Na valovima svakog uspjeha mnogi žele dobiti ono što ne zaslužuju i što nije pravično. Pod krinkom brige za hrvatski nogomet i sukladno željama ljudi iz Hrvatskog nogometnog saveza neki dan smo od premijera Andreja Plenkvića čuli da će se uz pomoć države graditi nacionalni stadion, u Zagrebu dakako…
Istina jest, naši su nas reprezentativci opčinili, oduševili, razdragali, učinili sretnima i ponosnima, no na krilima njihovog uspjeha loviti u mutnom je pogubno. Upravo zbog takvih jeftinih trikova situacija u našem nogometu postala je problematična.
Na što ciljamo?
Ideja o nacionalnom stadionu je stara koliko je stara i naša reprezentacija i ta ideja o gradnji nacionalnog stadiona na tragu je neugodne i neprimjerene centralizacije hrvatskog nogometa, čega smo uostalom svjedoci gotovo trideset godina. Zapravo, sve nevolje u našem nogometu i oko naše reprezentacije počele su pošto-poto zanemarivanjem Splita kao domaćina utakmica hrvatske nacionalne vrste.
Dočim na dočeku “vatrenih” u Splitu pred sedamdesetak tisuća ljudi reprezentativci viču “da će reprezentaciju vratiti u Split” s druge strane se kotrlja ideja o nacionalnom stadionu u Zagrebu.
Kulminacija priče o nacionalnom stadionu dogodila se još za prve posjete predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović hrvatskoj reprezentaciji u Rusiji. Tada je predsjednik nogometnog Saveza Davor Šuker oštro razgovarao s novinarima, prigovarajući i “što predsjednicu nisu pitali za gradnju stadiona”.
Dakle, zakotrljala se borba kako nagovoriti državu da rješi stadion, no u trenutačnim postavkama naše vlasti, predsjednik Republike doista nema nikakve vlasti glede odlučivanja o gradnji stadiona. Zato Vlada ima, pa je brže bolje, a sukob predsjednice i premijera postaje tim zanimljiviji, poslije jedne sjednice vlade Andrej Plenković najavio gradnju – nacionalnog im stadiona!
Što se uopće u glavama čelnika Saveza podrazumijeva pod egidom – nacionalni stadion! Je li riječ o objektu na kojem će stalno igrati hrvatska reprezentacija, pa se stoga i zove nacionalnim, ili je riječ o nečem posve drugom. To nam netko iz vlasti i Saveza mora objasniti. I to odmah i podrobno, u detalje.
Jer, nakon svih organizacijskih i političkih problema koji su nas snašli zbog centralizacije nogometa i reprezentacije gradnja stadiona u Zagrebu samo za reprezentaciju bila bi pljuska cijeloj Hrvatskoj. Nesumnjivo, Zagrebu je, baš kao i svakom većem gradu u Hrvatskoj potreban dobar, novi i moderan stadion. Kad je već država, pa i Grad Zagreb uništio maskimirski stadion sa sedam skupih obnova.
Decentralizacija i nogometa i reprezentacija nužna je iz čisto pragmatičnih razloga, ovu momčad voli cijela Hrvatska i cijela Hrvatska je zaslužuje. Bojimo se da je imperativna nakana HNS-a s nacionalnim stadionom još jedan pokušaj da se iz čistog komfora rješe utakmice reprezentacije zauvijek, zauvijek u Zagrebu. Upravo takvo ponašanje dovelo je do podjela u našem nogometu, forsiranje jednog domaćina nauštrb drugih donijelo je takvu štetu nogometu i društvu da se ova ideja o nacionalnom stadionu mora odbaciti!
Stadion da, nacionalni ne! Ili možemo ovako – neka svaki stadion u Hrvatskoj s potrebnim uvjetima bude nacionalni stadion. I riječka Rujevica i splitski Poljud ili novi Osijekov stadion koji će se izgraditi, dakako neka onda u to društvo uđe i onaj kojeg Plenković tako hrabro obećava.