Drago mi je što je 25. obljetnicu prve međunarodne nogometne utakmice u neovisnoj Hrvatskoj, koja je odigrana 9. veljače 1992. u Zaprešiću, između tadašnjeg Inkera i Sturma iz Graza, prepoznala i Hrvatska radio-televizija, jer je 9. veljače ove godine emitirala prilog o toj povijesnoj utakmici u TV kalendaru prije udarnog Dnevnika. HRT je napravio i titl na njemačkom jeziku. Tada su me se sjetile i Sportske novosti...
Mjesto razgovora – Zračna luka Franjo Tuđman. Strpljivo sam dočekao let iz Pariza i Ivu Gvozdanovića, osebujnu i zanimljivu ličnost s višestrukim interesima i sposobnostima, ukratko – riječ je o čovjeku kojeg ne možete sresti svaki dan. Nekoliko mjeseci(!) dogovarali smo intervju i uvijek bi nešto prolongiralo naše rokove, no moram reći da je nevoljko pristao na razgovor, ali moja upornost i zanimljivost priče koja me je zaintrigirala – iznjedrili su ovaj tekst. Gvozdanovićeva skromnost i moja upornost. I tko kaže da se upornost ne isplati? Kratko je odrezao: “Mene slava ne interesira! Najveće duhovno zadovoljstvo pričinjava mi ono što sam dobro uradio…”
A riječ je o prvoj međunarodnoj nogometnoj utakmici u neovisnoj Hrvatskoj, koja je odigrana 9. veljače 1992., u jeku Domovinskog rata! Za to vrijeme, naše igračke veličine, od Bobana do Prosinečkog i Šukera – bili su na pristojnoj udaljenosti od Hrvatske…
Kao i oni koji su kasnije došli na čelna nogometna mjesta u Zagrebu i Hrvatskoj. Isto vrijedi i za ondašnji ili današnji politički establishment koji nije našao potrebnim reći mu makar jedno ljudsko: “Hvala!” No, krenimo s pričom o tom gostovanju Sturma iz Graza, u Zaprešiću.
Ako upitate čak i bolje upućenog promatrača nogometnih događanja – kada je u neovisnoj Hrvatskoj odigrana prva međunarodna nogometna utakmica – u velikom postotku lakonski će odgovori glasiti, da je to bilo u Maksimiru, kad je gostovala reprezentacija Sjedinjenih Američkih Država. Netočno! Maksimirska utakmica odigrana je 1990., a tada još nije postojala samostalna Hrvatska! Prvu međunarodnu nogometnu utakmicu organizirao je upravo naš sugovornik, Ivo Gvozdanović, u kojoj su se, ponovimo, tri tjedna nakon priznanja Hrvatske, 15. siječnja 1992. godine, dakle 9. veljače 1992., u Zaprešiću sastali Inker i Sturm! Još manji broj naših nogometnih motritelja bi točno odgovorio na pitanje – znate li tko je izumio “magičnu kocku kave?” I tu je točan odgovor – Ivo Gvozdanović.
Nakon pet završenih razreda osmogodišnje škole u Zagrebu, Ivo Gvozdanović odgovorio je zovu daljine, koja ga je cijeli život pratila i privlačila. Otišao je u Rim i nastavio školovanje u Papinskom grkokatoličkom sjemeništu. Nakon nekoliko godina rimskih vidika, evo ga u Zagrebu, gdje se odlučio za nešto pomalo iznenađujuće nakon duhovnog poziva kojim je krenuo. Upisao se u ugostiteljsku školu. Ali, čudni su putevi Gospodnji!
Kao ugostiteljski radnik, radili ste u Zračnoj luci Pleso, zatim u restoranu Jadran i napokon, na dubrovačkom Stradunu u hotelu Libertas. No, vratimo se vašim korijenima…
– U nekoliko rečenica rekao bih to ovako: istočno područje Žumberka, poglavito župu Grabar, naselili su uskoci u prvoj seobi 1530. godine. Posebno je zanimljiva bila obitelj Šišmanović, koja je kasnije za zasluge u ratovima protiv Turaka, dobila plemstvo i promijenila prezime u – Gvozdanović. Obitelj je dala Hrvatskoj mnoge poznate osobe, a spomenuo bih tek, baruna podmaršala, Vida pl. Gvozdanovića, te rektora grkokatoličkog sjemeništa, dr. Atanazija Gvozdanovića. U novije vrijeme opet se pročulo za prezime Gvozdanović, za što zasluge pripadaju mojoj malenkosti… ili mojim roditeljima, Ivanu i Marti r. Stić.
Ostavimo nogometne teme za drugi dio razgovora. Vaš izum “magične kocke kave”, odjeknuo je svijetom. Kako je do toga došlo?
– Radeći više od 15 godina u struci, u ugostiteljstvu, došao sam na ideju da ljudima koji uz kavu konzumiraju i alkoholna pića, ponudim nešto što im ne bi škodilo zdravlju. Godine 1976. uspjelo mi je to ostvariti. Moja “magična kocka kave”, teška je 10 grama i sadrži 6 grama najbolje espresso kave koju mogu piti i dijabetičari. “Kocka” je dozirana sa 6 najjačih i najpoznatijih svjetskih alkoholnih pića i jednom komponentom GIZYU, koja sadrži 366.000 kombinacija. Kocku stavimo u usta i ona se počne rastapati. Time u organizam unosimo 6 grama kave i to je kao da ste popili espresso kavu, ali istodobno osjetite u ustima zadovoljstvo jednog nedorečenog koktela, ali bez alkohola. U tome se sastoji moj izum, koji je proglašen jedinstvenim u svijetu. O tome su pisale i donosile reportaže domaće novine (Vjesnik, Večernji list, Arena, Vikend, Danas…), ali i strani mediji. Bio sam i tajanstvena osoba u Kviskoteci. Patent sam ponudio najprije u Hrvatskoj, ali, nažalost, nije bilo razumijevanja. Tada sam ga odlučio predstaviti u inozemstvu.
I tako je vaš izum napustio granice Hrvatske, a potom se ukazala adresa Magicube Inc. Delaware, USA…
– Upravo tako. Sudjelovao sam 17. veljače 1990. na jednoj međunarodnoj degustaciji u Švedskoj i tamo se upoznao s atašeom jedne američke tvrtke iz Delawarea. U razgovoru sam mu opisao svoj izum. Nakon konzultacija sa svojom centralom, pozvali su me 4. ožujka 1990. u Beč, na konkretne razgovore. U delegaciji tvrtke Magicube Inc. bio je i Donald Fox, inače pravni savjetnik tadašnjeg američkog predsjednika Georga Busha, starijeg. On kao pravnik i mene zastupa.
To znači da ste postali ste traženo ime na američkom tržištu. Uostalom, ionako biblijska rečenica kaže, kako “prorok uglavnom nije poznat, ni priznat u svom zavičaju…”
– Da, to je istina. No, nakon uspješnih razgovora sklopio sam s tom američkom tvrtkom 20-godišnji ugovor, prenijevši pravo patenta na njih, s time da sam za sebe zadržao ekskluzivno pravo na komponentu koju znam samo ja i još jedna osoba. Moju “magičnu kocku kave”, do izbijanja rata, proizvodio je Agrokomerc iz Velike Kladuše… Inače, moj patent zaštićen je u Parizu i Ženevi. Sam proizvod bio je prvi put hrvatskoj i javnosti na prostoru bivše države, prezentiran na jesenskom Zagrebačkom velesajmu, 1990. godine. Obilazeći izložbu, poseban interes za moju kavu pokazali su hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, predsjednik SIV-a, Ante Marković i posljednji američki veleposlanik u SFRJ, Warren Zimmermann.
No, kako uz sve navedeno, uklopiti vaš interes i vaše uspjehe na nogometnim terenima?
– Na početku moje nogometne ispovijesti, mogu reći da mi je drago što je 25. obljetnicu prve međunarodne nogometne utakmice u neovisnoj Hrvatskoj, koja je odigrana 9. veljače 1992. u Zaprešiću, između tadašnjeg Inkera i Sturma iz Graza, prepoznala i Hrvatska radio-televizija, jer je 9. veljače ove godine emitirala prilog o toj povijesnoj utakmici u TV kalendaru prije udarnog Dnevnika. HRT je napravio i titl na njemačkom jeziku. Tada su me se sjetile i Sportske novosti…
Niste ni trener ni nogometni manager, pa kako ste otkrili nogometni talent Damira Mužeka?
– Volim nogomet i Mužeka sam gledao dok je još igrao u NK Vrapču. Zatim je igrao u Inkeru, a na moju preporuku i inzistiranje kod predsjednika i čelništva Sturma iz Graza – prešao je u austrijski klub. Morate znati da je tada Sturm bio jak klub, u njemu je bilo oko 75 posto reprezentativaca Austrije! Za Sturm su već igrali Stjepan Deverić i Mahajlo Petrović, kojima se i ovom prigodom zahvaljujem, jer su zajedno sa mnom, lobirali za Mužekov dolazak. Nakon igranja za Crvenu Zvezdu, Olimpiju i Dinamo, Mihajlo Petrović je došao u Sturm. Klub iz Graza trebao je veznog igrača i ja sam čvrsto bio uvjeren da je Mužek taj tip igrača! Čelništvo Sturma sumnjalo je u moju priču o Mužeku, napose imajući na umu da je tada u Sturmu bilo iz bivše YU lige više igrača na probi, a Mužek je za njih ipak bio anonimus… No takav njihov stav nije me slomio. Bio sam vrlo uporan u namjeri dovođenja Damira Mužeka. Nakon nekoliko dana uvjeravanja, popustio je predsjednik Sturm, Karl Fenel, inače jedan od glavnih sponzora kluba (poznat po svojoj slastičarnici, sladoledu i kolačima) i dao je zeleno svjetlo za dolazak Mužeka u Sturm! Usput, Fenel je za mišljenje pitao Deverića i Mihajla Petrovića, koji su potvrdili moje mišljenje.
Transfer Mužeka je dogovoren. Što je nakon toga uslijedilo?
– Sjeo sam u auto i došao do danas pokojnog predsjednika Inkera, Laljka, a tamo je bio i Miro Rede, kao i današnji nogometni sudac Košutić. Rekao sam im da mogu prodati Mužeka. Nosi mogli vjerovati da ja, koji sam samo nogometni zaljubljenik, mogu realizirati taj transfer. Rekao sam im i da to nije sigurno 100 posto, nego milijardu posto! Stavio sam Mužeka u auto i odvezao ga u Graz. Najprije je bio kod mene u privatnoj rezidenciji koju je u Grazu iznajmila američka tvrtka s kojom sam potpisao ugovor u vezi magične kocke kave. Bilo je to 6. veljače 1992. i tog dana u podne čekao nas je predsjednik Sturma. Uvjerio sam ga da Mužeku nije potrebna nikakva proba, tako da je za sat vremena većbio dogovoren zdravstveni pregled. Pregled je trajao pola sata i stigla je potvrda – zdrav! I sada počinje zanimljiva priča…
Pozorno slušamo…
– Moj prvi uvjet bio je odigravanje humanitarne utakmice u Zaprešiću, između Inkera i Sturma! Unatoč ratu koji se rasplamsao, i dok je Hrvatskoj samo 20-ak dana ranije priznata neovisnost… Ratna situacija svakako mi nije išla u prilog. Međutim, preuzeo sam rizik i bio uporan. Prvi odgovor čelnika Sturma bio je – NE! I tako su moji pregovori i natezanje s čelnicima Sturma trajali od 6. do 8. veljače, i tek na osnovu mojih jamstava i novčanog pologa, te položenog osiguranja za ekipu Sturms, pao je dogovor. Dogovorili smo da to bude humanitarna utakmica, čiji bi prihod od prodanih ulaznica išao Dječjoj bolnici u Klaićevoj. Donijeli smo i pelene za bolnicu. Ujutro 9. veljače, krenuli smo iz Graza prema Zagrebu. U Zaprešiću nas je dočekao pun stadion, oko 4 tisuće ljudi. Sturm je nastupio u najjačem sastavu. Zbog viroze nije igrao Deverić, ali jasno, bio je u ekspediciji. Na utakmici je Mužek prvih 45 minuta igrao za Sturm, a drugih 45 minuta za Inker. Zaprešićani su pobijedili s visokih 4:1 – bila je to odlična ekipa. Te godine su pobjedom nad Dinamom u Maksimiru osvojili hrvatski Kup!
Utakmica vam je zasigurno još uvijek u živom sjećanju?
– Svakako. A, eto prošlo je već više od 25 godina. U poluvremenu utakmice, predstavnici Sturma uručili su tadašnjem gradonačelniku Zagreba, Borisu Buzančiću, prigodne darove za predsjednika Tuđmana. Sturm je bio korektan i nije tražio plaćanje troškova. Na utakmici su bili brojni političari iz vrha države, brojni sportski djelatnici, kao i nekoliko veleposlanika netom priznate neovisne države Hrvatske! Nažalost, ponavljam, nitko se od njih nije sjetio da je 9. veljače ove godine bila 25. obljetnica te povijesne utakmice… Dakako, tu mislim na političare i sportske djelatnike. O toj utakmici pisali su i strani mediji, jasno, posebno Austrijanci. Jer, Hrvatska je bila u ratu i velika je stvar tada bila organizirati takvu utakmicu. Sve je prošlo u najboljem redu i bio sam kao čovjek neizmjernno sretan i ispunjen.
Tadašnji kapetan Sturma, Mihajlo Petrović, prvi je rekao da tu utakmicu ne treba igrati. Nije želio putovati u predgrađe Zagreba, jer strah je u tom vremenu na ovim prostorima bio najčešći pratitelj ljudskih života. Ljudski je to posve razumljivo no, ima tu jedno ali…
– Posebno mi je drago što je Mihajlo Petrović na kraju došao i što je predvodio ekipu Sturma. Uvijek mu na tome ostajem zahvalan. Kao i Stjepanu Deveriću koji je, također, pomogao u mojim teškim pregovorima i uvjeravanjima sa čelnicima kluba iz Graza. I što je doživio Mihajlo Petrović? Prilazili su mu bivši suigrači iz Dinama i poznanici i pružali ruku! Najkraće, sve je završilo kako se samo poželjeti može: Sturm se sretno vratio u Graz, a ja sam dobio natrag svoj novčani polog. Nažalost, tadašnji beogradski mediji rigali su vatru, bilo je puno tekstova sa sličnim ili ovakvim naslovima: “Mihajlo Petrović pomaže ustašku decu…!”
A Sturm je samo odigrao jednu humanitarnu utakmicu, istina u ratnim okolnostima, a bolnica u Klaićevoj dobila je novac od prodanih ulaznica i pelene za najmanje bolesnike! Nakon utakmice u srcu su mi ostali do danas – ponos i zadovoljstvo. Moji motivi za odigravanje te utakmice bili su samo ovi: kao hrvatski državljanin želio sam promovirati i na neki način odužiti se svojoj neovisnoj, tek priznatoj domovini Hrvatskoj. Ali, ne mogu i ne želim prešutjeti činjenicu: tada su Prosinečki, Boban, Šuker, Bilić ili Bokšić bili patrioti na – daljinski upravljač…
Gospodine Gvozdanoviću, čime se danas bavite?
– Radim na jednom programu, projektu, koji će biti jedinstven u Europi i svijetu. Na tome radim više od godinu dana i upravo ovih dana čekam međunarodni certifikat… Zasad ne bih više o tome govorio. No, vi ćete nakon toga prvi dobiti intervju od mene...
https://www.youtube.com/watch?v=T7WTEEzsY3I