Ivan Rakitić je najmirniji čovjek na svijetu. On zadnji jedanaesterac pogađa i ne znamo zašto smo uopće nervozni kada on ide prema bijeloj točki. Da, Hrvatska je u polufinalu svjetske smotre, nakon produžetaka i jedanaesterca nadvisila je Rusiju. Posve zasluženo, jer Hrvatska je bila bolja, a to što nije pobijedila u regularnom tijeku i u produžecima je jedan nesretan splet okolnosti, a ne odraz kvalitete ili odraz pružene partije.
Drama jest bila antologijska, borba epska, pobjeda povijesna. Rusi nisu naročita momčad, ali je domaćinska postava imala svoju računicu, jer protiv boljih Rusi imaju recept. Koji nije upalio. Nije ni smio, jer pravda, po ruski – istina – mora pobijediti. A Hrvatska je jednostavno bolja momčad i zaslužuje polufinale.
To je, eto, i pravda i istina.
Nemojmo podcijenjivati borbu naših nogometaša, makar nisu u regularnom tijeku, pa ni nakon produžetaka riješili Ruse. Koji su se borili kao da brane Moskvu…
Šalu na stranu, nogometna vrijednost Hrvatske u ovom četvrtfinalnom srazu je potvrđena, možda ne uvjerljivo, ali zasluženo.
Priznajmo, k tome, izvanredno suđenje u kojem je Hrvatska mogla biti usredotočena na igru i primjerenu rusku borbenost nauštrb znanja, sve to je bilo dovoljno za sportsku predstavu koju ćemo dugo pamtiti. Eh, što bi Španjolci dali da su na našem mjestu, da su pobjegli svim ruskim zamkama, što nisu.
Hrvatska među četiri najbolje momčadi svijeta, posve zasluženo i sada je sve otvoreno. Englezi? Neka oni strahuju, ne mi. Ova generacija je sposobna za sve i na sve. Dvaput se niti na jedanesterce ne može pobijediti slučajno.
Jest, teško ih je gledati kad sigurnih 2-1 propuste u 2-2, umiremo kada vidimo njihova ležerna dodavanja, tresemo se od promašaja i pogođenih stativa. Ali, lijepo ih je gledati, biti njihov navijač, lijepo je biti Hrvat kada oni tako krvare na terenu. Naši smo i mi smo njihovi. E! To je najljepše.
Zlatko Dalić? Skromnošću nas je osvojio, a pamtit ćemo ga za života. Što da ne, jednu izgubljenu momčad pretvorio je u mangupe koji se ne boje ni produžetaka, ni jedanesterca, a što je najvažnije ne boje se ni sebe.
Neka ovoga što nam se događa. Da vidimo da nismo pikzibneri, nego pravi dečki i cure koji vole svoju kuću, obitelj, domovinu i koji se znaju veseliti. Naši nogometaši nas tome uče!