jedini preživjeli putnik bio je onaj koji je sjedio leđima okrenut pilotskoj kabini. Potaknut tom mišlju produžio sam u prednji dio aviona, iako sam rado putovao pored Swiftyja jer je uvijek bio spreman za šalu i dosjetku. Izabrao sam mjesto tik uz Bobbyja Charltona, licem prema repu aviona! Tih nekoliko djelića sekunde odlučili su o mom životu. Let do Münchena bio je ugodan i bezbrižan. Sjećam se da mi je u jednom trenutku Matt Busby rekao:
“Crvena zvezda je bila tvrd protivnik. Zadovoljan sam da nam nisu više na putu. Oni i madridski Real su, po mojoj ocjeni, najteži protivnici. Sada nam je Real jedina zapreka do pobjede. Naša je momčad tako mlada da može biti samo bolja i bolja. S ovim mladićima možemo se održati deset godina vrhu.”
U sredini aviona Roger Byrne, Eddie Colmaan, Tomy Taylor i ostali zabavljali su se i smijali. Neki su se kartali. Ni Matt ni ja nismo ni slutiti mogli da većina ovih dječaka ima još samo dva sata života…
Čini mi se, na osnovu razmišljanja, da nismo smjeli pokušati poletjeti treći put, nakon dva neuspjela pokušaja. To je bilokobno. No, lako je to tvrditi kada se zna što se zbivalo. U tom je trenutku, pak, izgledalo je to najnormalnije što se moralo učiniti. Sletjeli smo u München po snježnoj vijavici, ništa nije sličilo nekoj realnoj opasnosti. Piloti Ken Raymont i James Thain provjeravali su avion čekajući da ga napune gorivom. Mi putnici, okrijepljeni kavom i kolačima, ukrcali smo se ponovo, pred nama je bio ostatak puta do Manchestera.
Uspomene su još kristalno bistre! Motori su zatutnjali i upravo u trenu kada je izgledalo da ćemo uzletjeti, pilot Ken Raymont smanjio je gas i mi smo se vratili na početak uzletne piste. I drugi put smo zagrmjeli pistom, pokraj nas, negdje na sredini piste, promicale su crvene građevine. I ponovo je smanjen gas. Pilot nam je priopćio da se zbog neke tehničke smetnje mora vratiti do aerodromske zgrade i provjeriti gdje je kvar. Nastala je zbrka i graja jer smo svi uglas nastojali odgonetnuti što se to pokvarilo. Možda su se zaledila krila? Možda je snijeg prodro u električne uređaje motora? Ponovosmo se iskrcali i jedva da smo srknuli naručenu kavu, pozvali su nas u avion. Za vrijeme rata služio sam skoro šest godina u RAF-u i nisam bio posebno uznemiren dok sam se ponovo vezao za sjedište. Pretpostavljao sam da se led nahvatao na krila i da su ga očistili. Ali sam mislio da ni jedan pilot neće pokušati nastaviti let sve dok nije potpuno siguran da je sve u besprijekornom stanju za normalan let. Od Beograda do Münchena letjeli smo glatko. Zašto bi moralo biti problema od Münchena do Manchestera?
Kada su motori zatutnjali sjedio sam udobno u svom sjedištu i krajičkom oka pratio kako lijevom stranom strelovito promiču crvene zgrade. Sad bismo se morali odlijepiti od tla. Nagnuo sam se naprijed ne bih li vidio jesu li kotači već u zraku. Ništa se nije moglo vidjeti od bljuzgavice koju su propeleri nabacivali prema kotačima. Doviknuo sam Bobbyju Charltonu koji je sjedio ispred mene:
„Jesu li se kotači odlijepili, Bobby? Jesmo li poletjeli?“
Nije odgovorio. Od buke motora nije mogao čuti pitanje. Gledao sam kroz prozore na lijevoj strani istežući vrat ne bih li vidio što je ispred nas. Krv mi se sledila! Mogao sam vidjeti pletenu ogradu na kraju piste kako nam juri u susret.
“Bože, nećemo uspjeti!”
Iz središta aviona čula se vika. Vikao je Billy Whelan, irski reprezentativac, vrlo pobožan katolik:
“Ako je ovo smrt, dočekujem je spreman!”
Motori su zaurlali, a avion je naglo zateturao u desno s betonske piste u travu. Bio je to strahoviti udarac. Okrenuo sam glavu i vidio kako se pregrada ruši, a koferi i putne torbe lete na sve strane. Izgleda da je kotač probio trup aviona. U tom sam trenutku osjetio strahoviti udarac u glavu. Kasnije sam otrkrio da je to bila posjekotina koju su zašili s 21 šavom. Taj me je udarac doveo u polusvjesno stanje u kojem sam bio kada je avion udario u zgradu i kada se slomilo desno krilo. Avion se vrtio i vrtio u krug, sve dok repom nije udario u benzinski rezervoar. Rep se odlomio i zapalio. Svega što se kasnije zbivalo sjećam se vrlo mutno. To je niz nepovezanih slika u mom sjećanju. Na sreću, osjećao sam da polagano gubim svijest i skoro s olakšanjem zaklopio oči. Kada sam došao svijesti najprije sam shvatio da sam nepokretan. Činilo mi se da mi je grudni koš zgnječen. Nikakvo čudo, devet rebara je bilo slomljeno. Pogledao sam u sivo nebo iz kojeg je sipila susnježica kao da plače za mrtvima. I sâm sam bio uvjeren da umirem. Sjetio sam se šest ratnih godina u kojima nisam zadobio ni ogrebotinu.
“Kakva glupa smrt!” šapnuo sam sam sebi.
I zaklopio oči pripravan za ono što mora doći. Probudio sam se na nosilima, Harry Gragg mi je pripaljivao cigaretu. Pokušao sam povući jedan dim, no agonija u mojim grudima pretvarala je taj pokušaj pušenja u bolnu tegobu. U to sam vrijeme bio upravo prestao pušiti, slušajući savjet svoje supruge. Pogledao sam svoje novo odijelo, onako blatno i krvavo, i nisam mogao ne pomisliti: “Ne bih se dobro proveo da me Peggy vidi. Pušim protiv njezine volje, a novo odijelo, što ga je ona odabrala, svo je blatno.”
I tada sam pogledao svoje noge. Nisam osjećao bolove, ali je desna potkoljenica bila zasukana unatrag i visila na mesu, kost je bila potpuno smrskana. Zurio sam u tu masu ne shvaćajući. A, tada sam najednom shvatio da je to moja noga i onesvjestio se. Ponovo sam došao svijesti u kolima hitne pomoći koja su jurila u bolnicu Rechte der Isar. Usprkos svim mojim naporima jedva sam disao. Drhtao sam i s olakšanjem osjetio da mi kirurg ubrizgava morfij u nadlakticu. Harry Gregg i Bill Foulkes su me svo to vrijeme sokolili:
“Ne brini Frank, sve će biti u redu.”
Bobbyja Charltona, koji je sjedio ispred mene, našli su 70 metara dalje. Kad su ga pronašli sjedio je vezan u svojem sjedištu. Na glavi mu je bila duboka posjekotina. Bill Foulkes bio je zaprepašćen kada se pribrao i shvatio da stoji na cesti nekoliko stotina metara od gorućeg aviona, među ljudima koji su govorili njemački. Bio je u čarapama! Kasnije je pričao da pretpostavlja da je trčao svo to vrijeme po bljuzgavici i blatu potpuno nesvjestan svojih postupaka. A Harry Gregg je, uz pomoćBilla Foulkesa i hrabrog sportskog reportera Daily Maila Petera Howarda spašavao one koji su ostali u olupini avionskog trupa. Howard je sam spasio barem osmoricu. Među njima i mene. U bolnici Rechte der Isar ekipa profesora Maurera preuzela je ozlijeđene. Profesor Kessel, koji je izvrsno govorio engleski, ugledao je Francka Swifta na nosilima. Iz usta mu je curila krv. Profesor Kassel je radio neko vrijeme u Manchesteru kao neurokirurg. U trenu je prepoznao Swifta kao nekadašnjeg vratara Manchester Cityja i reprezentacije Engleske.
“Das ist ein englischer Fussballspieler!”, uskliknuo je.
Siromah Swifty! Izdisao je kad su ga unosili u tu prekrasnu bolnicu. Iskrvario je jer mu je sigurnosni remen prerezao aortu. Ostali sportski novinari, Henry Rose (Daily Express), George Follows (Daily Herald), Eric Thompson (Daily Mail), Don Davies (Manchester Guardien), Archie Ledbrooke (Daily Mirror), Alf Clarke (Manchester Evening Chronicle) i Tom Jackson (Manchester Evening News), poginuli su na licu mjesta. Svi su sjedili u repu aviona. Još tog jutra trčkarao sam oko hotela Metropol u Beogradu poput dvogodišnjeg dječaćića, a u smiraj dana kirurzi su se pitali neće li ipak morati amputirati lijevu ruku i desnu nogu. Svojom predanošću i svojim umijećem spasili su mi i ruku i nogu, ali bilo je potrebno 10 meseci i još 21 operacija prije nego što sam ponovo prohodao.
Za Matt Busbyja skoro da nije bilo nade da će preživjeti. Prsni koš bio mu je smrvljen, ali je još imao snage razgovarati s vjernim suradnikom menadžerom Jimmyjem Murphyjem i reći mu:
“Drži zastavu na Old Traffordu visoko, Jimmy!”
Jimmy je učinio upravo to, premda mi je rekao nekoliko mjeseci kasnije:
“U ponedjeljak ujutro sam ispratio momke kada su odlazili iz Manchestera. Bili su još djeca. A krajem istog tjedna sedmorica su bila u lijesovima: Roger Byrne, Tommy Taylor, Eddie Colman, Billy Whelan, David Pegg, Mark Jones i Geoff Bent (Duncan Edwards je preminuo u bolnici 15 dana kasnije). Isplakao sam se, ali sam zadovoljan da Matt nije vidio lijesove. To bi ga dotuklo.”
Jimmy Murphy održao je momčad na okupu i kad se Matt Busby oporavio podizali su novu momčad s Bobbyjem Charltonom, Denisom Lawom i Georgeom Bestom, momčad koja je osvojila Kup europskih prvaka deset godina kasnije, 1968. godine. Kada su pobijedili Benficu i osvojili Kup prvaka Busby je rekao:
“Mi smo morali osvojiti ovaj trofej da bismo održali datu riječ momcima koji su poginuli nastojeći ga osvojiti.”
A Bobby Charlton!? Kada se vratio u Englesku nekoliko dana nakon katastrofe odbijao je i samu pomisao da ponovo zaigra nogomet. Tada ga je Jimmy Murphy poslao kući, ocu i majci, prijateljima koje je znao još iz školskih dana. Malo po malo počeo je nabijati loptu s učenicima u pokrajnim ulicama Ashingtona. I brzo je shvatio da mora pomoći obnovi Manchester Uniteda. U travnju 1958. zaigrao je prvi put u reperezentaciji Engleske. (Igrao je ukupno 106 puta!) Bio je to novi Bobby Charlton, nije to više bio momčić nego muškarac koji je igrao muški. On je bio pokretačka snaga momčadi Engleske koja je 1966. osvojila Svjetsko prvenstvo. Dvije godine kasnije dao je sve od sebe za pobjedu Manchester Uniteda u Kupu prvaka. Te ga noći nije bilo na banketu. Prisutni su bili svi velikani Manchester Uniteda, no ne i Bobby Charlton! On je bio u postelji. Te je noći plakao i ostao u svojoj sobi. Kasnije je priznao:
“Kada se dogodila nesreća ja sam bio tek početnik. Bio sam najmlađi i obožavao sam većinu igrača. Nakon njihove smrti jedina važna stvar je bila pobijeditit u Kupu prvaka. Za mene ova pobjeda znači više nego Svjetsko prvenstvo 1966. godine. Kada je sučeva zviždaljka označila kraj utakmice na Wembleyju i našu pobjedu na utakmici s Benficom znali smo da smo svoj posao obavili. Mi smo završili ono što su Tommy Taylor i svi ostali bili započeli. Nisam mogao suočiti se na banketu s mnoštvom koje se smije i pije. To ne bih mogao podnijeti… Jednostavno sam želio ostati sam sa svojim uspomenama.”
Boby Charlon razumije. Razumijem i ja. I razumiju također svi oni prijatelji i sportski novinari koji su vidjeli Manchester United, kako igraju Busbyjeve bebe… I zato još tuguju za njima. Ta tragedija je iskovala vezu među nama, vezu kojaće trajati koliko i mi sami.”