Kriminalni tragovi Darka Milinovića – nedodirljivog profitera i vlasnika Like!

Photo: Robert Anic/PIXSELL

Ovaj tekst je pun lako provjerljivih činjenica, pa je i upozorenje Andreju Plenkoviću kako bi mogao vidjeti koga sve ima u stranci. No, Milinović je samo jedan od mnogih koji štite 'svoju lovu', vedre i oblače, utječući na sve živo, pa i na smjenu načelnika policijske uprave koji mu je počeo - smetati. Ovo je upozorenje i Davoru Božinoviću da se malo raspita i vidi tko mu je poslan i kome on  to uopće vjeruje. Jer, ružno je završiti mandat sa spoznajom da te je - mafija preveslala...

Prije nekog vremena dogodila se ”velika smjena” u MUP-u. Svi koji prate to iznimno loše ministarstvo u kojem korupcija cvate na sve strane, uzdali su se u ispravan izbor kadrova novog ministra Davora Božinovića, točnije u to da će se kadrovi birati po stupnju školovanja i moralnom profilu i iskustvu. Umjesto toga, svi ”novi-stari” kadrovi koje je Božinovićevo ministarstvo postavilo, ne jamče ništa drugo nego daljnji procvat korupcije i kriminala, te prikrivanje i zataškavanje kaznenih djela političara i interesnih lobija.  S imenima, od kojih je veliki dio teško kompromitiran i već bio stavljen u zapečak,   jednostavno smo ostali šokirani.

Ante Gudelj, primjerice, prozivan je i to ozbiljno da je kao Sanaderov kadar sudjelovao u zataškavanju afere Brodosplit. Sve je dostupno po javnim izvorima na internetu. Željko Prša, nekadašnji načelnik Odjela za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala u Zagrebu, za Orepićeva mandata v.d. načelnik Policijske uprave zagrebačke, a raniji načelnik Policijske postaje Zaprešić, bio je pod SOA-inom istragom zbog krijumčarenja ljudi i roba preko područja PP Zaprešić, a istraga je pod čudnim okolnostima – naglo obustavljena. Prša je javnosti poznatiji kao policajac koji je u Zaprešiću odjednom ”otkrio” Žilu, ”tromjesečnog” beskućnika koji robija zbog ubojstva Ivane Hodak, a u čiju ”osvetu prema ocu“, zbog koje je on  ubio tu  nedužnu i krasnu djevojku – nitko živ u Hrvatskoj ne vjeruje.  Mogao bi cijelu knjigu napisati o ”povijestima” prastarih policijskih kadrova, među kojima ima dosta i nekadašnjih – ”milicajaca”.

Ništa bolje nije ni sa smjenama jednog dijela načelnika policijskih uprava. Bivši načelnik PU dubrovačke, javno je istupio nakon smjene s obzirom na to da je imao dobar rezultat u svom mandatu. Na njegovo mjesto je došao još jedan problematičan lik – Ivan Pavličević, koji je bio u istrazi  za kontakte s narko-miljeom, a od kaznenih sankcija ga je spasila – zastara. Jutarnji list, posjedujući dokument o Pavličeviću,  o tome je pisao: „Od postupka ga je, prema tom izvješću, spasila zastara, a Pavličević je za kaznu degradiran na mjesto pomoćnika načelnika Postaje aerodromske policije Čilipi. Poslije se na to rješenje žalio, žalba mu je prihvaćena, a on je vraćen na mjesto načelnika Odjela policije”.

Priča prva

U velikoj Božinovićevoj smjeni, najviše intrigira smjena načelnika PU Ličko-senjske, Ante Podnara. On je jedan od najškolovanijih policajaca u MUP-u – studij i poslijediplomski je završio redovito nakon povratka iz Domovinskog rata, u kojem je dragovoljac postao sa 19 godina. S Podnarovom smjenom se najviše otezalo, jer je on očito bio vruć krumpir, pa nisu znali  kako udovoljiti Darku Milinoviću i svoj mogućoj paraobavještajnoj strukturi koja baulja po Lici i “servisira” razne posrnule političare i “novinare istraživače”. Podnar je pritom zadovoljio sve potrebne kriterije i bio je najbolji na intervjuu. Prije toga su mu “smjestili” disciplinski postupak, utemeljen na lažnim informacijama, o čemu se pisalo i u medijima.



Protiv Podnara je snažno lobirao i Dražen Jurković, bivši HNS-ovac, a sada HDZ-ovac i desna ruka župana Darka Milinovića. Činio je to preko svoje sestre, gđe. Jurković-Trstenjak, koja je s ministrom Božinovićem radila u uredu Stipe Mesića. Protiv Podnara je lobirao i Mladen  Markač, odnosno Josip Klemm, koji je Markača zadužio pomažući financijski njegove sinove dok je bio u Haagu, a kojem je Milinović dodijelio koncesiju za Zrće, što je unosan biznis kojem smeta Podnar sa zapljenom velikih količina extasyja. Najšokantnije u cijeloj priči je to da ministar Božinović, kao iskusan diplomat i obrazovan čovjek, uopće sluša što mu govori Markač, koji  bi u MUP-u trebao biti samo dekor, kad već neće, poput Gotovine, uživati u svom miru, nakon desetljeća kalvarije u Haagu.

Samo dva dana prije svoje smjene, Podnar je morao smijeniti šefa policije u Karlobagu, jednog od najboljih u Policijskoj upravi ličko-senjskoj, zato jer je “obrađivao” gradonačelnika Karlobaga, uz ostalo, i zbog seksualnih  ucjena zaposlenica u gradskoj upravi, kojima je tako prijetio gubitkom posla. To je, zapravo, bila čistka i teško poniženje osobe i na ljudskoj i na profesionalnoj razini. Ali svakako je jamčilo zataškavanje započetih obrada protiv gradonačelnika Karlobaga, Ivana Tomljenovića zvanog Mima, inače prijatelja Martina Pastuovića i Joze Petrovića, koji je viđan kod Tomljenovića u Karlobagu i okolici  za vrijeme istrage  o Ini. Zato je i tražen razlog za smjenu načelnika, koji je kao mlad obrazovan policajac već počeo po Lici sređivati svu tu nevjerojatno umreženu i uvezanu škvadru, sve od reda djecu Jugoslavije preobraćenu u velike Hrvate ili velike lažnjake, kvarnu robu koju drže isključivo stare strukture.

Podnar je tako smijenjen uz obrazloženje da – “policiju treba depolitizirati”. To zvuči poput vrhunskog sarkazma, jer je upravo Podnar bio prvi načelnik koji nije bio ničiji – ni od lijevih, ni od desnih… A to je, čini se, i bio glavni razlog njegove loše profesionalne sudbine. Prije same smjene, u koordiniranoj akciji su Podnara diskreditirali Darko Milinović, Milijan Brkić, bivši ravnatelj Serdarević i “milicajac” Gojko Marković (taj nikako da dočeka svoju smjenu, op.a). Smisao smjene načelnika Podnara, sadržana je u jednoj Milinovićevoj rečenici: “Ante neće da sluša…”

Photo: Zeljko Lukunic/PIXSELL

I tako je na njegovo mjesto došao novi načelnik, Josip Biljan, ranije već privođen zbog obiteljskog nasilja. Još jedna vedeta na mračnom nebu Ministarstva unutarnjih poslova… Pritom valja postaviti pitanje – što to “Ante nije htio slušati?” A samo se uhvatio u koštac s kriminalom ličkog župana i njegovog klana, koji raste i

cvjeta već jako dugo, bez obzira koja je politička opcija na vlasti na nacionalnoj razini. I odakle onda početi?

Počet ćemo od financijskih  malverzacija Darka Milinovića i Miljenka Nikolića, vlasnika poduzeća Stuba projekt, koji se pojavio s jakom građevinskom mehanizacijom, u čijem sastavu je bio samo jedan potrošeni žuti kamion i dvoje starih tačaka, s kojima je u županiji dobio sve ugovore i poslove koji su se mogli dobiti. Riječ je o višemilijunskim poslovima, u kojima se prvenstveno obogatio Milinović, a potom i svi njegovi poslušnici. Poduzeće Stuba projekt radilo je sve kanalizacijske radove u Gospiću, Perušiću, općini Lovinac itd. Model za dobivanje natječaja je, naravno, bio namješteni natječaj, što na kraju krajeva, čak i ne bi bio najveći problem da je posao i – obavljen!? Vrijednost radova u to doba  iznosila je oko 20 milijuna  kuna – za radove je trošeno 10 milijuna, a ostalih 10 razdijelili su Milinović, Nikolić i Milan Devčić zvani Brico.

Da je to tako, kažu Ličani, poznato je i pticama na grani, jer je Nikolić u Gospiću za vrijeme radova izgradio nekoliko stambenih jedinica, Brico kupio nekoliko stanova između Splita i Krka, a Milinović, pored velebne kuće i vikendice na Viru, te stana u Zagrebu, ušićario je i manju brodicu, dok motore suzuki, jamaha i BMW mijenja kao domaćica krpe…

Priča druga

Na području Općine Lovinac postoji kamenolom Debeljača koji je trebao biti saniran nakon izgradnje autoceste, ali je’ igrom slučaja’, ugovor za sanaciju dobio, nitko drugi, nego Milinovićev prijatelj, Josip Miškulin, brat poznatog Milinovićevog kuma Jurice Miškulina, iako nije imao potrebne uvjete za obavljanje radova. Sanacija je trajala pet godina, a sve što je Nikolić radio, kao i drugi poduzetnici s područja županije – morali su po Milinovićevom nalogu kupovati materijal od Josipa Miškulina. Tako su pijesak, kamen, agregati deponirani diljem grada Gospića, a najpoznatija lokacija je u tzv. bivšoj Pazariškoj vojarni koja više i ne postoji, a potom i na privatnom Miškulinovom zemljištu u centru grada, dok su dio prodavali čak i izvan županije, do otoka Raba.

Navodno je policija ranijih godina istraživala nešto o tome, ali kako je rudarska inspekcija bila nadležna za takve poslove, malverzacija je unatoč brojnim apelima građana pala u zaborav, dok je novac deponiran na privatnim računima. Postoje i glasine da je policija nešto i dogurala do odvjetništva, međutim ništa se dalje nije dogodilo. A riječ je o višemilijunskoj malverzaciji u kojoj su pod egidom sanacije kamenoloma, zapravo eksploatirali taj isti kamenolom punih pet godina, prodajući materijal na crno, na čemu su Milinović i Miškulin priskrbili višemilijunsku zaradu.

Photo: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Istodobno su gotovo svi tamošnji legalni kamenolomi zatvorili vrata, jer je Milinović pozvao na sastanak sve privatnike i naložio im da sav pijesak, kamen, tampon, moraju kupovati isključivo od Miškulina. Navodno je Milinović, scenarij crpio iz modela pljačke Fimi medije. Za medije je Milinović uprizorio predstavu na tiskovnoj konferenciji, kada je prozvan zbog novca iz tzv. crnog fonda HDZ-a. Doveo je tada pijanog gradonačelnika Gospića, bivšeg župana Milana Kolica i župnika iz Bilaja, da svjedoče jedan drugom kako su novac dobili za izgradnju crkve u Bilaju. A javna je  tajna i svim stanovnicima Bilaja i okolice je poznato, kako je crkvu u Bilaju, uz pomoć mještana, obnovio Josip Mraović-Tuđman, o čemu je s Mraovićem, na Županijskom državnom odvjetništvu razgovarala tužiteljica Križanić. No, nekim čudom tamo radi i izvjesni Željko Brkljačić iz Gospića, Milinovićeva uzdanica u Državnom odvjetništvu, poput Dubravke Rudelić u Općinskom sudu, ili kako najavljuju uskoro i u Ministarstvu pravosuđa. Na navedene nepravilnosti su braniteljske udruge upozoravale  proteklih godina, ne samo lokalne policijske snage, već Općinsko i Županijsko državno odvjetništvo kao i DORH.

Priča treća

Opće je poznato da je Milinović gradio kuću na Viru u vrijeme adaptacije gospićke bolnice. Istodobno je i liječnica Marija llijevska, inače Milinovićeva rođakinja, koja je za vrijeme najveće agresije na RH pobjegla u Makedoniju, gradila kuću svojoj kćeri koja je danas također zaposlena u gospićkoj bolnici kao okulistica. Ona je naslijedila posao svog oca i upravo zato, dok je bila ravnateljica bolnice, izvršavala je sve naloge bez pogovora. Radove na bolnici je obavljala tvrtka Milinovićeva bratića, Jose Vrkljana, pa je dio radnika istodobno radio na Milinovićevoj kući na Viru, kao i određeni broj kooperanata Vrkljanove tvrtke. Milinovićevu  kuću u Gospiću gradila je pak tvrtka Čigra, koja je istodobno sanirala i bolnicu u Šibeniku.

Poznato je da je u vrijeme gradnje kuće, Milinović doslovno otimao novac gospićkim privatnicima. Tako mu je tvrtka Faza, Mile Uremovića iz Gospića, obavila sve elektro instalaterske radove besplatno, Milem, tvrtka Mile Biničkog, obavila je besplatno asfaltiranje, tvrtka Sladovača, vlasništvo Ivana Tomljenovića-Mime, sada poznatog općinskog načelnia i ratnog profitera, obavila je sve zemljane radove, platila projektnu dokumentaciju i rukovodila velikim dijelom radova koordinirajući se s Čigra kop tvrtkom iz Šibenika. Svi ostali gospićki poduzetnici su sudjelovali u izgradnji kuće, nadajući se kako će kasnije dobiti neki posao, jer Milinović u Lici određuje o poslovima, naročito onima u kojima se vrti veliki novac.

Tako je sve vodoinstalaterske radove obavilo gradsko komunalno poduzeće Usluga, čiji je direktor već spomenuti Milan Devčić-Brico. Radnici tog poduzeća i danas prepričavaju koliko su se namučili obavljajući zahtjevne radove na Milinovićevoj kući do kasno u noć, a da im radni sati nikada nisu plaćeni. S obzirom na protok vremena, ljudi su počeli pričati i prepričavati gotovo nevjerojatne činjenice, a neki su spremni i svjedočiti pod uvjetom da ih se zaštiti.

Priča četvrta

Reketarenje privatnika nije bilo prisutno samo za vrijeme gradnje Milinovićeve kuće, već su oni morali financirati i Košarkaški klub Gospić – blagajnica kluba, Vesna Nikšić, pozivala je jednog po jednog privatnika i diktirala mu iznos koji mora uplatit za klub po Milinovićevom nalogu. Imućniji privatnici, kao Ivan Tomljenović, Miljenko Nikolić, Mile Binički… često su se javno šalili na svoj račun na utakmicama, pa su prilikom izlaska košarkašica na teren – komentirali tko koju plaća. Poznato je da je dugogodišnja Milinovićeva prijateljica, inače najbolja košarkašica kluba, Mirjana Tabak, bila fiktivno uposlena u tvrtci Inero, u vlasništvu Ilije Naletilića iz Splita. On se pod vrlo čudnim okolnostima obogatio u Lici, obavljajući različite poslove s Elektrom iz Gospića dok ju je vodio direktor Lemić, što se lako može provjeriti uvidom u poslovne knjige.

Valja naglasiti, da je Milinoviću uvijek bilo bitno da za direktora Elektre – postavi svog direktora koji će mu omogućiti pristup tom bankomatu. Takav je bio i Šulentić koji zna jako puno o svemu jer je bio pomoćnik Lemiću, međutim spasio se odlaskom u Zagreb na mjesto šefa Uprave HEP-a. Tvrtka Inero dugo je financirala KK Gospić i samog Milinovića i sve je bilo odlično dok je bilo posla i novca, a kad je nestalo posla – nestao je i KK Gospić.

Tvrtka Inero obavila je i cjelokupnu adaptaciju Milinovićeva stana u kojem je stanovao do preseljenja u novu kuću u  Gospiću, u Ulici vile Velebite. Financiranje košarkašica, koje mu je također omogućilo obilatu osobnu financijsku korist, organizirano je preko većine javnih poduzeća, što je lako provjerljivo, budući da se radi poduzećima kao što su Elektro-Lika, Nacionalni park Plitvice, Croatia osiguranje, Lika ceste, Županijske ceste, Hrvatske ceste, kao i svi ugostiteljski i građevinski poduzetnici na području županije. Oni, pak, koji u tome nisu željeli sudjelovati, strahujući da će biti otkriveni, odmah su imali problema s  inspekcijama  i inspektorima  koje kontrolira Milinović, među kojima su posebno mjesto imali inspektori Porezne uprave, poput Ladišića i Policijske uprave, poput inspektora Uremovića.

Dakle, posla za policiju i Državno odvjetništvo svakako ima, a polazna točka, kao i u Fimi mediji, je blagajnica, ovaj put Vesna Nikšić, koja sve zna i koja već govori da neće ni zbog koga ići u zatvor. Milinović je već prijetio šefu kriminalističke policije na božićnom  domjenku 2014. godine.

Priča peta

Direktori većine javnih poduzeća morali su ranije, kao i sada, za poslove tehničke zaštite angažirati zaštitarsku tvrtku Lav Miškulin, vlasništvo Jurice Miškulina iz Gospića, kuma Darka Milinovića. Poduzeće se vodi kao vlasništvo Miškulina, ali 50 posto dobiti ide ”kumu Dadi”. U kratkom vremenskom roku broj zaposlenih u poduzeću narastao je sa 8 djelatnika na njih 120. Inače,   tvrtka je mimo svih pravila izravnom pogodbom dobila posao zaštite i prijevoza novca s Plitvičkih jezera, što je osobno Borislavu Perici, bivšem ravnatelju Nacionalnog parka, naložio Milinović, a Perica to i javno potvrđuje.

Posao je naložen nakon pljačke transporta novca od nekoliko milijuna kuna koji nije do danas pronađen. Međutim, obavještajni krugovi tvrde da poligraf treba ponuditi Branisfavu Šutiću i da će sve biti jasno gdje je završio opljačkani novac. Inače posao prijevoza novca vrijedan je godišnje oko 2,5 milijuna kuna. Istodobno postoje brojni svjedoci koji imaju osobna iskustva s izvlačenjem novca kroz tvrtku Lav Miškulin. Jedan od njih kaže da je Jurica Miškulin, kao vlasnik poduzeća, dogovarao sa zaposlenicima plaću od npr. 3000 kuna, dok bi u ugovoru stajalo 5500 kuna. Po primitku plaće, zaposlenik bi Miškulinu vratio 2500 kuna… Taj postupak je djelatnicima obrazložen okrutnom obmanom, kako na temelju veće plaće mogu dobiti veći kredit, te da će im biti bolje za izračun mirovine. Dakle, na 120 djelatnika, mjesečno se moglo izvući u prosjeku oko 300.000 kuna.

Priča šesta

Prema izjavama više djelatnika Opće bolnice u Gospiću, Milinović je dugi niz godina dizao punu plaću u bolnici, uvećanu za prekovremene sate koje, naravno, nije odradio. Upućeni bolnički izvori navode kako je znao ostajati u bolnici po cijelu noć, ali ne da bi radio, već da bi obavljao neke druge poslove. Istodobno je dobivao i plaću u Saboru RH, kao i poznati iznos iz crnog fonda, na koji također nije plaćao porez. Isti izvori potvrđuju, da je Milinović trebao, zapravo, primati u Saboru RH samo razliku plaće između bolnice i Sabora. To sigurno zna šefica računovodstva bolnice, koja mu je izdavala lažne potvrde o osobnim primanjima u bolnici.

Priča sedma

Bolnica u Gospiću, Milinoviću je uvijek služila kao paravan za mnoge loše stvari – od pobačaja, za koje se zna, do onih za koje se ne zna – koje je obavljao taj veliki kršćanin. Međutim, mnogim službaama je poznata i informatizacija gospićke bolnice, prilikom koje je zamračio milijunski iznos s tvrtkom Ericson, preko izmišljenih poslova. Sve to događalo još 2011. godine, a prijavili su ga branitelji na više adresa, ali nitko nije niti pokušao zatražiti ugovore o informatizaciji bolnice.

Priča osma

Gospić je godinama u blagdansko vrijeme Adventa  i Nove godine uljepšavala tvrtka Milem, u vlasništvu Mile Biničkog, osim prošle dvije godine, kada je to obavljala tvrtka Faza, Mile Uremovića. Kada je radove obavljala tvrtka Mile Biničkog , „poduzetnika“, koji je izgradio hotel s obje strana autoceste – iz gospićkog proračuna mu se plaćalo između 1,8 do 2,5 milijuna kuna. To se ponavljalo svake godine, iako se žarulje i ukrasi nisu skidali, već su ostajali čitavu godinu. Trošak za firmu pred blagdane bio je samo u promijeni pokojeg ukrasa ili izgorjele žarulje, te spajanje struje na gradsku mrežu.

Posao je tako desetorostruko više preplaćen – jedan dio novca uplaćen je na račun tvrtke koja je obavljala radove, a ostali iznos na tekući račun Mile Biničkog. Nakon pozamašnih uplata na privatni tekući račun, reagirali su djelatnici banke u namjeri da ih prijave Agenciji za sprječavanje pranja novca, što im je i obveza. No, u tome ih je spriječio direktor banke (poslovnica PBZ-a u Gospiću) nakon što je s njim razgovarao Milinović, a to je potvrdio i zaposlenik banke. Takav model isplate novca, koristio se više godina na različite iznose, a cijela je malverzacija vrlo lako dokaziva.

Priča deveta

Pored saborske plaće i uloge saborskog zastupnika, te funkcije u  saborskom Odboru  za nacionalnu sigurnost, kojom je plašio Ličane, Milinović je bio  i predsjednik. Županijske skupštine sa svim privilegijama koje mu pripadaju. Nitko mu nije osporavao pravo na službeno vozilo i vozača, ali mu je osporavano da je vozača zaposlenog u Županiji, koristio za prijevoz u Sabor, a istodobno je dobivao naknadu za putne troškove, dok vozač nije dobivao dnevnice koje su mu po zakonu pripadale. Zanimljivo je bilo u tom kontekstu, da vozač ili drugi djelatnici Županije koji su dolazili u Zagreb, prenoćili su u hostelu kojem je vlasnik bila sutkinja Dubravka Rudelić, koja je svojedobno  izjavila ”da će za Dadu Milinovića, ako treba,  i u zatvor!” Naravno, da je to Dado znao – honorirati.

Ovaj tekst je pun lako provjerljivih činjenica, pa je i upozorenje Andreju Plenkoviću kako bi mogao vidjeti koga sve ima u stranci. No, Milinović je samo jedan od mnogih koji štite „svoju lovu“, vedre i oblače utječući na sve živo, pa i na smjenu načelnika policijske uprave koji mu je počeo – smetati. Ovo je upozorenje i Davoru Božinoviću da se malo raspita i vidi tko mu je poslan i kome on  to uopće vjeruje. Jer, ružno je završiti mandat sa spoznajom da te je – mafija preveslala…

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI