Erjavec je izjavio kako će blokirati hrvatsku kandidaturu u OECD-u i da će im se u tome pridružiti i Madžarska. Njegova izjava je bit svega i otvara pitanje novog 'asa u rukavu', kojeg su ovaj put skrojili skupa s Madžarima, s kojima igraju istu rusku igru s kojima su pretprošle godine potpisali sporazum o transferu ruskog plina plinovodom Lendava - Nagykanizsa i koji podržavaju njemačko-ruski plinovod Sjeverni tok 2 napravljen izvan svih EU-zakona
Slovenija će blokirati hrvatsku kandidaturu za članstvo u OECD-u (međunarodna organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj). Kandidaturu je Hrvatska istaknula u siječnju ove godine, a Slovenija je u tu međunarodnu organizaciju primljena 2010. godine. Slovenci su, na nedavnoj međunarodnoj konferenciji na Bledu, vrijeme iskoristili za sveobuhvatnu diplomatsku ofenzivu i političare iz Europe i svijeta, posebno zemlje članice OECD-a, uvjeravali kako Hrvatska neprihvaćanjem arbitražne odluke o granici krši načela međunarodnog prava. Slovenci su još jedan svoj minus pretvorili u plus.
Naime, arbitraža kao disciplina nije sudski postupak i u većini slučajeva ne mora biti obvezujuća, ali arbitraža sa Slovenijom je vođena po načelu međunarodnog prava čemu su se Slovenci do zadnjeg trenutka protivili, inzistirajući na načelu pravičnosti, sve dok ih Amerikanci nisu ušutkali, baš kao i u slučaju hrvatskog prijema u NATO-savez kad je Pahor, u to vrijeme premijer, bio odlučan raspisati referendum o ulasku Hrvatske u NATO savez. Nakon opsežne diplomatske ofenzive, slovenski ministar vanjskih poslova, Karl Erjavec, obavijestio je veleposlanike zemalja EU-članica na sastanku u Bruxellesu. Prije toga je u Sloveniji bio potpredsjednik Europske komisije, Timmermans, koji je rečenicom, “Arbitraža je bila nešto malo kontaminirana, ali to smo rješili”, de facto potvrdio da Europska komisija podržava slovenski stav, prema kojem Hrvatska mora priznati odluku Arbitražnog vijeća o granici u postupku kojeg je napustila. Premijer Plenković se nakon toga obrušio na Timmermansa, inače bivšeg ministra vanjskih poslova Nizozemske, a ministrica Pejčinović-Burić je na hrvatskom radiju to isto učinila i “nakitila” Karla Erjavca atributima, “bezobrazan i nepristojan”, jer je na forumu na Bledu nije ni pozdravio . Oboje su se ponijeli poput dvoje malih štreberčića, umjesto da sazovu hitan sastanak i predvide slijedeću slovensku “psinu”‘.
Slovenci i Madžari blokiraju Hrvatsku?
Karla Erjavca, očito, nisu pogodile izjave kolegice Pejčinović-Burić, jer je po povratku iz Bruxellesa, taj krajnje antipatičan lik bez ikakve političke ili diplomatske biografije izjavio, kako će blokirati hrvatsku kandidaturu u OECD-u i da će im se u tome pridružiti i Madžarska. Ta Erjavčeva izjava je bit svega i otvara pitanje novog “asa u rukavu”, kojeg su ovaj put skrojili skupa s Madžarima, s kojima igraju istu rusku igru s kojima su pretprošle godine potpisali sporazum o transferu ruskog plina plinovodom Lendava – Nagykanizsa i koji podržavaju njemačko-ruski plinovod Sjeverni tok 2 napravljen izvan svih EU-zakona i trećeg energetskog paketa. EU je odobrila taj projekt, ostavivši mnoge zemlje članice s mnogo upitnika – osim Njemačke. Kapaciteti postojećeg plinovoda Sjeverni tok 1, koji spaja Rusiju i Njemačku preko Baltika, rade s oko 50 posto svojih mogućnosti. Procijenjeni kapaciteti Sjevernog toka 2 bili bi veći, Komisija je čak u jednom trenutku procijenila da bi bili i preveliki… Formula je jednostavna: plinovodom preko Baltika kompenzirao bi se transport planiran otkazanim plinovodom Južni tok, a iz “igre” bi se izbacile Poljska i Ukrajina. Njemačka bi pritom postala najvažniji distributer ruskog plina u Europi, čime bi Sjeverni tok 2 dobio stvaran planirani značaj. A zemlje istočne i južne Europe tonu u energetsku nesigurnost…
Kao pravi “remetilački faktor” ovoga plana postaje LNG terminal na Krku i vertikala transfera američkog ukapljenog plina prema LNG terminalima na Baltiku u Poljskoj. Poljska je već izvršila probne transfere, što je izazvalo alarm u Berlinu, kao što ga već dulje vrijeme izaziva u Moskvi. Kremlj nije odustao od prilaza i izlaza na Mediteran kojeg je prvobitno imao namjeru ostvariti preko tog istog Krka projektom “Družba Adria”. Njemačko svrstavanje uz Sloveniju, miriše na njemačko-rusko-slovenski deal da se taj plan ostvari preko luke Kopar. I u tome je kvaka šire važnosti slovensko-hrvatske arbitraže oko granice na kopnu i moru. Zbog američkog ukapljenog plina s Krka na Baltik gube i Njemačka i Rusija. Slovenija je u odnose s Hrvatskom, s kojom kao da je “opsjednuta”, uložila sve svoje političke i diplomatske resurse i zadnjih je 15 godina uvježbala namirisati, paktirati i pogodovati “velikima”, kako bi provela ono što je naumila. Kako će onda Slovenci i Madžari, čijom energetskom kompanijom MOL dominiraju ruski udjeli, ostvariti taj novi pritisak na Hrvatsku?
Prema pouzdanim izvorima iz Slovenije, slovenska tajna služba, nakon sramote koju je njihova država doživjela razotkrivanjem korupcije u arbitražnom postupku s Hrvatskom u Den Haagu, krenula je u protuofenzivu. Neutralizaciju sramote brojnim audiosnimkama, čija je vjerodostojnost potvrđena – dokazano da su se tajno sastajali s jednim arbitrom, dogovarali krivotvorenje dokumenata tako da su ih sami pisali u Ljubljani, a arbitar ih je predstavljao kao svoje “otkriće”, za što je bio i nagrađivan. Protuofenziva se sastojala u praćenju hrvatskog predstavnika u arbitraži s MOL-om u Ženevi, akademika Jakše Barbića, kojeg je imenovala Milanovićeva vlada, a koji je nakon odluke doživio salvu kritika. Naime, tjednik Nacional je napisao da je Barbić, kao član tročlanog vijeća pri donošenju odluke, glasao u korist MOL-a. Slovenska tajna služba (SOVA), navodno, je sustavno pratila hrvatskog arbitra i zabilježila njegove kontakte s hrvatskim diplomatima, što je prema pravilima, zabranjeno. Ako je akademik Barbić i kontaktirao s hrvatskim diplomatima, to ne znaći da je primao “prljave” instrukcije, jer u suprotnom, odluka tročlanog vijeća ne bi bila u korist madžarskog MOL-a. Osim, ako akademik nije – ucijenjen. A i o tome, kao i o načinu na koji je odluka donijeta, može se pisati hipotetski, jer nikad nismo službeno doznali kako je tko u tročlanom vijeću glasovao, pa ni sam Barbić. On se u svim izjavama pozivao na tajnost postupka koja ga obvezuje. Prema tome, nitko pouzdano ne može kazati da je akademik Barbić, kao arbitar, glasovao protiv Hrvatske ili, ako je glasovao protiv, da je učinio zato jer je snaga dokaza bila takva da je jednostavno morao poštovati međunarodno pravo.
Pripremanje nove ‘puške’ Hrvatskoj
Madžari, njemački i ruski “tihi” saveznici, nisu mačji kašalj. Dovoljno je znati da su uspjeli i to putem Interpola – koji bi Hernadija po svim pravilima trebao uhititi – toga istoga Hernadija zaštititi. Zanimljivo je i to da informaciju o postojanju matrijala kojeg je SOVA, navodno, prateći hrvatskog arbitra, snimila tijekom arbitraže s MOL-om, ciljano “šire” suradnici njemačke tajne službe po Zagrebu, korisni idioti koje se aktivira prema potrebi. To samo znači da Slovenci, skupa s Madžarima, spremaju novu “pušku” Hrvatskoj, špijunski konstrukt, “uradak” od kojeg će se biti teško oprati, kao što smo već milijun puta vidjeli kada je spirala laži i montiranih snimki u pitanju, od Gotovine pa nadalje. Za pretpostaviti je da bi vrijeme za to, bilo vrijeme pred odluku za drugu arbitražu s madžarskim MOL-om, koja će se obznaniti do kraja godine. Slovenci nisu toliko sposobni, oni su samo temeljiti i imaju dobre instruktore koji im zauzvrat nude poziciju “lidera u regiji”, što im je opsesija i zbog toga ne prežu ni od čega.
Povijest prisluškivanja učenika i instruktora u okviru slovenske fiksacije na Hrvatsku, nije nam nepoznata. Prije desetak godina, poput bombe je odjeknula vijest da je slovenska tajna služba SOVA, prisluškivala telefon bivšeg premijera Sanadera i snimala njegove razgovore s Janezom Janšom u manadatu premijera Antona Ropa. To je potvrdio sam Rop i konstatirao da su u tim razgovorima Sanader i Janša dogovarali incidente u Piranskom zaljevu. Odnosno, da je Sanader time pogodovao Janši, tada šefu oporbe, da pobijedi na parlamentarnim izborima 2004., i da izbore dobije na optužbama Ropove vlade kako ne čini ništa da bi zaštitila slovensko more. Sa šarlatanom Sanaderom je, doduše, bilo sve moguće, jer je gazio sve kako bi ostvario osobne ciljeve (početak pregovora s EU-om je vidio isključivo kao spomenik sebi samom), ali s odmakom vremena i cijelim kasnijim slijedom događanja, očito je da je bila riječ o “uratku” utemeljenom na poluistinama, a takvi su – najgori. Sanader nije od Janše za to dobio nikakve benefite, osim načelnog dogovora iz 2005., da će se “arbitraža voditi pred nekim od međunarodnih sudova”. Na sastancima s kancelarkom Merkel, Janša je bio glavni “referent” po pitanju, jesu li Hrvatska i Sanaderova vlada predane u suradnji s Haaškim sudom i potragom za Gotovinom. Janša je i nakon gubitka izbora podržavao Pahorovu vladu u namjeri blokade pregovora između EU-a i Hrvatske, a na dan slovenskog referenduma o prihvaćanju arbitražnog sporazuma s Hrvatskom – “zveckao je oružjem”. Slovenci su, bez razlike, kad je Hrvatska u pitanju, uvijek svi na istoj političkoj trasi…
SOVA je Sanadera, navjerojatnije, prisluškivala iz zajedničkog slovensko-njemačkog prislušnog centra u centru Ljubljane, stana u zgradi koja se nalazi vrlo blizu slovenskog Telekoma. Zajednička operacija BND-a i SOVA-e je nazvana “Poslije 2000” i tim povodom je otvoren zajednički operativni centar blizu Telekoma, izravno povezan s glavnim optičkim kabelom koji povezuje zemlje središnje Europe sa zemljama jugoistoka Europe. Podsjećam i na to, da je hrvatska granična policija početkom 1999. zaplijenila kombi Volkswagwen slovenske tajne službe koji je bio opremljen prislušnom opremom iz Njemačke, proizvedenom u tvrtci “Rohde&Schwartz”. Agenti su gonjeni i prekršajno i kazneno. Njemačkoj je, kao, bilo u fokusu traganje za ratnim zločincima na području bivše Jugoslavije, a sudeći po američkim izvorima, diskretno su ometali potragu za Karadžićem. Kombiji s iznimno sofisticiranom tehnikom za prisluškivanje, bili su “odgovor” na to, što je nakon završetka Domovinskog rata, Amerika odobrila nabavu kriptirane opreme zaštićene od prisluškivanja i Hrvatska je započela s instalacijom optičkih kabela. To sve govori da Slovenci ni jednu smicalicu prema Hrvatskoj, posebno obavještajnu, nisu mogli izvoditi bez njemačke pomoći, uključujući i financijsku…
U međuvremenu situacija se promijenila i s ratom u Ukrajini postala sve zahtjevnija, pa se tako u središtu pozornosti Amerike s jedne, te Rusije i Njemačke s druge strane (suflira im i Italija), našao i komadić mora na vrhu Jadrana. Koji je sve drugo, osim hrvatsko-slovenskog bilateralnog pitanja, kako to tvrde i Plenković i Grabar Kitarović i Pejčinović Burić, po “Pavlovljevom refleksu” pobranom u Ministarstvu vanjskih poslova, a što je šuplja priča bez ikakve politike. Zato ovaj rezime govori da njih svo troje, pat poziciju u koju je Slovenija dovela Hrvatsku i to bez i jednog aduta u rukama – moraju jako ozbiljno shvatiti…