Kovač je zamalo odustao od nogometa, zna borilačke vještine, ‘otpilio’ ga Dinamo…

0
407
screenshot

Čudne su ljudske sudbine, napose trenerske. Jedan dan su slavljeni, drugi dan doslovce pogubljeni. Kad pomisliš da im je karijera nestala dignu se iz pepela, opet ih počnu slaviti. Navlas tako je i s Nikom Kovačem, hrvatskim trenerom, nekad proslavljenim reprezentativcom i kapetanom, momkom rođenom u Berlinu koji je sa svojim bratom Robertom vodio hrvatsku reprezentaciju na SP u Brazilu, pa i do tog natjecanja kroz dokvalifikacije protiv Islanda, pa potom i dobar dio kvalifikacija za EP u Francuskoj da bi ga nakon poraza protiv Norveške u Oslu sustigao – otkaz.

Mnogi i danas vole protumačiti njegov naprasni odlazak kao rezultat bojkota igrača u sprezi s vodstvom HNS-a, makar je u to teško vjerovati…

Pa je sa sjajnim uspjesima vodio Eintracht iz Frankfurta, a pomoćnik mu je iznova brat Robert, Niko Kovač plijenio je rezultatima i ponašanjem. Njegovi rezultati su bili toliko dobri da se da je dobio i novi ugovor, sve do 2019. godine. No, nije ga ispunio do kraja, jer kupio ga je Bayern, zajedno s bratom, i sa svojim specifičnim metodama koje nisu uvijek naišle na dobar prijem u starijih igrača izdržao scile i haribde ove sezone i osvojio naslov u mrtvoj utrci s dortmudnskom Borussijom.

Metamorfoza

Sada se s pravom možemo upitati, zašto je Niko Kovač toliko uspješan u Njemačkoj, a tako je nastradao dok je vodio hrvatsku reprezentaciju. No, kako svako zlo nije za zlo, poslije njega ne bi došao Štimac, pa ne bi bilo ni Ćaćića, napokon ni Dalića, pa možda ni srebra lani sa svjetske smotre.

No, ostaje pitanje, što je Niki Kovaču presudilo, a tako je uspješan i dobar i profesionalan, dok je vodio Hrvatsku. Zar smo zaista toliko teški?

Kad je otjeran s hrvtske klupe brzo je dobio angažman u Eintrachtu iz Frankfurta. Poveo je sa sobom još neafirmiranog Rebića.

Nitko nije očekivao takvu metamorfozu Eintrachta iz Frankfurta. Niko Kovač ga je preuzeo na samom dnu Bundeslige u prošloj sezoni. Prvo je Eintracht spasio od ispadanja u dodatnim kvalifikacijama prošle sezone, da bi u ovoj podigao klub u gornji dom elitnog njemačkog nogometnog ranga, unatoč tome što tijekom ljeta u Frankfurt nisu došla zvučna pojačanja.
Osim toga, Kovač stariji je slavljen i zbog svog sportskog ponašanja. Potom je osvojio i Kup, nevjerojatno.

Uoči reprezentativne utakmice Njemačke i Češke primio je prestižnu nagradu za fair play koja mu je dodijeljena za ponašanje nakon utakmice dodatnih kvalifikacija za Bundesligu. On je tada nakon pobjede svog Eintrachta iz Frankfurta tješio po terenu igrače suparničke momčadi, Nuernberga, koji su plakali. Jednog očito dirnutog i posrnulog igrača je nosio, držao u naručju i smirivao… Čovjek eto ima dušu i srce.

Zašto nam nije valjao?

I što drugo nego da se zapitamo kako nam to Niko Kovač nije valjao i zašto smo bili tako nestrpljivi s njime. Istina jest, on je kvalifikacije za odlazak na EP u Francusku počeo sjajno, da bi potom kiksao u Norveškoj i na brzinu smijenjen Antom Čačićem. Mislili smo tada da se Niko Kovač nije snašao. Iako pedantan, sustavan, okružen brojnim pomoćnicima i tehnološkim i medicinskim pomagalima nedostajala mu je možda intuicija, fluid, spontanost, možda i fleksibilnost u ophođenju s igračima od kojih su mnogi s njime dijelili svlačionicu kao igrači. Niti odnosa između izbornika i igračima su pucale malo-pomalo, nakon Norveške i poraza sve je puklo bučno i nepopravljivo.

Sudbina, a trenerske su nekako posebne, htjela je da Niko Kovač vodeći Bayern dosegne naslov prvaka Njemačke pobjedom u zadnjem kolu baš protiv bivšeg kluba, frankfurtskog Eintrachta. Mogao mu je san upropastiti Ante Rebić, od kojeg je stvorio svjetsku vrijednost. Uvjereni smo da Rebiću u dresu Eintrachta, nasmiješimo se, nije bilo do toga. I da je mogao – promašio bi, šalimo se dalje. Bila je to velika pobjeda za hrvatskog stručnjaka koji je sezonu punu problema i stresova okončao na impresivan način dočekavši ovacije prepune Allianz Arene. Kovaču je to bio drugi trofej na klupi Bayerna nakon što je osvojio Superkup početkom sezone pobjedom 5-0 upravo protiv Eintrachta, a već 25. svibnja ga očekuje i finale Kupa protiv RB Leipziga.

No, sezona je bila teška, turbulentna, a nije da se nije spominjao i nagli otkaz hrvatskom treneru. Bayern je slabo ušao u sezonu i nakon 15 kola imao je čak devet bodova zaostatka za Borussijom i činilo se kako će biti nemoguća misija nadoknaditi tako veliki zaostatak. Na pola sezone Borussija je imala šest bodova višak, a nakon 20 kola velikih sedam bodova plusa. Međutim, samo četiri kola kasnije Bayern je dostigao zaostatak i obje momčadi su nakon 24. kola imale po 54 boda. Borussija je upala u veliku krizu i od 20. do 24. kola ostvarila je samo jednu pobjedu uz dva remija i poraz, dok su Bavarci nanizali četiri pobjede. U možda i ključnoj utakmici sezone Bayern je deklasirao Borussiju sa 5-0 i načinio ključni korak na putu prema rekordnom 29. naslovu prvaka.

Malo poznato o Kovaču

Vaš pisac je imao veliku, sportsko-novinarsku sreću, te je pisao biografiju braće Kovač, pod naslovom – Kovači vatrene sreće. Ne, bavarske, nego vatrene! Makar, živjevši u Berlinu obitelj Kovač je u Njemačkoj navijala, nevjerojatno, alibaš za Bayern.

Navečer bi se u obiteljskom stanu redovito gledao nogomet i pričalo bi se i raspravljalo o nogometnoj igri isključivo na hrvatskom jeziku. Otac Mato i majka Ivka nisu dopuštali da se u kući drukčije govori. U vrtiću su djeca učila njemački, a u kući se govorilo samo i isključivo hrvatski.

I tada, te jedne svibanjske noći 1976. godine, kada se na televiziji gledao prijenos finala Kupa prvaka Bayern – St. Etienne i kada je Rummenigge igrao baš po ukusu maloga Nike, otac je na hrvatskom govorio –
“Mi u kući navijamo za Bayern, i djeca će zacijelo navijati za Bayern”.

Ulomak je ovo o prvom dodiru Nike Kovača s Bayernom, iz knjige “Kovači vatrene sreće” koju je napisao autor ovog teksta, uvijek nadahnut nadahnućem, domoljubljem i igračkom vrijednošću i Nike i Roberta Kovača. Na koncu, ispalo je sve kao san, dva momka berlinske radničke četvrti Wedding, Niko i Robert Kovača, osim što su igraliza Bayern, zajedno su ga i vodili na klupi, jedini je to bratski par koji je u 120 godina kluba vodio ponos Bavarske.

Poanta je jasna, njegovi principi i tvrdoglavost, jer on je ipak jedan netipičan Bayernov trener, koji je poremetio odnose u sustavu slavnog kluba, dovode ga do trijumfa, iako hoda stalno po rubu. Za njega su u reprezentaciji, našoj, govorili “kako je veći Nijemac od Nijemca”, aludiralo se na njegovu volju, marljivost i upornost, ali njegova duša i srce je ipak iz našeg, livanjskog podneblja. Otkuda je, zanimljivo, i Zlatko Dalić.

Džudaš, koji je zamalo odustao od nogometa

Niko Kovač čovjek je našeg emperamenta, topline, ljudskosti, pronicljivosti i domišljatosti, pristupačan, velikodušan, bespoštedan i beskompromisan u svim ulogama; supruga, oca, suigrača, kapetana, izbornika, klupskoga trenera. Niko je oduvijek uspravno koračao svojom stazom uspjeha, ne bježeći ni od jednoga izazova i punoga srca. Još otkad je 1980. godine kao šestogodišnjak počeo trenirati u Rapidu iz Weddinga, a istodobno pohađajući jugoslavensku dopunsku školu u kojoj je usavršavao jezik, te stekao svjedodžbu na čijemu je pečatu pisalo srpsko-hrvatski. Istodobno, s vršnjacima iz četvrti govorio je njemački. Jedno vrijeme Niko je, kao osmogodišnjak, paralelno trenirao nogomet i džudo te dogurao do plavoga pojasa, ali se onda ipak u jednom trenutku odlučio posvetiti samo nogometu.

U berlinskom Rapidu je igrao od osme do šesnaeste godine, a tada se dogodilo nešto neočekivano, a opet tipično za dječaka u tinejdžerskim godinama: zasitio se nogometa i želio je prestati igrati. I u tom prijelomnom trenutku, kada se mladi Niko prvi put suočio s ozbiljnim životnim izazovom, otac Mato bio je autoritativna figura koja je sina usmjerila na pravi put.

“Najbolje što je otac učinio je da me nije silio, niti mi je zapovijedao. Na koncu je meni prepustio odluku, a zapravo mi je pomogao da se predomislim”.

Livanjski sin Mato Kovač, zajedno sa suprugom Ivkom, krajem šezdesetih prošlog stoljeća trbuhom za kruhom otišao je iz livanjskog sela Lusnića u Zapadni Berlin. Lusnić je na sjevernoj, a selo Lištane, iz kojega korijene vuče predsjednik HNS-a Davor Šuker, na južnoj strani Livanjskog polja. Udaljeni su jedno od drugog tek nekoliko kilometara. Njihov susjed je rođeni Livnjak, izbornik hrvatske reprezentacije Zlatko Dalić.

Bio na probi u Dinamu

Možda za jedan detalj, ako niste čitali knjigu, ne znate. Niko Kovač je sa 17 godina iz Berlina došao na probu u Dinamo i odigrao probnu utakmicu za juniore u Dugoj Resi. “Bio sam na probnom treningu u Dinamu. Imao sam 17 godina, sa mnom su trenirali Peternac, Zoran Mamić i Turković. Osjećao sam se sjajno, davao sam sve od sebe, a kada sam čuo da ćemo igrati jednu probnu prijateljsku utakmicu u Dugoj Resi, mojoj sreći nije bilo kraja. Nastupio sam u toj utakmici, sjećam se da je igrao i brat Zvonimira Bobana, Dražen. Igrao sam dobro u toj utakmici, ali mi nitko ništa nije rekao. Vratio sam se kući i očekivao vijest iz Zagreba, ali nikad nije stigla. Nastavio sam igrati, bio sam tada u Herthi 03 Zehlendorf. Ma možda je i bolje što je tako završilo”, ispričao je tu anegdotu Niko Kovač, kojega, iako nikad nije postao Dinamov nogometaš, ni Dinamov trener (iako je bio kandidat), vežu neraskidive veze s braćom Zoranom i Zdravkom Mamićem. Zoran je krsni kum Nikine kćeri Laure i vjenčani kum Roberta Kovača, a Zdravko je, na bratovu sugestiju, krajem 2012. godine proveo Nikino imenovanje za izbornika mlade reprezentacije. Što je kasnije bila preporuka da preuzme i A vrstu.

Nikina briljantna klupska nogometna karijera, čija je kulminacija bilo osvajanje svjetskoga naslova s Bayernom 2001. godine, okončana je u ljeto 2009. godine, spektakularnom oproštajnom utakmicom u Salzburgu. U njoj su se sučelila dva Nikina najdraža kluba, Red Bull Salzburg i Bayern. Niko je igrao prvih 15 minuta utakmice i potom u suzama napustio travnjak uz ovacije 32 tisuće navijača.

“Volio bih kombinirati Trapattonijevu ljudskost, Hitzfeldovu pravednost, Barićevu sposobnost motivacije i Stevensovu disciplinu. No želim imati i nešto svoje i njegovati svoj trenerski stil”, kazao je Niko tada…

Kao što je bio svjetska nogometna veličina sada je postao i svjetska trenerska vrijednost.