Nećemo se lagati, Hrvatska ima izuzetno kvalitetan kadar, ali na terenu se to ne vidi. Hrvatsku tek čeka posao, u rujnu dolazi Kosovo pa onda gostovanje u Turskoj i kasnije u Ukrajini, a u Savezu bi trebali dobro razmisliti treba li reprezentaciji još jedna ovakva, skromna i neuvjerljiva izvedba.
Igrale su se posljednje minute utakmice kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, Island je namirisao grogiranost i letargičnost hrvatskog sastava, a Heimir Hallgrimsson, izbornik Islanda i proteže pokretača renesanse islandskog nogometa, Larsa Lagerbacka, u tom trenutku energično gestikulira svojim igračima da hitaju u napad. Što je Čačić radio? Stajao i gledao kako Island iskorištava propuh po bokovima i kako se lopta šeta po međuprostoru na 30-ak metara od gola.
Bila je to tek jedna u seriji loših reakcija izbornika Hrvatske. Čačiću su izmjene ponovo bile bauk, koji je kasnije pravdao time da mu “igrači s klupe nemaju dovoljno minuta u klubovima i reprezentaciji”. To da mu igrači s klupe nemaju dovoljnu minutažu u klubovima je notorna izmišljotina, nema je samo Rog, ali dečko je cijelu sezonu u strašnom trenažnom procesu u Napoliju kod Sarrija i vjerojatno je bio najodmorniji od svih na raspolaganju.
Hoćemo redom dalje? Livaković, branio gotovo cijelu sezonu u Dinamu, Mitrović je odigrao sjajnu polusezonu u Rijeci i u procesu je prilagodbe na turski nogomet koji je ipak dosta zahtjevniji od HNL-a. Bradarić i Andrijašević su kod Keka standardni cijele sezone, Pašalić se dobro naigrao u Milanu, Santini rastura u Caenu, a Čop je također igrao u Gijonu. Za drugi problem si je sam kriv. Zašto ranije nije zvao i uigravao, davao prilike Pašaliću, Andrijaševiću i Bradariću, zašto se na popisu nisu našla još neka imena? Za to je sam kriv. Pa Island koji sam priznaje kako nema širinu imao je tri igrača više na klupi od Čačića!
No, dolazimo do glavnog problema, a to je maskiranje loših izvedbi kojekakvim neinteligentnim alibijima. Pitajmo se, zar bi zaista pravovremene zamjene nešto napravile u onako loše postavljenoj momčadi i nedefinirajoj taktici? Realno, ne bi. Mislite da bi bila bolja izvedba da su tu bili jednako izraubani, ali njihovom srećom ozljeđeni, Rakitić, Ćorluka, Subašić i Vrsaljko? Realno, ne bi.
Nećemo se više pretvarati, zaista nema smisla. Čačić jednostavno nije materijal za izbornika. OK, čovjek zna pripremiti utakmicu, to nije sporno, ali zašto sustavno izostaje dobra igra i konkretna taktika, to je već enigmatično. Izbornički posao je specifičan, oni nemaju vremena stvarati svoj sustav igre već moraju izvuči maksimum iz kadra kojeg povuku iz cijele lepeze jakih klubova s jasno razrađenom taktikom.
Izbornik mora prvenstveno poznavati svoje igrače i znati ukomponirati i projecirati njihovu igru iz kluba u reprezentaciju. Čačić je pokušao to napraviti s Mandžukićem protiv i doživio je debakl. Mandžukića smo navikli gledati kako razara po krilu, ali u sinergiji s bekom. Mandžukić ne smije igrati uz liniju i forsriati centaršut kao što je Čačić to tražio već mora, kao kod Allegrija, ulaziti u sredinu i raditi pomutnju u veznom redu kako bi bek prolazio po liniji i išao na centaršut ili proigravanje. Mandžukić je bio totalno neupotrebljiv, a osim toga uzeo je poziciju Perišiću.
Dakle, drugi Čačićev potez koji se pokazao nelogičnim jest stavljanje Perišića na desno. Jedinog igrača uz Modrića koji je na svojoj poziciji svjetska klasa, maknuo je s pozicije na kojoj najbolje igra. Rezultat? Perišić je proigrao tek ulaskom Brozovića koji je preuzeo desnu stranu da bi se ovaj vratio na lijevo.
Treća greška, gomilanje Badelja, Modrića i Kovačića u istu liniju. Očekivalo se da će igrati 4-2-3-1 s Kovačićem kao polušpicom, ali igralo se na kraju 4-3-3 sa spomenutim trojcem u liniji. To je rezultiralo ogromnim rupama u međuprostorima između obrane i veze i veze i napada, a da nije bilo Modrića, koji je opet igrao sam, pitanje je bi li uopće Hrvatska dolazila u polušanse, a kamoli šanse, kojih je bilo na kapaljku.
Nota bene, Islanđani nisu odigrali niti približno dobro kao što su to činili, recimo, prošle godine na Euru. Pola ih niti ne igra u prvim sastavima u klubovima, visoki su, većina ih nema brzinu i eksplozvnost, ali igraju kao momčad. U trenutku kada Modrić dobiva loptu trojica mu blokiraju smjer kretanja, srećom Modrić ih je otresao dok je mogao i to isključivo na kvalitetu, kod ostalih je to išlo puno lakše. Takva igra Islanda puna je mana, četvorica idu na jednog igrača i čak mu ne stoje blizu i samo jednim dobrim kratkim dodavanjem mogli su svi ispasti, ali takve prizore nismo vidjeli. No, Island je tako odigrao cijelu utakmicu i na koncu je zasluženo slavio.
I dolazimo do konačnog problema, a to je motivacija, rekao bi Ćiro, galvanizacija. OK, dečki su umorni, žele na zasluženi odmor, sve to stoji, ali nedopustivo je da Perišić, koji je ove sezone odigrao 42 utakmice za Inter, kreće krajem utakmice u kontru, a nitko živ ga ne prati. Perišić se tada, kao u rukometu, zaustavlja na centru, okreće oko svoje osi i širi ruke, dok ostatak ekipe trčkara prema centru. Gdje je tu bio Čačić da zagrmi?
Nažalost moramo to ovako reći, više su motiva za pobjedu imali dečki koji su igrali protiv Meksika na onoj revijalnoj utakmici u Los Angelesu. Nije bilo borbenosti, nije bilo žara i želje da se napravi više, evo, prevrtite na prvu rečenicu ovog komentara ona govori sve i zbog nje postaje sve jasnije da se Čačić više ne može skrivati iza maske rezultat. Island nije prva utakmica u kojoj gledamo neuvjerljivu, blijedu, nedefiniranu i nezainteresiranu Hrvatsku, Island je samo kulminat svega što se gomilalo.
Nećemo se lagati, Hrvatska ima izuzetno kvalitetan kadar, ali na terenu se to ne vidi. Hrvatsku tek čeka posao, u rujnu dolazi Kosovo pa onda gostovanje u Turskoj i kasnije u Ukrajini, a u Savezu bi trebali dobro razmisliti treba li reprezentaciji još jedna ovakva, skromna i neuvjerljiva izvedba ili još gore žele li ovakvu Hrvatsku gledati na SP-u u Rusiji. Ma, reći ćemo ovako, trebali bi se zapitati, je li konačno vrijeme da Čačić ode?