Hoćemo li sraz Dinama i Hajduka u kojima nastupaju samo stranci zvati – najvećim hrvatskim derbijem?

0
129
Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL

Bezuspješnost ovoga posla lako se uviđa samo u pukom nabrajanju igrača sa svih meridijana i paralela koji su prošli Dinamovom i Hajdukovom svlačionicom i klupskim prostorijama, ostavljajući nakon svog odlaska zatečene klupske čelnike koji su očekivali fin novac, a najčešće bi bili sretni kada bi se dotičnih stranaca rješavali, uz povik - "Samo da nam nisu na plaći".

Počinje nova sezona Prve hrvatske nogometne lige, ako će po ičemu biti posebna onda će biti posebna po broju stranih nogometaša u našim klubovima, a napose u Dinamu i Hajduku. Koji su kao predvodnici hrvatskog nogometa dekadama stvarali nogometaše, reprezentativce, a danas su nažalost postali poligon za eksperimentiranja sa stranim nogometašima koji najčešće završe debaklom, slabom zaradom i oduzimanje mjesta domaćim momcima.

Zaista, kako objasniti tu želju i težnjom za brojnim stranim nogometašima u Dinamovoj momčadi u zadnjih desetak, napose zadnjih pet-šest godina otkako je dopredsjednik Zdravko Mamić krenuo u potragu za igračima doslovce po cijelom svijetu? Nikako drugačije nego kao želju za brzom i efikasnom zaradom, kupi po jednoj cijeni, prodaj po višestruko uvećanoj, posluj dobro i uživaj. Eh, kad bi to bio lak posao onda bi svi u njemu bili uspješni, no do dan-danass unatoč razvoju ekonomije tako nešto nije zaživjelo. Pa nije ni u Dinamu.

Očito se povodeći za Ajaxom i još nekim nizozemskim klubovima, a na iskustvu s dovođenjem mladog Eduarda koji je iz Dinama izbačen prema Arsenalu, u Dinamu su se okrenuli uvozu, a izvoz je najbolji kod domaćih nogometaša. Ajax po Africi kupi jako jeftino, proda i po deset, dvadeset puta većoj cijeni, ali Ajax je organizacija svjetskih razmjera, baš kao i PSV Eindhoven koji je našao i Romarija i hrpu sjajnih igrača i poslije ih slao u lige „petice“.

U Dinamu ne odustaju od tog posla, a nižu se razočaranja. A svote za dovedene igrače sve su veće i veće, a u Europu je sve teže prodati igrača umotanog u dolare, funte i eure, pogotovo ove iz Dinama koji nikako da se dokažu čak ni u mizerno slabašnoj hrvatskoj ligi.

Mamić s klubom upravlja od 2003. godine i odmah je počeo ekspeiment sa stranim nogometašima. Ajde, Dumitru Mitu kao prvi u nizu još je znao biti i dobar, no došao je gotovo kao domači proizvod, sjajio je i u Osijeku. Potom su stizali igrali, bezimeni i bezidejni, Pelikan, Spann, Pelak, od svakog jedno veliko – ništa. Jedva smo im našli imena u kronikama. Šok je uslijedio negdje 2005. godine, dovedeni su brojni igrači, gotovo desetak, Carlos, Etto, Juninho, Anderson Costa. Ovaj zadnji je bio takav igrač da je u derbiju protiv Hajduka zaradio crveni karton u petoj sekundi svog nastupa. Bio je plaćen, kažu nam, milijun dolara. Brat Zoran Mamić u 2007. godine postao je sportski direktor i odmah je krenuo u akciju po Njemačkoj gdje je završio karijeru. Doveo je ozlijeđenog Jensa Nowotnyja koji je ispraznio blagajnu kluba, a nije igrao praktički pa ništa. Uz male skandale oko isplate otišao je Nowotny, ali i jedini ljubimac navijača od stranaca, vratar Koch koji je bio kvalitetan, makar je ostao upamćen i po kiksevima. Koštalo je to Dinamo nekih dva “milijunčeka“. Eura.

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Pa su došli promašaji u obliku Cufrea i Papadopoulkosa, a i za Sammira nema puno riječi hvale, kad se samo sjetimo njegovog naguravanja u reprezentaciju. A Machado i ova zadnja kompanija? Nije vrijedna spomena.

Nogomet nije tek puki sport već i sjajan posao, napose za one koji razumiju zakone u ovoj sportskoj igri u kojoj se vrti golem novac. Zagrebački Dinamo slovi i u europskim razmjerima kao klub koji sjajno trguje, stvara igrače koje uspješno i unosno prodaje bogatim europskim klubovima i mnogi u toj činjenici vide opravdanje za izvršnog predsjednika Dinama Zdravka Mamića. Braneći ga ti spominju izvrsne prodaje Luke Modrića, Dejana Lovrena, Matea Kovačića, Marcela Brozovića, Alena Halilovića, Tina Jedvaja i mnogih drugih. Ipak, zaboravljajući pritom na desetine nogometaša, inozemnih, koji su došli u Dinamo kao perspektivni za buduću prodaju a klub je na njima zbog očajne procjene gubio novce. Plaćajući ih odlično ne samo za hrvatske prilike, očekujući potom prodaju po europskim klubovima… Do koje najčešće nije došlo.

Uglavnom, Dinamova povijest angažiranja stranih nogometaša povijest je Dinamovih procjena i loših procjena. U davanju takve ocjene Dinamovoj uprvi i struci ne pomaže ni spominjanje Eduarda koji je ipak produkt hrvatske, škole nogometa Dinama s obzirom da je Eduardo iz Brazila u Zagreb stigao kao petnaestogodišnjak. Čudeći se, kaže legenda, snijegu kojeg je prvi puta vidio u životu.

Čelništvo Dinama sa Zdravkom Mamićem kao ključem svih odluka zacijelo je razmišljalo kako će se od angažiranja stranih nogometaša napraviti sjajan posao, svojevrsni financijski “perpetum mobile”. Očekivanja su bila jasna, kupiš nekoga za pet, on kod tebe odigra dobro i prodaš za deset, dvadeset ili trideset nečega. Eh, kada bi to tako bilo. Dinamo se u toj grozničavoj potrazi za bogatstvom orijentirao i na južnoameričko i afričko nogometno tržište, kupujući, kao, perspektivne nogometaše koji su u plavom dresu trebali bljesnuti, zaraditi novac i za sebe i za klub. Ispada kako je većina igrača bila krivo procijenjena i mediji su ne jednom optužili Dinamovo čelništvo za slab nogometni ukus.

Bilo je u angažiranju stranaca takvih krahova i smiješnih situacija za antologijske vijesti. Primjerice, Brazilac Andreson Costa došao je u Dinamo 2006. godine, otkupljen za milijun eura. I što je napravio. Apsolutno ništa, bio je nebitan cijelo vrijeme boravka u Zagrebu, ostao je zapamćen kao igrač koji je najbrže dobio crveni karton u povijesti Prve hrvatske nogometne lige. Čim je ušao u igru nakon desetak sekundi napravio je oštar start za zatvor, dobio je crveni karton što mu je praktički bila nagrada. I takvih nebitnih stranaca u svojoj momčadi Dinamo je u zadnjih desetak-petnaestak godina imao bezbroj.

Kruna takve Dinamove politike vidjela se prije dvije sezone kad se dogodila nezamisliva pojava u hrvatskom nogometu. Naime, u jednom trenutku prvenstvene utakmice zagrebačkog kluba u gostima kod koprivničkog Slavena Belupa u momčadi Dinama svih 11 nogometaša bili su – stranci. Nevjerojatno, ali istinito.

Ruku na srce, i Hajduk se na svom putu oporavka počeo oslanjati na strane nogometaše, također upitne kvalitete. Pa se dogodilo da u Hajduku u prvoj momčadi nastupa više stranih nogometaša nego domaćih. Nikad, nikad to Hajduk nije doživio, kao da su hrvatski mladići zaboravili igrati nogomet. Kako je hrvatski nogomet u specifičnoj situaciji tako poveći broj stranih nogometaša stvara duboke probleme u samoj egzistenciji ove igre u nas. Dinamo je, skupa s Hajdukom, to je neprijeporno, godinama bio najveći rasadnik hrvatskih reprezentativaca. Pa i u današnjoj hrvatskoj reprezentaciji većina igrača nikla je, ili igrala, u Dinamu. Očito u vremenima kada je bilo puno, puno manje stranih nogometaša. Uzimajući mjesta mladim domaćin nogometašima prije ili kasnije će se zatvoriti mjesta za dokazivanje i sazrijevanje mladih talaneta koje Zagreb, Split i Hrvatska zacijelo imaju. I patiti će najviše – reprezentacija. Svaki strani nogometaš uzima mjesto hrvatskom nogometašu!

Bezuspješnost ovoga posla lako se uviđa samo u pukom nabrajanju igrača sa svih meridijana i paralela koji su prošli Dinamovom i Hajdukovom svlačionicom i klupskim prostorijama, ostavljajući nakon svog odlaska zatečene klupske čelnike koji su očekivali fin novac, a najčešće bi bili sretni kada bi se dotičnih stranaca rješavali, uz povik – “Samo da nam nisu na plaći”.

Silna želja da se kroz europske nastupe afirmiraju pridošlice iz inozemstva bila je kontraproduktivna, redovito su baš strani nogometaši iz Dinama bili ti koji su najviše razočarali. Uostalom, kad je Dinamo dobro prodavao – prodavao je Hrvata! Svaka investicija iz inozemstva bila je neisplativa. Pa i Sammir kojeg je Zdravko Mamić čekao godinama, pošto-poto gurao u reprezentaciju, da bi tamnoputi nedisciplinirani Brazilac doslovce potjeran iz Dinama, bez odštete. Sammir koji je katkad i znao pružiti zanimljivu partiju najbolje oslikava cjelokupnu Dinamovun politiku dovođenja stranih nogometaša. Da skupo nije uvijek i kvalitetno potvrđeno je više puta kupnjom igrača izvan Hrvatske. Navodno kvalitetniji stranci rijetko su tu kvalitetu i pokazali, Dinamo je uglavnom na strancima gubio, a pogotovu na Moralesu, Slepički, Andersonu i, Suarezu. Njih četvorica su zajedno koštali Dinamo 4,9 milijuna eura. I to samo njihove odštete, plaće u to nisu ukalkulirane, a to je još najmanje milijun eura godišnje. I nisu vratili ništa, ni igrama ni novcem, jer nisu prodani, nego ih se Dinamo riješio samo da bi ih skinuo s plaće. Od svih koji su došli u Dinamo malo njih ostavilo je dublji trag. Glavni problem je što su ti igrači dovedeni nasumice, bez jasnih spoznaja što se od njih može tražiti ili dobiti. U Dinamo već godinama dolaze svakakva strana pojačanja, a gube se mladi i domaći aduti. Igrači koji žive za klub i iskreno vole Dinamo. Gubi se identitet kluba. A i Hajduk kreće tim putem, Ne valja.

Hoćemo li ubuduće derbi Dinama i Hajduka u kojima će igrati sve redom strani nogometaši zvati – najvećim hrvatskim derbijem?

U Dinamu i Hajduku su krenuli politikom – prodaj domaće, kupi inozemno. Takvim pristupom polako se ali sigurno šteti i hrvatskoj reprezentaciji. Hrvati u Dinamu polako ali sigurno postaju ugrožena manjina. Mnogi mladi igrači tako rano traže angažman u inozemstvu, jer u našim klubovima pokraj toliko pridošlih igrača jednostavno nemaju mjesta za dokazivanje. Navika je opasna stvar. Odavno smo se već navikli na veliki broj stranih nogometaša u hrvatskim klubovima, napose u Dinamu. Stoga, više uopće nije vijest kad neki inozemni nogometaš dođe u hrvatski klub. Po broju stranaca prednjači zagrebački Dinamo, sad ga je u stopu počeo pratiti Hajduk.

U cijeloj povijesti dovođenja stranih nogometaša u Dinamu, Hajduku, ali i u ostalim hrvatskim klubovima nismo se baš nagledali nogometnih velemajstora. Štoviše, više puta smo zažalili što stranci uzimaju mjesta domaćim nogometašima. Rijetki su bili oni koji su poput Eduarda, Viduke, Skoke, Csernata, Ibričića, Soudanija … oduševljavali hrvatske nogometne tribine.