Možda promjena i jest bila nužna, tko zna, ali činjenica jest da se ovom trojcu nije pripisala velika zasluga...
Hajmo sada kada se sve sleglo i kada su se glave malo ohladile, realno sagledati što se sve hrvatskoj reprezentaciji izdogađalo na Svjetskom rukometnom prvenstvu, odnosno, što se događalo prije i kasnije jer je zapravo sve itekako povezano. Svi oni stručnjaci, eksperti, veliki znalci i obožavatelji rukometa koji se nisu uključili nakon što je Hrvatska tukla Španjolsku u četvrtfinalu, znaju kako je to četvrtfinale zaista bilo realan cilj Babića i njegova stručnog stožera. Tko god da je pratio rukometaše barem par dana prije početka Svjetskog prvenstva mogao je olako saznati kako Hrvatska na prvenstvo ide desetkovana ozljedama i to mahom igrača iz udarne postave.
Cilj je bio itekako realan
Babić je s razlogom rekao da mu je četvrtfinale prvi cilj jer bi s takvim rosterom sve više od toga bila senzacija. Kao i svi izbornici nacionalnih vrsta i ne samo u rukometu već općenito u ekipnim sportovima, imaju problema s uigravanjem momčadi, pogotovo u situacijama u kojima standardna postava biva prisilno zamijenjena pričuvnim igračima i igračima koji su odigrali sitnu minutažu do tada. Pitanje – kako je to i kada Babić imao prilike uigrati ‘friške’ igrače i rezerve za Svjetsko prvenstvo? Odgovor – na nekoliko pripremnih utakmica i na prve dvije, tri utakmice Svjetskog prvenstva. Prije toga reprezentacija je odradila ozbiljnije okupljanje još ljetos na Olimpijskim igrama i to u dosta izmjenjenom sastavu u odnosu na ovo koje je putovalo na SP.
Za podbačaj protiv Poljske na Olimpijskim igrama pravog opravdanja nema jer je realno u tom trenutku Poljska bila znatno ‘slabija’, a Lijewski i Bielecki su odigrali maestralno, dok Hrvatska u punom sastavu nije odigrala na razini. No, za debakl na SP-u u Francuskoj pola godine kasnije neka opravdanja se i mogu naći jer je Hrvatska igrala praktično cijelo prvenstvo s B momčadi. Taj se podatak sustavno počeo zanemarivati onog trenutka kada je Hrvatska prošla u polufinale. Babić je u tom trenutku imao svega četiri ili pet raspoloženih i koliko toliko kondicijiski potpuno spremnih igrača, koji su nosili momčad do polufinala, no, utakmica sa Španjolskom ‘ispraznila’ je tankove čak i kod tih pojedinaca.
Utakmica s Norveškom bila je posljednji juriš i bila je to najbolja utakmica na prvenstvu, prema našem skromnom sudu. Bilo je taktičkih propusta i kod jednih i kod drugih, pa taj vražiji promašeni penal Horvata, a onda i produžeci u kojima su Norvežani ipak slavili. Ipak, ta je utakmica uzela najviše snage hrvatskim rukometašima, donijela je veliko razočaranje igračima i kompletnom stožeru, a Babiću je donijela veliki taktički poraz, iako on to vjerojatno ne bi tako objasnio.
Utakmica sa Slovenijom, koja je pak imala relativno lakši raspored do polufinala s Francuskom te standardni roster igrača i čitav dan više za pripremu utakmice, bila je svojevrsni debakl jer je Hrvatska do posljednjih 20 minuta utakmice imala vodstvo od osam razlike. Na kraju je Vujović u prijelomnom trenutku uveo svježe igrače, a Babić i njegovi odabranici su se ipak malo opustili i slavili pobjedu prerano. No, što je bilo bilo je Slovenija je uzela broncu, a Hrvatska se vratila kući s drvenom medaljom.
Nepravedna smjena Balića, Babića i Metličića
Događaji koji su uslijedili nakon prvenstva, kada se bolje pogleda, veoma su nepravedni prema Baliću, Babiću i Metličiću. Spomenuli smo ranije koji su točno bili ciljevi i zašto je baš četvrtfinale bila Babićeva prva i glavna zadaća. Realno, s nepripremljenom momčadi sastavljenom od rezervi i igrača koji su do sada upisivali sitnu minutažu, malo tko je očekivao takav plasman. Ipak, Savez je odlučio ‘riješiti’ se Babića, Metličića i Balića pod izgvorom da “nisu zadovoljni općenitim radom s reprezentacijom i kako napretka nema”. Taj se napredak očito očekivao na Svjetskom prvenstvu, a pitanje je kako će biti napretka kada je Babiću nedostajalo četiri ili pet važnih igrača? Napredak je zapravo i ostvaren jer je trojac Balić-Babić-Metličić uspio koliko toliko uigrati B momčad i dogurao ih je do polufinala, odnosno, borbe za broncu.
Dobili smo dvije udarne momčadi
Zanimljivo je zapravo kako se taj podatak očito uopće nije uvažio. Dobili smo Marka Mamića, Luku Cindrića, Šebetića, Pešića, Musu, Kontreca, Mihića odnosno, igrače iz drugog plana koji su zajedno s par standardnih uspjeli doći do polufinala. Zar to nije napredak? Uz Marka Kopljara, Marina Marića, Igora Karačića, Ivana Čupića, Ivana Sliškovića, Duvnjaka, Stivija, Ivića, Horvata, Štrleka, dobili smo još šest igrača koji su praktički nosili SP u Francuskoj, a ne zaboravimo i na Domagoja Pavlovića koji zbog ozljede još nije ni zaigrao za reprezentaciju. Pa ako promocija šestorice, sedmorice relativno novih sjajnih igrača spremnih za igru u prvoj postavi nije napredak, a što je onda?
Kako god se okrene, novi izbornik, o kojem će odlučivati stručna komisija sastavljena od vrške Saveza (Grahovac-Gobac-Poljak), dobit će kompletnu reprezentaciju s prekaljenom prvom momčadi i B momčadi koja je dogurala do borbe za broncu za SP-u. Ako će rukometaše služiti zdravlje, a uglavnom su svi mladi i u naponu snage, reprezentacija bi na Europskom prvenstvu dogodine, u kojoj je baš Hrvatska domaćin, trebala biti favorit i to, jednim dobrim dijelom, zahvaljujući Baliću, Babiću i Metličiću.
Jasno, bilo je zamjerki na rad ove trojice, Babić vjerojatno nije dovoljno dobro odradio psihološki dio u utakmici sa Slovenijom, bilo je i taktičkih propusta, možda je i bilo nekih trzavica između njega i Metličića na prvenstvu, a Balić je odgovoran za rad ove dvojice. Možda promjena i jest bila nužna, tko zna, ali činjenica jest da se ovom trojcu nije pripisala velika zasluga, odnosno, da se igrnorirala činjenica da su s B postavom napravili svojevrsno čudo!