BOLNO SJEĆANJE NA NAJVEĆU TRAGEDIJU HNL-a: Ova priča kroničara hrvatskog nogometa slomit će vam srce

U poplavama vijesti o nasilnim i tragičnim smrtnim događajima, a stupci crne kronike vrve smrtnim slučajevima u prometu, ali i nasiljem u svim porama društva, vijest o smrti mladog Hrvoja Ćustića, nogometaša Zadra, potresla je našu javnost prije 11 godina na poseban način.

Svaka je smrt teška i okrutna, duboko nesretna u svojoj besmislenosti. Neočekivana smrt koja ledi razum bližnjima i prijateljima pojava je od koje strahuje svako živo biće. I svi se s time neprestano suočavamo. Bolujemo i žalujemo, pritom preživljavamo unutarnjim snagama koje izvlačimo tko zna otkud.

Odlazak Hrvoja Ćustića, mladića koji je igrao nogomet i smrtno stradao u borbi za loptu, bio je još jedan ispit naših unutarnjih snaga. Kako razumjeti, kako objasniti nagli odlazak dragog momka koji se nikad nikome u životu nije zamjerio? Kako protumačiti da netko ima toliki peh da ga zahvati takva nesreća?

Udariti glavom u betonsku ogradu tri metra od igrališta, nakon uobičajenoga suparničkog starta… Zar je taj momak morao doživjeti tako nesretnu stotinku sekunde?

Hrvoje je otišao. I tu nema povratka. Njegovi roditelji, djevojka, prijatelji i suigrači moraju se nositi s činjenicom da su im srca prepuna ljubavi za Hrvoja kojeg – nema. Ta mješavina osjećaja, ljubav prema nekome tko je naprasno otišao, stradao, rađa bol koju se teško može zatomiti.



Kako sada svi mi možemo pomoći tim prekrasnim ljudima, Hrvojevim roditeljima koji su na odru svog sina nježno primili mladog Vinkovčanina Tomislava Jurića, koji je bio u duelu s Hrvojem prije samog stradanja. Kako olakšati bolove i tugu njegovim prijateljima i suigračima, kako im biti na raspolaganju, samo da bi im bilo malo lakše.

Sjećanjem, samo sjećanjem. Ljudskim osjećajima kojima pokazujemo koliko smo vrijedni života, jer pritom slavimo i poštujemo tuđi život.

Stoga je šteta da nitko od mjerodavnih nije prepoznao ljepotu ideje da se, primjerice, natjecanje za hrvatsko nogometno prvenstvo nazove Ćustićevim imenom. Uspomena na tog momka morala je zaživjeti u hrvatskom nogometu, time i u našem društvu. Bismo li time olakšati bol njegovim najmilijima? Teško je to reći. Kada vrijeme zauzda najteže jecaje, za vjerovati je da bi se roditelji i prijatelji ponosili imenom hrvatskoga nogometnog prvenstva, imenom Hrvoja Ćustića koji je u njihovim životima bio svetac. Hrvatski nogometni savez morao je olabaviti kriterije za tu lijepu ideju. Ta, Hrvoje je nastradao usred prvenstvene utakmice zbog uvjeta na stadionu koji nisu bili ispoštovani. Zbog toga nije bila lijepa ideja da se stadion u zadarskim Stanovima nazove njegovim imenom. Koliko god bila dobronamjerna i časna. Barem ne onakav monstruozni objekt s betonskom ogradom kraj travnjaka na kojoj je skončao nesretni Ćustić.

Opet, opet, ako Zadar ikada smogne snage napraviti novi, moderan stadion, sagrađen po najvišim kriterijima sigurnosti, onda bi mu ime Hrvoja Ćustića savršeno pristajalo.

Takvih primjera odavanja počasti sportskim velikanima koji su nesretno stradali zaista ima. Nova Cibonina dvorana, sjetite se, zove se Košarkaški centar Dražena Petrovića. Naš je veliki košarkaš, čiji je najveći dio karijere ostvaren baš u Ciboni, stradao u prometnoj nesreći. Njegova smrt bila je silan šok za Hrvatsku. Svi prije ili kasnije kažu jedno te isto. Otprilike ovako: „Krasno je vidjeti da Cibona igra u Draženovu domu.“

Silna tragedija dogodila se na prvenstvenoj utakmici Zadra protiv Cibalije 29. ožujka 2008. godine, na terenu je poginuo mladi nogometaš Zadra Hrvoje Ćustić. Hrvoje je u dvoboju s mladim Tomislavom Jurićem, zaradio udarcem u betonski zid nagnječenje mozga i frakturu lubanje. Hitno je operiran iste večeri u zadarskoj bolnici. Stanje se pogošalo 2. travnja navečer, praćeno povišenom temperaturom, te je dan kasnije nastupila smrt.

Hrvoje Ćustić rođen je 21. listopada 1983. godine, danas bi imao 33 godine. Prve seniorske korake napravio je u rodnom Zadru. Bio je talentirani nogometaš koji je igrao na poziciji lijevog bočnog ali povremeno i u napadu. U mlađim uzrastima igrao je za Hajduk. Osim za Zadar igrao je i za Zagreb te kratko za Međimurje. Igrao je i za mlade reprezentacije Hrvatske. Svoj prvi gol na HNL travnjacima zabio je 13. travnja 2002. godine, Zadar je dobio TŠK sa 7-1 a Hrvoje je zabio šeti gol Zadra. Nakon ispadanja Zadra u Drugu ligu odlazi u Zagreb.

U prvoj sezoni zabio je dva pogotka dok se u drugoj i nije baš naigrao pored Marija Mandžukića i Krune Lovreka. Iz Kranjčevićeve prelazi u Mađimurje u kojem ostaje samo mjesec dana te se vraća u matični Zadar. Ukupno je zabio 9 golova na HNL travnjacima a jednoga je dao i Dinamu na Maksimiru u porazu svog Zadra 5-1. Za vrijeme igranja u mladim selekcijama Hrvatske trener mu je bio Slaven Bilić a igrao je zajedno sa Eduardom, Modrićem, Ćorlukom… Nažalost njegov talent i želja za nogometom ugašeni su prerano.

U prvenstvenoj utakmici protiv Cibalije udario je u betonski zid. Od udarca je zaradio teške ozljede glave, mozga te frakturu lubanje. Te iste večeri hitno je operiran međutim stanje se pogoršalo i njegov mladi život se ugasio 3. travnja 2008. Hrvoje je bio vedra osoba i pozitivna u svakoj životnoj situaciji. Cijeli život je bio izraziti profesionalac i živio je nogomet 24 sata na dan. Bio je dobra osoba, šaljivčina, omiljen u društvu a i u klubu su ga svi voljeli. Danas Hrvoje može biti uzor mnogim mladim igračima. Pitanje jest – da li se ova tragedija mogla spriječiti. Odgovor nikad nećemo dobiti.

“Napustio nas je jedan veliki čovjek, veliki igrač, veliki sportaš. Svima nam je teško”, rekao je tada Hrvoje suigrač Jakov Surač.

“Sin, dijete, igrač, suigrač, osoba koja je bila spremna za ženidbu, prijatelj, znanac… bio je do kraja predan i odan obitelji, suigračima, nogometu, tadašnjoj djevojci, prijateljima”, govorio je Ferdo Milin također Hrvojev tadašnji suigrač.

Slaven Bilić tada je rekao:

“Jedino što mogu reći je da sam tužan, beskrajno tužan. Nadao sam se do zadnjeg trenutka oporavku, bilo kakvom poboljšanju. Bio sam u kontaktu s liječnicima i obitelji i vjerovao sam da nas Hrvoje ipak neće napustiti i otići bez pozdrava. Nažalost završilo je najgore, ugasio se jedan mladi život i tek kada nas pokose ovakve tragedije, kada ti se ovakve stvari urežu srce, shvatiš koliko je sve drugo nevažno”.

Danijel Subašić, današnji vratar reprezentacije i francuskog Monaca uvijek se sjeti Hrvoja te ispod dresa nosi majicu s likom Hrvoja i natpisom – Zauvijek!

“Danijel i Hrvoje skupa su odrasli i počeli igrati nogomet. Doista su bili kao braća i zato sam Danijela oduvijek doživljavao kao svog sina. Hrvoje je bio stariji, bio mu je čak i uzor, zato ga Danijel toliko poštuje i voli. Eto, igrom sudbine, i tu zadnju loptu koju je Hrvoje pokušao dohvatiti na utakmici s Cibalijom ispucao je Subašić s gola Zadra”, riječi su Svetko Ćustića, Hrvojevog oca.

Svi svjetski mediji bili su opčinjeni gestom Danijela Subašića u Londonu prije dvije godine kada je pred kamerama istakao svoju majicu s posvetom pokojnom prijatelju. Nakon sjajne partije Monaca protiv Arsenala na kojoj je Subašiću čestitao i princ Albert od Monaca naš je vratar svojom gestom dirnuo ne samo nogometne zaljubljenike. Nakon utakmice skinuo je vratarski dres kako bi pokazao majicu s likom svog pokojnog prijatelja Hrvoja Ćustića s kojim je igrao u Zadru i koji je smrtno stradao na hrvatskoj prvenstvenoj utakmici zaletjevši se u betonsku igradu igrališta u zadarskim Stanovima.

Inače, Subašić tu majicu s Ćustićevim likom ispod vratarskog dresa nosi baš na svakoj utakmici! Takav potez Danijela Subašića impresionirao je nogometni svijet.

Otac pokojnog Hrvoja Ćustića koji je stradao trčeći baš za loptom koju je s vratarske pozicije ispucao Subašić i potom se zaletio u betonski zid iza aut-crte, Svetko, o Danijelu govori s biranim riječima i sa suzama u očima…

“Ne čudi me što Danijel na svakoj utakmici ispod dresa nosi majicu s likom mog sina. Vjerujte mi, bilo bi isto i da je obrnuta situacija. Hrvoje je bio stariji, bio mu je čak i uzor, zato ga Danijel toliko poštuje i voli. Očito je da i Danijelu moj Hrvoje i dalje puno znači, da mu ta majica s Hrvojevim likom daje posebnu duhovnu snagu i energiju”.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI