Je li je papa Franjo žrtvovao Stepinca kako bi ‘ugodio’ pravoslavnima?

0
843
Photo Sinisa Hancic/PIXSELL

Ovaj tjedan završila je s radom Mješovita katoličko-pravoslavna  komisija, koju je oformio Papa Franjo, a vezana je uz život i djelovanje bl. kardinala Alojzija Stepinca. Srpska strana je svoje tvrdnje o Stepincu kao 'ustaši' i dalje bazirala na rekla-kazala. Nasuprot njima, hrvatska strana je raspolagala konkretnim, već i nekim općepoznatim činjenicama koje se nalaze i u kauzi Stepinčeve Svetosti. Biskup Perić, vrstan crkveni povjesničar, donio je cijeli 'štos' biografija, odnosno hagiografija svetaca Srpske pravoslavne crkve u čiju se kanonizaciju RKC nije nikad miješao, a čiji su putevi usko vezani uz četnički pokret

Ovaj tjedan završila je s radom Mješovita katoličko-pravoslavna komisija, koju je oformio Papa Franjo, a vezana je uz život i djelovanje bl. kardinala Alojzija Stepinca. Članovi Komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka našli su se posljednji, šesti  po redu put  pod predsjedanjem predsjednika Papinskoga vijeća za povijesne znanosti, Bernarda Ardure, 12. i 13. srpnja, u Domu Svete Marte u Vatikanu

U ime Hrvatske biskupske konferencije (HBK) bili su prisutni: zagrebački nadbiskup kardinal, Josip Bozanić, biskup požeški, mons. Antun Škvorčević, biskup mostarsko-duvanjski, mons. Ratko Perić, te Jure Krišto i Mario Jareb iz Hrvatskoga instituta za povijest. U ime Srpske pravoslavne crkve bili su prisutni: mitropolit crnogorsko-primorski, Amfilohije, mitropolit zagrebačko-ljubljanski, Porfirije, episkop novosadski i bački, Irinej, episkop pakračko-slavonski, Jovan, te stalni predstavnik Republike Srbije pri UNESCO-u, Darko Tanasković.

Loading...

 U zajedničkom priopćenju su napisali kako su došli „do zaključka da su različiti događaji, nastupi, spisi, šutnja i stajališta još uvijek predmet različitih tumačenja.“ Nadalje, stoji u priopćenju,da je proučavanje života kardinala Stepinca pokazalo kako su sve Crkve bile izložene različitim okrutnim progonima i da su imale svoje mučenike i svjedoke vjere. Složili su se i da je njihov rad omogućio bolje razumijevanje povijesti u godinama između Prvoga svjetskog rata i 1960. godine smrti kardinala Stepinca.Naglašavaju kako se u radu „moglo također osvijetliti život i službu jednog uglednoga katoličkog Pastira u osobito teškom povijesnom razdoblju.“ Članovi Komisije ističu kako su prepoznali velikodušnost pape Franje koji je dobrohotno prihvatio molbu patrijarha Srpske pravoslavne crkve, Irineja, i odlučio ustanoviti Komisiju.

Krivotvorili Stepinčeve riječi…

Priopćenje je kurtoazno, „nacifrano“ i zapravo govori malo, osim što naslućuje da se ni oko čega nisu složili. Izvori bliski Komisiji kažu da je srpska strana svoje tvrdnje o Stepincu kao „ustaši“ i dalje bazirala na rekla-kazala, te da su na zasjedanju u Subotici donijeli čak i neke dokumente iz srpskih arhiva čiju autentičnost nitko nije mogao utvrditi, stalno donoseći nove optužbe. Nasuprot njima, hrvatska strana je raspolagala konkretnim, već i nekim općepoznatim činjenicama koje se nalaze i u kauzi Stepinčeve Svetosti, a biskup Perić, inače vrstan crkveni povjesničar, potrudio se donijeti cijeli „štos“ biografija, odnosno hagiografija svetaca Srpske pravoslavne crkve u čiju se kanonizaciju RKC nije nikad miješala, a čiji su „putevi“, najblaže rečeno, čudni i usko vezani uz četnički pokret.

Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve (u nastavku SPC), 3. studenoga objavio je priopćenje za javnost, koje je potpisao vladika bački Irenej, u kojem se čak  nisu libili  krivotvoriti  riječi blaženoga kardinala Alojzija Stepinca.

Povod za priopćenje Sinoda SPC-a, bile su riječi beogradskoga nadbiskupa, mons. Stanislava Hočevara, izrečene u razgovoru za dnevni list „Politika“, gdje se osvrnuo na odnos SPC-a prema postupku kanonizacije u Katoličkoj crkvi. Tada je rekao: „Katolici se jako čude kako to da se od njih zahtijeva toliko proučavanje, a nije se postupilo na isti način kada je SPC proglašavao svoje svetce. Znamo da, na primjer, ni u samoj srpskoj javnosti nije bilo jedinstvenoga mišljenja o kanonizaciji vladike Nikolaja Velimirovića, ali on je, ipak, uvršten u red svetih, bez dubljega razmatranja tih zamjerki“.

Mons Miklenić, u svom tekstu u Glasu Koncila, o tome piše: „Za vladiku Nikolaja, Hitler je čovjek koji je ‘poduzeo u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju’, a za kardinala Stepinca, Hitler je osoba od koje se Hrvati ‘nemaju dobru nadati’, kako je sam zapisao u svoj dnevnik 27. ožujka 1941. godine. Sudeći po stajalištima, ali i dobro dokumentiranim izjavama dvojice biskupa, blaženi kardinal Stepinac i vladika Nikolaj, kojega je SPC kanonizirao 2003. godine, doista nisu usporedivi. Vladika Nikolaj Velimirović je usred Beograda 1935. godine, na Kolarčevu narodnom sveučilištu, rekao sljedeće:

Nacionalizam je srpski najstariji u Evropi, stariji je 600 godina od evropskog. Ali ne samo da je najstariji, već je i savršeniji, jer je jevanđelski i organski. Evropski nacionalizam rođen je u buntu i očajanju, dok je svetosavski nacionalizam započet i ostvaren u tišini i radosti stvaranja. Najzad se Evropa umorila od strašnih i stoletnih borbi i napora i u toj zamorenosti mnogi njeni sinovi digli su ruke sasvim, ne samo od crkve, nego i od vere hrišćanske. Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi Hitleru, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija i jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo, u XX veku, on je došao na ideju Svetoga Save i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sv. Sava (…). Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost najstariji u Evropi“. (Episkop Nikolaj Velimirović, Nacionalizam Svetog Save, Beograd, 1935. {i 1938.}, str. 27.-28.).

Vladika Nikolaj, iste godine kada su u Trećem Reichu doneseni rasni zakoni, o Hitleru je dakle imao samo riječi hvale, te se nije libio usporediti nacističkoga vođu Hitlera s ni manje, ni više nego utemeljiteljem SPC-a i duhovnim otcem Srba – svetim Savom. Blaženi Alojzije Stepinac, naprotiv, samo četiri mjeseca nakon što je preuzeo službu zagrebačkoga nadbiskupa, u ožujku 1938. godine, katoličkoj mladeži govorio je o opasnosti i zabludama nacionalizma:

‘Nauk Crkve vas odvraća od ekstrema…’

I vi, dakle, nećete nikad ispravnije i korisnije izraziti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu, nego ako slijedite nauk Crkve. Ona vas odvraća od ekstrema koji u narodnosti vidi kumira, kojemu moraju pasti žrtvom i najsvetija prava čovjeka i njegove osobe“ .Treba spomenuti i glasovitu kardinalovu propovijed u zagrebačkoj Katedrali na svetkovinu Krista Kralja, 25. listopada 1942., dakle u vrijeme NDH-a, u kojoj je blaženik oštro osudio rasizam: „Zato je Katolička crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija“ i „svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka“.

Iz samo letimičnoga uvida u povijesne činjenice vidljivo je da glasnogovornik SPC-a, vladika bački Irenej, doista ima pravo kad tvrdi da se kanonizirani svetitelj SPC-a, Nikolaj Velimirović i blaženi Alojzije Stepinac – ne mogu uspoređivati. Za vladiku Nikolaja, Hitler je čovjek koji je „poduzeo u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju“, a za kardinala Stepinca, Hitler je osoba od koje se Hrvati „nemaju dobru nadati“, kako je sam zapisao u svoj dnevnik 27. ožujka 1941. godine. Ostaje činjenica da hrvatski blaženik kardinal Stepinac nije nikada veličao ni srpskoga kralja, ni ustaškoga poglavnika, ni jugokomunističkoga maršala.



U priopćenju Svetoga sinoda SPC-a, nalazi se falsificirana tvrdnja kojom se Alojziju Stepincu pripisuje nešto što on nikada nije zapisao. U priopćenju stoji da je kardinal Stepinac napisao da „’bizantsko Pravoslavlje’ predstavlja ‘prokletstvo Europe’“, što je falsificiranje činjenica i povijesti. Naime, Stepinac u svom dnevniku nije napisao da „bizantsko pravoslavlje predstavlja prokletstvo Europe“, nego – „šizma je najveće prokletstvo Europe“ (Dnevnik, 28. ožujka 1941.), što zasigurno nije isto. Ovdje nije mjesto za produbljivanje dogmatsko-eklezijalnoga pitanja šizme u povijesti kršćanstva, ali zasigurno nema sumnje da je šizma, kao čin dijeljenja, protivna Kristovoj želji da svi budu jedno.“ (kraj citata)



Sa završetkom rada Komisije održano je obećanje rimske curiae koja je, kad je Komisija počela s radom, neslužbeno provukla da će zasjedati godinu dana, bez obzira na zaključke. Ta Komisija je ujedno i „presedan“ u povijesti Katoličke crkve. Nikada dosad ni jedan rimski Papa nije oformio nikakvu „komisiju“ u koju je uveo predstavnike druge Crkve. Taj potez pape Franje, graniči s herezom, a ne s „velikodušnošću“... Doduše, rad Komisije nije ni sa čime vezan za predmet Stepinčeve Svetosti kojeg je Kongregacija za kauze Svetaca završila, utvrdila sve činjenice i u jako dugom procesu temeljito istražila sve prigovore.

Ali, bez obzira na to, Papa je svojim potezom stvorio dojam da Srpska pravoslavna crkva ima pravo odlučivati o svetosti Blaženika Katoličke crkve. Takav dojam prioritetno su stvorile političke i crkvene vlasti u Srbiji i srbijanski mediji. Tom dojmu prilično su pridonijeli i mediji u Hrvatskoj, koji nemaju temeljno kanonsko obrazovanje i koji su zaslijepljeni mržnjom prema Blaženiku, nasađenoj na mitove koje je u Jugoslaviji stvorila srpsko-komunistička propaganda. Tu medijsku „hajku“ u Hrvatskoj, prati šutnja hrvatske i mjesne Crkve i politike. Politika se po prirodi stvari ne bi smjela u to miješati, ali je prisiljena, jer je „slučaj“ svetosti kardinala Stepinca u Srbiji tretiran kao prvorazredno političko pitanje.

Smjerokaz Srbije u djelovanju u miru

I zato, ne slučajno, blate i „reustašiziraju“ dva najčišća simbola novije hrvatske povijesti, simbola otpora fašizmu i velikosrpskom četništvu blaženog kardinala Alojzija Stepinca i generala Antu Gotovinu, oslobođenog u Haagu od svih, ali svih optužbi za koje su se Savo Štrbac i društvo silno potrudili. Trinaesti studenoga 2012., za njih je bio crni dan; prestrašili su se početka rušenja svojih mitova. Ali brzo su se oni uz pomoć „svojih“ u Hrvatskoj konsolidirali u ideji – i ne odustaju. Kao što je Vulin „ustašom“ proglasio generala Gotovinu u kontekstu povratka Šešelja, tako je na Jadovnom, mjestu stradanja srpskih civila, blaženog Stepinca proglasio „ustaškim vikarom“. I to je u svom govoru naglasio čak četiri puta.

Da bi se sve ovo bolje shvatilo, treba se još jednom podsjetiti što znači Drugi memorandum SANU-a napisan 2012., a koji je smjerokaz Srbije u djelovanju u miru nakon što je izgubila rat kojeg je sama započela, ali i smjerokaz njezina puta prema Europskoj uniji, u kojem joj, kako vidimo, Hrvatska neće raditi probleme. I to ne tamo gdje ih ne bi trebala raditi – već i tamo gdje bi trebala!

Memorandumske ideje su duboko ušle u hrvatsku javnost. Sustavni napadi na Katoličku crkvu kao jedinu kakvu-takvu strukturu u Hrvatskoj, govore da je memorandumski duh te politike. Vulinov „udar na Stepinca“ na Jadovnom prije dvije godine je udar na srž opstanka hrvatskog naroda, na sve naše tragedije, na sve čizme totalitarizama – od fašističkog, do srpsko-hegemonističkog.

U okviru Memoranduma II., Srbi su diplomatski, osjetivši da je u pontifikatu ovog „zemlja-zrak“, ali iznimno autoritarnog pape, savez Svete Stolice s Beogradom opet ojačao, sve odradili da uspore Stepinčevu kanonizaciju (spriječiti je ne mogu, to znaju i oni sami). Vulin ili netko od njih, vjerojatno Dačić, je prije dolaska na „predstavu“ na Jadovnom, tajno bio u Vatikanskom arhivu. Tajno zato, jer u Arhiv imaju pristup samo znanstvenici zemalja s kojima Sveta Stolica ima diplomatske odnose. I tamo dolaze svi osim, naravno, naših. Pošto je SPC tamo „ekumenski“ instalirao svog arhivara, uvesti srpskog političara, doista nije problem. Samo, srećom, na uvid se mogu dobiti dokumenti koji imaju „pravo javnosti“ i koji nisu pod ključem.

Jasno je da Srbi po Arhivu ne traže zapise o trećoj fatimskoj tajni, pa je tako kao najizravniji plod tog pohoda u Vatikan, kao pripreme Vulina za odlazak u Hrvatsku, javno dostupan dokument koji kruži društvenim mrežama kao „dokaz“ Vulinove teze o Stepincu kao „ustaškom vikaru“ i zdušno su  je „šerali“ u Hrvatskoj po društvenim mrežama, uz komentar, e da ti pamet stane. Kad ono, riječ je o rješenju iz tog doba kojim papa Pio XII. postavlja kardinale mjesnih crkava u Europi za vojne ordinarije službenih vojski, u ovom slučaju domobranske, koju priznaju u smislu naknada i mirovinskog staža i zakoni današnje Hrvatske.

Tu poplavu ludila koje proizlazi iz neznanja, trebala su spriječiti i politika i Crkva, jer ovo sa Stepincem je otišlo predaleko i poprimilo sasvim drugi značaj, izletjelo je iz okvira svetosti osobe čije je Čovjekoljublje i Bogoljublje ukaljano blatom komunističkog izmeta i koji je ubijen iz mržnje prema Vjeri. Vulinovo nabacivanje blatom i kamenjem na Stepinca usred Hrvatske, tada su prešutili svi – i Predsjednica Grabar Kitarović i ondašnji premijer Milanović i što je najgore – Hrvatska biskupska konferencija. Koja je ključ ove priče o Stepincu, koja sve dublje i više u okviru djelovanja Memoranduma SANU-a poprima prvorazredan politički, a ne crkveni značaj. HBK je ta koja je sve to, uključujući i Papinu mješovitu komisiju, trebala spriječiti i za to ima kanonske ovlasti. I to spriječiti je bila odgovornost HBK-a prema hrvatskom društvu.

Photo: Borna Filic/PIXSELL

Kome sve Stepinac smeta?

HBK je, jednostavno,  u Hrvatskoj davno prestala  biti elita, stup društva. Pa se stoga bilo kakvo djelovanje prema Rimu u maniri samog Stepinca ili Kuharića, ne može očekivati. Sva ta nesposobnost utjelovljena je u „kalkulantskom“ razmišljanju kardinala Bozanića. Upravo on, kardinal mjesne Crkve, je taj koji nije smio na prijedlog o Komisiji za Stepinca klimnuti glavom i kazati, „Može“, već to odlučno odbiti, što nije učinio, a pitalo ga se još na jesenskoj  Sinodi biskupa prije 3 godine. Bozanić se, očito, još uvijek nerealno nada nekoj sinekuri u Vatikanu i to je očito jače od njega. On, dakako, želi da kardinal Stepinac bude svet, to stalno i napominje, ali samo bi bilo dobro kada bi se to dogodilo, a da se ne okrzne o njegove ambicije i planove. Kardinal želi Stepinčevu svetost  od srca, ali očito  jasno odredivši granicu vlastite žrtve. Što mu ljudski nije za zamijeriti. I ne zamjeramo mu, ali   voljeli bismo da jasno i glasno hrvatskom narodu i politici argumentirano   pokaže da  udariti blatom na Stepinca znači probosti Hrvatsku u srce, a da Hrvatska ne jekne.

Istodobno s Vulinovim govorom u Jadovnu, pismo papi Franji je, već drugo po redu, bio uputio bivši srbijanski predsjednik, Nikolić. Da je Nikolić poznavao kanonsku proceduru RKC-a, njezinu strogost, teološku zahtjevnost i temeljitost i da je imao malo mozga u glavi, nikad ne bi rimskom Papi napisao pismo u kojem se nabacuje blatom na Stepinca. On je tim pismom „igrao“ i na analitiku svojih službi i srpskog veleposlanstva pri Svetoj Stolici. I jedni i drugi, naime, pontifikat pape Franje procjenjuju kao konfuzan, pun kontroverznih izjava o rimskoj kuriji, te izlijetanja iz okvira Doktrine koja se poslije tjednima „pegla“. Vide da je Franjo hirovit, da je Papa bez kritičara kojeg veličaju i hvale najveći mrzitelji Katoličke crkve.

U tome je  je srpska politika vidjela šansu kojom bi mogla, ako ne spriječiti, onda barem jako usporiti ono što će dan Stepinčeve kanonizacije razotkriti a to je povijesna istina o njemu i njegovoj svijetloj ulozi u vihoru Drugog svjetskoga rata u tzv. NDH, s kojom Sveta Stolica, usput rečeno, nije imala diplomatske odnose. Istina o kardinalu Stepincu ne odgovara ni tzv. hrvatskom političkom i „društvenom“ establishmentu okupljenom u nekoliko dobro financiranih nevladinih udruga. Istina o Stepincu demontira uloge njihovih očeva i djedova i onoga što su radili nakon 8. svibnja 1945., te im prijeti izbacivanjem poluga društvene moći koje drže u današnjoj Hrvatskoj.

Stepinac svima njima smeta i to gotovo 60 godina nakon smrti, što dovoljno govori samo po sebi. Njegovo mučeništvo je i dalje živo i nalazi se u jednoj još u Crkvi neviđenoj pat poziciji. Kauza Svetosti je završena, samo se čeka da Papa objavi Dan kanonizacije. Komisija, pak, koju je osobno Papa osnovao, a uz odobrenje mjesne Crkve u Hrvatskoj, završila je s radom i nikako ne smije i ne može utjecati na stanje u zatvorenoj kauzi Kongregacije za svete. I nije se mnogo približila u stavovima niti doprinijela minimumu ekumenske suglasnosti. Kada će onda kardinal Stepinac biti proglašen Svecem Opće Crkve?

U Franjinom pontifikatu teško da će biti. Papa Franjo je „opsjednut ‘pravoslavnima“, on u biti prezire zapadni civilizacijski krug. I više je nego očigledno da je Papa Stepinca, baš kao i ukrajinske grkokatolike – o čijim se progonima skupa s njihovim klerom tijekom rata u Ukrajini nije jasno očitovao i osudio ih žrtvovao kako bi „ugodio“ pravoslavnima i ostvario susret s moskovskim patrijarhom Kirilom na Kubi prošle godine. Sviđa mu se što se taj susret naziva „povijesni“. Iako bi prije bio povijesni onaj susret Pavla VI. i Atenagore u Jeruzalemu početkom 60-ih. Papa Franjo ničim ne želi dovest u pitanje odnos s pravoslavnim svijetom.

Čitat će se iskazi mnogih Židova i Srba…

Zato se valja ufati jedino u Božju providnost i čekati dan istine. U kojem će se čitati, uz ostalo, i iskazi mnogih Židova i Srba koji su ispitani tijekom kanonskog procesa ili pak zapisi koje su trajno ostavili, a koje su arhivi zapadnih zemalja kao i obitelji dali Kongregaciji na raspolaganje. Čitat će se i isječci iz feljtona kojeg je srpski emigrant R. Oraški objavljivao u nekoliko nastavaka u njemačkim tiskovinama tijekom veljače 1964. godine.

Uz ostalo, Oraški u svom feljtonu piše: „Dva pravoslavca podigla su javno glas protesta protiv montiranog procesa Kardinalu Stepincu američko kanadski episkop SPC Dionisije i zagrebački episkop Dositej (kojeg je Stepinac spasio od sigurne smrti u NDH, op.a). Srbi u Jugoslaviji bejahu nemoćni da reaguju ukoliko su i znali pravu istinu. Srbi u emigraciji pak ne učiniše ništa sem što prihvatiše Titove teze. Kardinal Stepinac je zaklopio oči ali ostaje njegova živa legenda u hrvatskom narodu i jedan neisplaćen dug časti pravoslavnih Srba u emigraciji, a to je rehabilitovati pokojnog Kardinala u očima onih čiji martirijum bejaše bar nešto manji od njegova. Krajnje je vreme. To smo dužni u ime istine koja je na strani pokojnog Kardinala. Zato niže potpisani (R. Oraški, op.a) pravoslavac i Srbin, iako sa zakašnjenjem pali voštanicu svom bivšem robijaškom drugu, velikom Hrvatu, ali još većem hrišćaninu, pokojnom nadbisklupu, dru Alojziju Stepincu. Neka bi u njenom plamenu sagorele sve stare zablude, neka bi njena svetlost obasjala sve nove i stare istine…“