Dinamo nažalost nema muzej, ali u Krešimira Barića jedan je od najljepših nogometnih muzeja u svijetu!

0
62
Dnevno.hr

Šteta, hrvatski klubovi baš ne drže do te navade, no da klupske stvari i dragocjenosti ne bi ostale zaboravljene, izgubljene i uništene povrh svega moramo zahvaliti entuzijastima koji su sami prionuli tom mukotrpnom poslu.

Svi najveći, ma bolje rečeno svi klubovi koji imalo drže do sebe imaju klupske muzejske prostore u kojima svojim navijačima i nogometnim dobronamjernicima pokazuju svoju prošlost, uspjehe, zanimljive dane…

Ti su muzeji prepuni starih ulaznica, lopti, kopački, dresova, šalova, privjesaka, značaka, dokumenata i naravno pokala i medalja. Šteta, hrvatski klubovi baš ne drže do te navade, no da klupske stvari i dragocjenosti ne bi ostale zaboravljene, izgubljene i uništene povrh svega moramo zahvaliti entuzijastima koji su sami prionuli tom mukotrpnom poslu. Čuvanju klupskih memorabilija!

Ovo je priča o Krešimiru Bariću i njegovoj kolekciji Dinamovih uspomena, kolekciji kojoj uistinu nema premca. U Barića ima svega, štogod zamislite on će vam spremno vaditi iz pomno pripremljenih prostora u kojima ih čuva. On je entuzijast koji se posvetio Dinamovoj povijesti i nećemo biti pretenciozni ako ustvrdimo da je on velik, najveći entuzijast!

U njegovoj kolekciji je dres Štefa Lamze, čak i potpisan, iz trijumfalne, u Kupu velesajamskih gradova, 1967. godine. Potraga je trajala godina, dres je stigao iz Srbije, od jednog sportaša. Ne zna se kako je tamo završio, ali se zato dobro zna da je završio u Barićevoj kolekciji.
“Presretan sam što sam došao do dresa klupske legende, Štefa Lamze.

Dugo sam pregovarao kako bi ga se dokopao. On je sad u kolekciji brojnih drugih dresova, a posebno su mi dragi oni iz uspješne 1982. godine, no iz svake trijumfalne godine dres je tu, pa i iz onih kada je Dinamo bio nešto lošiji”, govori nam Krešo Barić koji se nekih desetak godina bavi skupljanjem Dinamovih suvenira, dresova, službene opreme, kalendara, ulaznica, ma svega…

Skroman kakav jest Barić tvrdi da mu je ovo kolekcionarstvo uljepšalo život, dalo mu smisao, a uživa u njemu nakon svojih napornih radnih dana. Sam će reći da mu kolekcionarstvo dođe kao nekakav prigodan, aktivan odmor.

“Sad već mnogi znaju za mene, a mi kolekcionari smo jedan zatvoreni krug u kojem dijelimo informacije sukladno željama. Ja pomognem kolekcionaru koji skuplja stvari od Dinama ili Rijeke ili reprezentacije, oni pomognu meni i tako se vrtimo u krug i skupljamo. Veselimo se kad možemo pomoći jedan drugome”.

Veli nam da poznaje nekoliko kolekcionara Dinamovih uspomene, entuzijastičnih poput njega.

“Nema tu neke konkurencije, svatko uživa u svojoj kolekciji, kada imao nešto viška rado to podijelimo”.

U prostorijama drži baš sve, tu fotografije govore kud i kamo više od riječi. Stoga smo se i mi, štovani čitatelji, odlučili da vam podastremo više fotografija nego teksta. Uistinu, valja vidjeti to bogatstvo Dinamove povijesti.

Barić voli isticati svoju kolekciju, ne sebe. Ipak, uspjeli smo ga nagovoriti da nam pozira s trenirkom Dinama, svečanom, hotelskom, iz 1982. godine. Često se u njoj pokazivao i fotografirao tadašnji trener Dinama Ćiro Blažević. Krasna tamno-plava trenirka je kao nova, čista, opeglana… Vjerujte, ljepša nego sve ove današnje!

Kako Barić dolazi do eksponata? Neke dobije, za neke doda nešto u razmjenu, a neke i kupi.

“Nije mi žao novca na način da sam kupio nešto bespotrebno, kao u samoposluzi. U svojem kolekcionarstvu znam što tražim i svjestan sam koliko mogu ili ne mogu ili neću izdvojiti. Pomno promatram stanje na našem tržištu, a neki saznaju za mene i sami me se sjete”.

Tako je došao i do informacije o dresu Štefa Lamze…

“Pregovarali smo, dogovarali smo, cijena je tajna, nije ni bitna, samo sam svjestan da je taj eksponat dao dodatnu vrijednost cijeloj mojoj kolekciji”.

I dok nam pokazuje značke, kravate, kalendare, ulaznice, pa i onu iz 1967. godine i finala Kupa velesajamskih gradova protiv Leedsa, potom majice, kape, trenirke, dresove, štucne, programe, govori da bi želio imati muzej. Ali…

“Ne mogu tu ništa sam, zasad je to moja osobna zadovoljštvina, ali znam biti tužan što veći auditorij ne može vidjeti taj moj trud, tu kolekciju na koju sam silno ponosan”, opet će Barić.

Ima ljudi koji su čuli za njegovu kolekciju, ponudili mu lijepu svotu kako bi je otkupili. Barić za to ne želi ni čuti.

“Kad bih to prodao onda sve ovo što sam radio ne bi imalo nikakvog smisla”!

Jednog dana možda i dođe do realizacije ideje o muzeju, ima još kolekcionara, da se udruže, da klub pruži potporu, to ne bi bilo neizvedivo.

“Da, to bi bilo nešto veličanstveno. Naši najveći klubovi zaslužuju imati svoje muzeje, pa tako i reprezentacije. No, nikoga to ne zanima, nema tu valjda zarade”…

Dobro, Barić je kolekcionar, ali i veliki Dinamov navijač. I danas, kad uzmogne, ide na bitna gostovanja, gleda svaku domaću utakmicu, uspostavio je dobre kontakte sa sadašnjim i bivšim igračima koji znaju njegovu strast i nerijetko ga se nesebično sjete s nekakvih poklonom.
Uz sve igračke dresove posebna strast Bariću su dresovi vratara. I sam je nekad bio vratar i ta šarolikost golmanskih dresova opčinjava da i danas.

“Nema značajnijeg Dinamovog vratara u povijesti čiji dres nemam. No, kolekcionarstvo vam je stalna bolest, uvijek vas želja potiče da kopate, tražite još dalje. Volim reći da sam tek počeo”, sa smijehom će nam Krešimir Barić dok zapanjeno gledamo njegovu kolekciju.

Pa, pogledajte i vi!

Dnevno.hr
Dnevno.hr
Dnevno.hr
Dnevno.hr
Dnevno.hr
Dnevno.hr
Dnevno.hr
Dnevno.hr
Dnevno.hr
Dnevno.hr
Dnevno.hr
Dnevno.hr
dnevno.hr
dnevno.hr
Dnevno.hr
Dnevno.hr
Dnevno.hr
Dnevno.hr
Dnevno.hr
Dnevno.hr
Dnevno.hr
Dnevno.hr