“Kako smo Hrvatsku učinili najsretnijom zemljom na svijetu”

U dogovoru s izdavačem, kojem ovom prigodom posebno zahvaljujemo, 7Dnevno objavljuje u ovom broju nekoliko probranih ulomaka iz sportskog bestselera kako bismo se još jednom svi zajedno podsjetili na senzacionalni uspjeh hrvatskog nogometa

Poniznost i zajedništvo – dvije su riječi koje je upravo Zlatko Dalić uveo u svakodnevnu upotrebu u Hrvatskoj 2018. godine i podario im novo značenje. Novo jer ih je sam živio i pokazao da s takvim stavom nema neostvarivih ciljeva, pa makar se radilo o jednom od najvećih čuda u povijesti svjetskog nogometa. Poniznost objedinjuje zahvalnost, mir, odlučnost, sigurnost, požrtvovnost, poštovanje svima, ali i samopouzdanje i čvrstu vjeru u svoje sposobnosti, dostojanstvo… I zajedništvo, koje se olako izgovara samo deklarativno, a Dalić je praktično pokazao koliko nam je potrebno, kako ga postići i kako se zajedništvo iz momčadi može preliti na cijelu domovinu i Hrvate u BiH i dijaspori. Hrvatska je u ruskom pohodu pridobila svijet na svoju stranu jer je bila momčad koja se viteški i časno bori do kraja, koja diše zajedno i ne odustaje, koja može pasti, ali se ne predaje, u kojoj se igrači bore i dižu jedni druge u sinergiji s navijačima, uzajamno si daju poticaj i inspiraciju za bolju i ljepšu Hrvatsku kakvu bismo željeli i izvan nogometnog terena. Obitelj je često ogledalo čovjeka, a momčad je uvijek ogledalo trenera, ona uvijek slijedi i zrcali duh, karakter, osobnost prvog među njima. Hrvatska u Rusiji bila je Dalićeva Hrvatska, sublimacija Dalićeva duha, njegove pozitivne energije, ustrajnosti i odlučnosti. Dalić je svakoga u svom timu, od najboljeg igrača i kapetana Luke Modrića, do suradnika u stožeru i cijeloj ekspediciji poticao da pruže najviše, iskazivao im poštovanje i motivirao da ugrade ono najbolje od sebe u zajednički uspjeh, a da pritom nikad sebe nije isticao u prvi plan i nametao se kao “veliki gazda” i autoritativni diktator“, napisao je, među ostalim, u predgovoru Mario Zorko, glavni urednik Sportskih novosti, koje su uoči Božićnih blagdana izdale knjigu Zlatka Dalića „Rusija naših snova“, razgrabljenu gotovo isti dan.
U dogovoru s izdavačem, kojem ovom prigodom posebno zahvaljujemo, 7Dnevno objavljuje u ovom broju nekoliko probranih ulomaka iz sportskog bestselera kako bismo se još jednom svi zajedno podsjetili na senzacionalni uspjeh hrvatskog nogometa, na neopisivi ljetni pohod hrvatske nogometne reprezentacije na „ruskom frontu“, na dane ponosa, slave i ekstatične radosti.
Zlatko Dalić, čije je riječi zabilježio istaknuti novinar Sportskih novosti Dražen Antolić, koji je jedini od hrvatskih novinara uživo izvještavao baš sa svih utakmicama reprezentacije u Dalićevoj eri, knjigu je, kako stoji u prologu, posvetio obitelji koja mu je najveći oslonac u životu i uvijek podrška u svemu. „Knjiga je osim toga i zahvala igračima i suradnicima iz stručnog stožera što smo zajedno bespoštedno dali najbolje od sebe te navijačima na potpori i sinergiji koja nas je nosila do pozicije svjetskog doprvaka.”

Bože, zašto ja, čime sam to zavrijedio?

Nedjelja, 15. srpnja, Moskva. Gotovo je. Pomalo izgubljen tumarao sam terenom Lužnjikija, ne bih potpisao da je pogled bio uperen u nebo, tribine ili u neku treću točku. Svakako je pucao u prazno. Jače od veličine trenutka osjećao sam tugu. Finale je upravo iscurilo, ceremonija podjele medalja nikako da krene, stotinu mi se misli vrzmalo po glavi, te su minute bile duge i teške. Napravim korak-dva u stranu, sad dobro vidim igrače, razočaranje i nevjerica zaledile su im lica. Netko je sjeo, netko plakao, urezala mi se slika Rebića u suzama, tko zna hoćemo li ikad više biti u takvoj prilici? Djeluju slomljeno. I u meni se sve lomi, ali ne smijem im pokazati. Prilazi mi francuski reprezentativac Olivier Giroud, već sam mu čestitao, sad on čestita meni. Nisam se ni okrenuo, približava se Paul Pogba. Pruža mi ruku i klanja se. Doslovno. Misli u glavi su mi pomiješane kao boje na Picassovu platnu, htjeli smo zlato i vjerovali u njega, jednostavno, “nisam bio tamo”, jad me pobijedio. Moja reakcija u tom trenutku nije bila primjerena, nisam odgovorio Francuzima i novim prvacima kako bih trebao, i kako bih to učinio da sam bio “svoj”. Nisam se nasmiješio, srdačno zahvalio. Presjeklo me, jer nogometaš će obično zagrliti protivnika kojeg respektira, a ne pokloniti mu se. Stresao sam se, prožeo me ponos, mozak je proradio i u tom sam trenutku rekao sebi: Imamo se čemu radovati! Nismo bili samo finalisti, koliko god i to uzvišeno zvuči, bili smo puno više od toga. Paul Pogba osjetio je potrebu da se nakloni našemu djelu. Srebro je, nije šuplja fraza, zlatnog sjaja. Uspjeli smo, povijest je napisana.
No, kako to prenijeti igračima? Nemoguće u tom času. Luka Modrić popeo se na pozornicu, primio pehar za najboljeg nogometaša Svjetskog prvenstva, a njegovo lice i govor tijela kazivali su da ga to ne zanima. Kao da mu nije bitno, glava mu nije bila na toj bini, on je “potonuo” čovjek zato što je izgubio finale. Najbolji na svijetu, to je nezamisliva čast, a Luka uzima pehar bez emocija, bez sreće, bez veselja, skrhan nakon utakmice koju je trebao dobiti. Stupimo i mi na scenu, cijela momčad, i počne kiša. Pljusak. Za 20 sekundi mokar sam do kože. Nije je bilo cijeli Mundijal. Zvučat će patetično, ali i nebo je proplakalo što nismo prvi. Te slike jače nego bilo što simboliziraju naš 15. srpnja 2018. godine. Najveći dan hrvatskog nogometa, koji će uvijek takav ostati, ali u kojem smo, siguran sam, morali biti svjetski prvaci. Krenuli smo prema navijačima, Rebić rida, dižemo ga, skupljam momčad u krug i kažem: “Ponosan sam, morate i vi biti ponosni”. S tribina nas prati skandiranje: “Šampioni, šampioni…” Vjerovao sam da možemo, ali dugo nisam bio svjestan koliko točno. Neke situacije koje su nam se otvorile u šest utakmica, u završnoj su “našle drugu ljubav”. Okrenule su se protiv nas. Nisam se preispitivao jesmo li taktički trebali što drukčije napraviti u velikom finalu, nisam imao dvojbi. Više od milijun ljudi izvukli smo na ulice. Doživio sam četiri dočeka, nikad u povijesti više naroda nije se okupilo u Zagrebu, Varaždinu, Livnu i Novalji. To nam nitko ne može oduzeti. Pamtit će se, prenositi generacijama.

Dečki, nešto kod vas ne štima

(…) Na proljetnoj turneji u Americi trasirali smo put prema Moskvi. Desetljeća posrtanja trebalo je presjeći. Reprezentacija je bila opterećena nepovjerenjem i javnim kontradikcijama, prišivena joj je etiketa gubitnika. Poraz od Perua 2:0 u Miamiju nije bio nikakva katastrofa jer kao 18. ekipa s FIFA-ine ljestvice igrali smo protiv jedanaeste, i to nakon jet laga, sa samo tri dana adaptacije, a oni nošeni svojom publikom. Međutim, morao sam reagirati, povukao sam potez koji nisam gotovo nikad u životu, sazvao sastanak odmah nakon utakmice u svlačionici, čekajući tek da ode Marin Čilić, naš veliki tenisač, koji nas je došao posjetiti. I kazao dečkima otvoreno: “Stalno govorimo o vama kao sjajnim igračima, vrhunskom potencijalu, što i jeste, imate vrhunske ugovore u najvećim klubovima, ali kao Hrvatska nismo napravili odgovarajući rezultat. Ne može uvijek biti izbornik kriv, a vi perfektni. Treneri se mijenjaju, sve ostaje po starom. Nešto tu ne štima, neke stvari moramo postaviti na svoje mjesto. Igrate u Realu, Barceloni, Juventusu, Interu… a ispadamo u skupini ili prvoj fazi doigravanja. Želite li to i dalje ili ćemo postati momčad?” Napali su me pojedini mediji zašto sam to uopće govorio, kako sam im mogao očitati bukvicu, ali koliko god je za mene u tom trenutku bilo rizično, netko je to trebao izustiti. Nužno je bilo “promijeniti glave”. I napraviti zaokret da postanemo ekipa, jer ništa ne bismo učinili gledajući svatko sebe. Zaključio sam da moram ići radikalno. Na zajedništvu sam inzistirao tijekom cijelog ruskog puta.
(…) Imamo igrače koji su u klupskoj konkurenciji pokorili Europu, prizivalo ih se da to naprave i pod državnim stijegom, desetljeće se iščekivalo – sad će, moraju, sto posto hoće, da bi ih sve više sumnjalo… Godine su letjele, a šanse propadale. Zašto ja? To si pitanje stalno ponavljam. Zašto je dopalo baš mene a budem taj koji je s njima “prošao kroz začarana vrata”? Nesretni penali protiv Turske u Beču sasjekli su nas u naponu zanosa 2008. godine, jedan zalutali gol s Portugalom na kraju produžetaka u Francuskoj 2016…. i kad su neki već “zvali posmrtnu pripomoć” jednoj nerealiziranoj momčadi, na čelo stupim ja i – sve granice padnu! Kako? U čemu je tajna? U igri sudbine? Valjda sam zaslužio. Mora biti da jesam, zbog čega bih inače baš ja to napravio. Dvanaest sam godina trener, nisam se bojao nepoznanice Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, sedam godina tamo sam “gazio kroz pustinju”, korak po korak. U što vjerujem? Dragi Bog me nagradio da povedem reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo. U deset natjecateljskih utakmica uoči Mundijala i na Svjetskom prvenstvu dokazali smo da se ništa nije dogodilo slučajno. Život nam ne daje darove, sve smo negdje zaradili i zaslužili. Pozitivno i negativno. To je očito bila priča za mene. Zbog mojeg načina rada, razmišljanja, odnosa, shvaćanja nogometa i ljudi, moje borbe od 15. godine, putem koji nikad nije bio posut ružinim laticama. Ponosan sam i sretan, Rusija je moja velika nagrada, a igračima golema zahvala. Uvijek će mi biti čast što sam trener hrvatske reprezentacije. Od prvog dana vjerovao sam da sam taj.



Pripreme sam odradio po osjećaju

(…) Kakvi su zapravo moji trenerski postulati? Moraš se prilagoditi situaciji, znati što se može napraviti. Kad sam stigao u Saudijsku Arabiju, inzistirao sam na stvaranju igre, taktike, na slaganju ekipe, u Al Ainu nisam imao vremena uvoditi novosti, a u reprezentaciji sam kazao, to su svjetski igrači, ne mogu ih učiti igrati nogomet.
Zajedništvo je ključ svega. Cijele pripreme odradio sam po osjećaju. Nije bilo nikakvih postulata, ni pravila. Što to znači? Imao sam plan treninga, kad će biti dva, kad jedan, ali nisam ni slova napisao što ćemo raditi na kojem od njih. U smislu: tog i tog datuma učinit ćemo 12 puta ovo, 12 puta ono… Što sam vidio, tako sam reagirao. Prema jednom sam treningu slagao koncept za drugi. Bit će malo čudno i smiješno svima jer treneri rade dugoročne programe, četiri minute i 20 sekundi ovo, osam minuta ono, 11 minuta treće… To ja nemam. Kad sam vidio da je puno – stao sam. Svaki smo trening analizirali, potom razgovarali s nekoliko igrača i složili plan za sljedeći. Nije bilo pravila, samo moj osjećaj. Pokazalo se jako dobrim, napravili smo mnogo, i taktički i fizički, demonstracija je bila na terenima Rusije. Momčad je i prije imala hijerarhiju. Modrić kapetan, Rakitić i Ćorluka dokapetani, Mandžukić četvrti. Oni su bili moje vijeće senatora. Ili kvartet lidera. Zbog svojih uloga u reprezentaciji, staža, karijera… Njih sam uvijek pitao i konzultirao se s njima kad su na stolu bile najteže odluke. Nužno je uzajamno poštovanje, no u konačnici je moja riječ bila zadnja.

Iznad svih – Hrvatska

(…) Naš posljednji sastanak uoči utakmice uvijek je u hotelu, na stadionu više ne govorim o taktici. Nakon zagrijavanja, kad se povučemo u svlačionicu prije izlaska na himne, skupimo se na dvije minute. U krug. Kažem dvije-tri rečenice da ih opustim, upozorim na koncentraciju i poručim: “Igrajte i uživajte”. Kapetan doda nekoliko riječi, zagrlimo se, a Luka vikne: “Iznad svih!” Mi svi odgovorimo: “Hrvatska!” To je parola. No, u jednom času zvučala mi je šuplje. Kao puko bodrenje koje postaje floskula ako to doista ne živimo. Jednom prilikom prije Svjetskog prvenstva zaustavio sam ih:
– Ovo nije točno! – odrješito sam uzviknuo. – Što govorimo? “Iznad svih – Hrvatska”, a što zapravo mislimo: “Iznad svih – ja”. Da, ja, pa ja, tako smo počeli igrati. Zašto nismo napravili rezultat? Zato što je iznad svih bilo – ja, samo ja. Ne Hrvatska, ne ekipa, nego moj osobni interes i taština. Nismo bili tim, nismo homogena grupa. Dečki moji, kad kažemo Hrvatska, to mora biti Hrvatska, a ne moj ego, tvoj ego. Spreman sam preko svega prijeći za rezultat, isto to morate i vi. Nisam mogao dopustiti da bilo tko iz toga iskoči. Otad je “Iznad svih – Hrvatska” zaista bilo “Iznad svih Hrvatska!”. To više nije bila puka parola.
(…) Pola sata do polaska u sobi sam sa svojim mislima. Otvaram laptop i stavljam ga na stol. Uoči svake utakmice činim isto. Izmolim dvije molitve. Držim se navike da ih pročitam s laptopa. Prva je Molitva Gospi u svakoj potrebi. “O, slavna, milosrdna Gospo! Mnogima koji su se molili pred tvojim likom udijelila si brojne milosti. Pun pouzdanja i ja molim pred tvojim svetim likom: pomozi mi u mojoj nakani. Znam da nisam zavrijedio milost, ali se uzdam u beskonačnu ljubav tvoga Sina koji me svojom ljubavlju učinio dostojnim ljubavi Oca nebeskoga. Uvjeren u tvoju neizmjernu majčinsku ljubav, utječem se tvome čudotvornom zagovoru. Pomozi mi u ovoj potrebi, tebi poznatoj. Isprosi mi pomoć od Boga. Neka me zahvalnost za tvoju dobrotu potakne da budem vjeran Bogu, da živim prema evanđelju tvoga Sina i dopustim da me vodi Duh Sveti. O, Majko, reci Bogu samo jednu riječ za mene i on će te uslišati. Hvala ti, Gospo! Amen.” Iako u trećoj rečenici treba navesti za koju nakanu tražim pomoć, to ne kažem. Samo se molim dalje. Nikad ne bih rekao da želim pobijediti utakmicu. Dalic knjiga FINAL.indd 136 29.11.2018. 18:40:04 137 Potom Molitva za uspjeh u radu: “Oče, stvorio si me za sebe. Stavio si me na ovo mjesto i u ovo vrijeme. Dao si mi tijelo i um i sposobnosti da se ostvarim u ovom životu. Hvala ti za sklonosti i želju da ostvarim sebe i slavim tebe. Hvala ti za stvaralačku snagu koji si mi dao. Molim te da mogu napredovati svim svojim bićem, otkrivati zakonitosti i tajne kako bih svojim radom pomogao drugima. Daj mi poleta, otvorenosti, zainteresiranosti da sve što radim bude na tvoju slavu. Uči me, Isuse, životu. Tu sam, do tvojih nogu. Želim učiti kako živjeti u ovom svijetu, kako voljeti ljude i svijet, kako se oslanjati na tvoje rame, kako ostati slobodan. Uči me oduprijeti se duhu ovoga svijeta, a tražiti ono što ti od mene očekuješ. Prikazujem ti napore svoga svakodnevnog rada. Primi moju molitvu da zajedno stvaramo i oblikujemo tvoj svijet.” Krunica u džep i spreman sam.
Na 180 stranica knjige Dalić je opisao „iz prvoga reda“ uzbudljiva zbivanja na terenu u našim triler partijama protiv Danske, Rusije i Engleske, demoliranje Argentine i finalni poraz protiv Francuza, te sve što je utakmicama prethodilo kao i što je nakon njih uslijedilo. A uslijedila je posvemašnja sreća, što je podvučeno i na naslovnici knjige: „Kako smo Hrvatsku učinili najsretnijom zemljom na svijetu“.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI